Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3842/21 (J. B.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3842/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3842/21 , rješavajući apelaciju Jure Bilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Juro Bilić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 035226 21 Gž od 15. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Juro Bilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Damir Katica i Amin Hasović iz Sarajeva, podnio je 9. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 035226 21 Gž od 15. septembra 2021. godine i S1 3 P 035226 20 P od 12. jula 2021. godine.

2. Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH (u daljnjem tekstu: prvotužena) je donijela rješenje od 6. decembra 2019. godine, o prestanku radnog odnosa apelantu. Rješenjem Odbora za žalbe policijskih službenika BiH (u daljnjem tekstu: drugotuženi) od 29. januara 2020. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje prvotužene.

3. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 035226 20 P od 12. jula 2021. godine, odbijeni su apelantovi tužbeni zahtjevi kojim je tražio da se ponište rješenja tuženih, da se obaveže prvotužena da apelantu uspostavi radnopravni status, te da mu uplati razliku između obračunate plate i isplaćene penzije, uz uplatu zakonom propisanih doprinosa (sve bliže precizirano u izreci presude). U obrazloženju, Sud BiH je istakao da je rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa sa 31. decembrom 2019. godine doneseno, jer je apelant navršio 40 godina i 26 dana penzijskog staža. Zatim je istakao, da je drugotuženi u osporenom rješenju utvrdio da je apelant, na 29. januar 2020. godine, ostvario 40 godina jedan mjesec i 10 dana penzijskog staža. S druge strane, Sud BiH je ukazao da je u privremenom rješenju Federalnog zavoda PIO/MIO od 22. septembra 2020. godine (u daljnjem tekstu: privremeno rješenje), kojim je priznato pravo na starosnu penziju, utvrđeno da ukupan apelantov penzijski staž iznosi 39 godina, četiri mjeseca i devet dana.

4. Sud BiH je istakao da je ukupno ostvareni efektivni staž, prema sumiranim podacima iz apelantove radne knjižice, koja predstavlja javnu ispravu i osporenog rješenja drugotuženog, iznosi 33 godine. Sud BiH je istakao da iz Obavijesti Policijske uprave Kiseljak (u daljnjem tekstu: MUP) od 17. septembra 2019. godine, proizlazi da je apelantu za period rada od 5. februara 1995. godine do 31. jula 1997. godine, naknadno uplaćen staž osiguranja sa uvećanim trajanjem – beneficirani staž (uz obavijest su dostavljene kopije uplatnica). Dakle, kako je obrazloženo, u navedenom periodu apelant je ostvario pored efektivnog staža i beneficirani staž, kojim se svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na dužnosti računa kao 16 mjeseci staža osiguranja. Sud BiH je također ukazao da iz dokaza proizlazi da apelant ima pravo na beneficirani staž i za vrijeme koje je proveo na radu u Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: FUP) i u Državnoj agenciji za istage i zaštitu. Konačno, Sud BiH je istakao da je apelant za vrijeme rada kod prvotužene, pored efektivnog staža osiguranja od devet godina i 28 dana, ostvario i beneficirani staž, što ukupno iznosi 12 godina, jedan mjesec i sedam dana. Sud BiH je naglasio da iz Uvjerenja Federalnog zavoda PIO/MIO od 31. maja 2019. godine, proizilazi da se apelantu za rad kod prvotužene staž računa u uvećenom trajanju. Sud je istakao da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant pored ukupno ostvarenog efektivnog staža u trajanju od 33 godine, ostvario i staž u uvećanom trajanju, kako je to detaljno u odluci pobrojano za svakog poslodavca kod kojeg je apelant radio. Kad se sve zajedno uzme u obzir, kako je obrazloženo, ukupan apelantov penzijski staž na dan 29. januar 2020. godine iznosi preko 40 godina, tj. ukupno „42 godine, jedan mjesec i 17 dana“. Kako je apelant ostvario 40 godina penzijskog staža, Sud BiH je istakao da su bile ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH, za prestanak njegovog radnog odnosa.

5. Sud BiH je ukazao da je apelant u tužbi osporavao evidenciju prvotužene o svom penzijskom stažu, posebno za period od 1995. do 1997. godine, jer je prvotužena za razliku od Federalnog zavoda za PIO/MIO, uvrstila taj period u penzijski staž, iako nije imala podatke da su za apelanta uplaćeni potrebni doprinosi. Međutim, kako iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantu naknadno uplaćen beneficirani staž za navedeni period, Sud BiH je istakao da su neosnovani ovi apelantovi navodi. Sud BiH je ukazao da odredba člana 22. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), određuje da će penzijski staž, utvrđen u tom postupku, biti osnova ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Sud BiH je naveo da iz toga jasno proizlazi da je postupak ostvarivanja prava na penziju kod nadležnih organa za penzijsko i invalidsko osiguranje odvojen od postupka prestanka radnog odnosa, kod kojega se uračunava i staž osiguranja za koji nisu bili uplaćeni doprinosi. Sud BiH je naglasio da za rješenje ovoga spora (da li su sporna rješenja zakonita), nije od značaja drugačiji izračun dat u privremenom rješenju.

