Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-359/22 (Ž.T.)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalid
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-359/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine u predmetu broj AP-359/22, rješavajući apelaciju Ž. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst (

„Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ž. T. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 007932 21 U 2 od 10. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ž. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Advokatsko društvo Kurtović&Co d.o.o. iz Sarajeva, podnio je 28. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007932 21 U 2 od 10. novembra 2021. godine. Uvodne napomene

2. Rješenjem Ureda za pitanje branitelja (HVO, MUP i A BiH), Odjel za društvene djelatnosti, povratak i obnovu Općine Čapljina (u daljnjem tekstu: Ured) od 1. novembra 2005. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) IV grupe sa 80% vojnog invaliditeta, trajno po osnovu povrede i pravo na ortopedski dodatak II stepena počev od 1. januara 2005. godine, dok postoje uslovi za korištenje tih prava propisani Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca). Osporeni postupak

3. Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je 19. novembra 2019. godine po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu donijelo rješenje, koje je poništeno presudom Vrhovnog suda od 11. juna 2020. godine.

4. Rješenjem Ministarstva od 15. marta 2021. godine, donesenom po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu, a u izvršenju presude Vrhovnog suda, ukinuto je rješenje Ureda i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo RVI V grupe sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu povrede koju je zadobio vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama HVO-a. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je, između ostalog, navelo da je Vrhovni sud predmet vratio na ponovo rješavanje jer nema dokaza da je apelantu bio dostavljen nalaz i mišljenje ljekarske komisije Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja (u daljnjem tekstu: ljekarska komisija) od 9. maja 2019. godine. Dalje je istaklo da je ljekarska komisija, u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole), donijela novi nalaz i mišljenje od 17. novembra 2020. godine. Ministarstvo je navelo da je u tom nalazu, na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i ponovnog pregleda apelanta, utvrđen vojni invaliditet u visini V grupe sa 70% vojnog invaliditeta. Dalje je navelo da je ljekarska komisija, postupajući po apelantovom prigovoru, donijela novi nalaz i mišljenje od 26. januara 2021. godine, kojim je potvrdila stepen apelantovog vojnog invaliditeta. Osim toga, zaključeno je da apelant nema pravo na ortopedski dodatak prema Pravilniku o ortopedskom dodatku. S obzirom da je apelantu utvrđen invaliditet u visini 70% V grupe, Ministarstvo je zaključilo da su ispunjeni uslovi iz člana 7. tačka 3. Zakona o provođenju kontrole i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca za daljnje priznavanje svojstva RVI.

5. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da su nadležne ljekarske komisije u saglasnim nalazima i mišljenjima dale potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja, te za novu ocjenu vojnog invaliditeta, odnosno u pogledu zaključka da apelantu ne pripada pravo na ortopedski dodatak. U konačnici, sud je zaključio da je osporeno rješenje doneseno uz pravilnu primjenu odredaba Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), pri čemu nisu povrijeđeni ni materijalni propisi na apelantovu štetu.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da mu stečena prava nisu mogla biti umanjena, te u vezi s tim ukazuje na povredu načela iz čl. 5. i 6. ZUP. Osim toga, ističe da je prvostepeno rješenje moglo biti izmijenjeno na njegovu štetu samo ako se radi o izuzetnim slučajevima izmjene rješenja i ako stranka pristane na umanjenje prava, u skladu sa članom 262. stav

1. ZUP. Apelant smatra da se naknadnom izmjenom rješenja stvara pravna nesigurnost. Osim toga, ukazuje na neosnovanost zaključka da apelantu ne pripada pravo na ortopedski dodatak. U vezi s tim, smatra da su pogrešno primijenjeni Zakon o pravima branilaca, kao i Pravilnik o ortopedskom dodatku. U konačnici, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, budući da mu je status RVI priznat 2005. godine, a da je Vrhovni sud presudu donio tek 2021. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji su primijenjeni relevantni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Vrhovnog suda i Ministarstva slijedi da je na osnovu nalaza i mišljenja ljekarske komisije, te u skladu sa odredbama relevantnih propisa, odlučeno o apelantovom svojstvu RVI i smanjenju procenta vojnog invaliditeta,kao i o tome da apelant nema pravo na ortopedski dodatak. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svoje zaključke zasnovao na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su Ministarstvo i Vrhovni sud detaljno obrazložili zašto nisu osnovani apelantovi prigovori kojima ukazuje da mu pripada pravo na ortopedski dodatak (vidi, tač. 4. i 5. ove odluke). Dalje, apelant tvrdi da mu stečena prava nisu mogla biti umanjena, odnosno da je prvostepeno rješenje moglo biti izmijenjeno na njegovu štetu samo ako se radi o izuzetnim slučajevima izmjene rješenja i ako stranka pristane. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je već rješavao iste apelacione navode u predmetu AP-

2992/20 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2992/20 od 16. decembra 2021. godine, tačka 29., dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te zaključio da su neosnovani.

11. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je postupak okončan u roku od dvije godine. Naime, Ministarstvo je rješavajući po službenoj dužnosti (prvi put) donijelo rješenje 19. novembra 2019. godine, dok je Vrhovni sud, u ponovnom postupku, konačnu odluku donio 10. novembra 2021. godine. Ustavni sud zapaža da su u okviru toga perioda donesene tri odluke. Imajući sve u vidu, proizlazi da dužina trajanja postupka nije prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. Evropske konvencije. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje da na povredu principa pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da se apelant samo paušalno pozvao na povredu navedenog principa, odnosno da uz apelaciju nije dostavio bilo kakve dokaze kojima bi potkrijepio te navode, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati apelantove navode u tom pravcu. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na izneseno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-359/22 (Ž.T.) | Sudska praksa | Aktio