6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 035226 21 Gž od 15. septembra 2021. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju, Sud BiH je istakao da je apelantu Privremenim rješenjem, za period rada od 5. februara 1995. godine do 31. jula 1997. godine, priznat penzijski staž u trajanju od dvije godine, pet mjeseci i 26 dana. Dakle, kako je obrazloženo, iz navedenog jasno proizlazi da apelantu u privremenom rješenju nije priznat beneficirani staž za koji su naknadno uplaćeni doprinosi, a radi se o razlici u korist apelanta za oko 10 mjeseci penzijskog staža. Sud BiH je istakao da iz odredaba člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH, proizlazi da policijskom službeniku prestaje radni odnos kada navrši 40 godina penzijskog staža. Sud BiH je istakao, da u skladu sa odredbama Zakona o PIO, penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvata staž osiguranja (sa efektivnim trajanjem i sa uvećanim trajanjem) i poseban staž. Kako je apelant ostvario 40 godina staža, računajući efektivni i beneficirani staž osiguranja koji čini penzijski staž, Sud BiH je istakao da je pravilno prvostepeni sud zaključio da su se stekli uslovi za prestanak radnog odnosa apelanta propisani odredbom člana 119. stav 1 tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH. Sud BiH je naglasio da, suprotno apelantovim navodima, prestanak radnog odnosa policijskog službenika, u smislu odredbi člana 119. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH, nije uslovljen uplatom doprinosa za staž osiguranja. U vezi s tim je ukazao da odredba člana 24. Zakona o PIO, kojom je propisano da se u staž osiguranja uračunava samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos, ima značaja kod utvrđivanja ispunjenosti zakonskih uslova za penziju, ali ne i kod utvrđivanja ispunjenosti zakonskih uslova za prestanak radnog odnosa, u smislu odredbi Zakona o policijskim službenicima BiH. Sud BiH je istakao da posljednji apelantov poslodavac, tj. prvotužena, ne može snositi posljedice zbog toga što, eventualno, raniji poslodavci nisu uplatili doprinose.

7. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant smatra, u suštini, da je u osporenim odlukama proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. Apelant je istakao da je Sud BiH protivno načelu dispozicije stranaka sam vršio obračun apelantovog penzijskog staža, te zaključio da apelant ima penzijskog staža preko 42 godine, što je više nego su i tuženi utvrdili u spornim rješenjima. U vezi s tim je istakao da Sud BiH ne raspolaže stručnim znanjem za obračun apelantovog staža. Apelant smatra da je Sud BiH trebao, kao jedini relevantan podatak za obračun apelantovog staža, cijeniti Privremeno rješenje iz kojeg proizlazi da apelant nije imao 40 godina penzijskog staža. Apelant je istakao i da je u tom rješenju, obuhvaćen i period od 1995. do 1997. godine, koji je za Sud BiH bio sporan. Zatim, apelant je istakao da se Sud BiH nije očitovao na navode kojima je ukazao na promjene u materijalnim propisima, tj. da je u Zakonu o PIO iz 2018. godine došlo do promjene uslova za penzionisanje na način da se sa termina penzijski staž prešlo na termin staž osiguranja. U staž osiguranja računa se samo ono što je prijavljeno i uplaćeno kod nadležnog PIO/MIO. Stoga, apelant smatra da Sud BiH pogrešno tumači i relevantne odredbe Zakona o PIO. Apelant je istakao i da u Uvjerenju Federalnog zavoda PIO/MIO od 31. maja 2019. godine, nema apelantovog staža za uvećanim trajanjem za period 1995-1997. Međutim, Sud BiH ipak u svom obračunu uvećava apelantov staž i te činjenice crpi iz nekih „dopisa", a ne iz isprava Federalnog zavoda PIO/MIO. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da nisu bili ispunjeni uslovi propisani članom 119. Zakonom o policijskim službenicima BiH da bi mu prestao radni odnos, te da je u konkretnom slučaju „potrebno da Ustavni sud utvrdi pravilno činjenično stanje“. Apelant je istakao i da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na rad, kao i „osnovni principi pravičnog postupka (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi, itd.)“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .

10. Ustavni sud zapaža da se apelacionim navodima, u suštini, ukazuje na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra, da je Sud BiH u obrazloženju osporenih presuda dao relevantne razloge za svoja odlučenja u pogledu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno obrazložio iz kojih dokaza proizlazi da je apelant ostvario 40 godina penzijskog staža, pa da su bile ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH za prekid apelantovog radnog odnosa (vidi, tačka 4. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao i da iz privremenog rješenja proizlazi da apelantu za sporni period od 1995. godine do 1997. godine nije priznat beneficirani staž, koji je naknadno uplaćen (vidi, tačka 6. ove odluke). Ustavni sud zapaža da je u osporenim presudama jasno ukazano i zašto odredbe Zakona o PIO, na koje se apelant pozivao, ne mogu uticati na donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju (vidi, tač. 5. i 6. ove odluke). Pored toga, Ustavni sud zapaža da je apelant istakao kako su mu osporenim odlukama povrijeđeni „osnovni principi pravičnog postupka“, ali te navode, mimo navoda o proizvoljnoj primjeni propisa i utvrđenog činjeničnog stanja, nije posebno obrazložio. Stoga, Ustavni sud ove navode neće ni ispitati, pogotovo jer ništa ne ukazuje da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija u smislu prava na pravično suđenje na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanta na pravično suđenje, te da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Stoga su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant je, također, tvrdio da mu je povrijeđeno pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Međutim, apelant ove navode nije posebno obrazložio, niti Ustavni sud smatra da se osporenim presudama pokreće pitanje prava na rad kako je garantirano u navedenom dokumentu, pa da te navode treba posebno ispitivati.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3842/21 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio