Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-899/22 (Sarajevo osiguranje d.d. Sarajevo – Filijala Tuzla)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zamjena nekretnina
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-899/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-899-22, rješavajući apelaciju Sarajevo osiguranja d.d. Sarajevo – Filijala Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sarajevo osiguranja d.d. Sarajevo – Filijala Tuzla podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 264400 18 Pž od 8. septembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sarajevo osiguranje d.d. Sarajevo – Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijelo je 10. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 264400 21 Rev od 16. decembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 264400 18 Pž od 8. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 264400 16 Ps od 18. maja 2018. godine.
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3851/21 od 12. januara 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda usvojen je tužbeni zahtjev JU Službe za zapošljavanje Tuzlanskog kantona Tuzla (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan Ugovor o zamjeni poslovnih prostorija od 3. aprila 1996. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Apelant je obavezan da tužiocu preda u posjed poslovni prostor u površini od 33,93 m , bliže označen u izreci presude.
4. Općinski sud je u obrazloženju naveo je u postupku pred tim sudom utvrđeno da su 10. marta 1972. godine, između ostalih, tužiočev pravni prednik, prvotužena (Općina Kalesija) i apelantov pravni prednik zaključili ugovor o zajedničkom finansiranju i izgradnji stambeno-poslovne zgrade u Kalesiji (u daljnjem tekstu: ugovor o finansiranju). Također je ukazao da je tim ugovorom predviđeno da ugovorne strane finansiraju izgradnju tog objekta, te da će nakon izgradnje ugovorne strane koristiti poslovne prostorije srazmjerno uloženim sredstvima u njegovu izgradnju. Dalje, naveo je da je, nakon što je objekt izgrađen, tužilac ušao u posjed poslovnog prostora u prizemlju, površine od 68 m , dok je apelantov prednik ušao u posjed poslovnog prostora na prvom spratu tog objekta. Osim toga, ukazao je da je tužiočev pravni prednik od 1975. do 1996. godine bio u posjedu poslovnog prostora u prizemlju. U vezi s tim, sud je ukazao da je spornim ugovorom zaključenim 1996. godine ugovoreno da prvotužena mijenja prostorije u prizemlju poslovnog objekta za apelantov poslovni prostor na prvom spratu tog stambeno-poslovnog objekta. Osim toga, istakao je da je sporni ugovor obuhvatio i dio poslovnog prostora koji je bio u tužiočevom posjedu. Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 9. i 27. Zakona o prometu nekretnina, te u vezi s tim istakao da sporni ugovor nije zaključen u pisanoj formi, da ga je u ime tužene potpisalo neovlašteno lice, kao i da potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda. Imajući to u vidu, sud je zaključio da je sporni ugovor protivan prinudnim propisima u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, sud je ukazao na odredbe člana 131. Zakona o stvarnim pravima te u vezi s tim istakao da je tužilac poslovni prostor stekao na zakonit način i po valjanom osnovu za stjecanje prava vlasništva. S obzirom na to, zaključio je da tužilac kao pretpostavljeni vlasnik ima pravo da od apelanta zahtijeva predaju u posjed dijela njegovog poslovnog prostora koji je bio predmet spornog ugovora budući da ga apelant drži bez pravnog osnova. Slijedom navedenog, Općinski sud je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev.
5. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao da ugovor o finansiranju ima karakter ugovora o građenju u smislu odredbe člana 630. ZOO-a, te da predstavlja podoban osnov za stjecanje prava vlasništva na izgrađenom objektu originarnim putem (građenjem). Imajući to u vidu, pojasnio je da sporni ugovor predstavlja ugovor o prometovanju nekretninama, a ne raspolaganje pravima na sredstvima iz ugovora o udruživanju sredstava, na šta je apelant ukazivao. S obzirom na to, sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je sporni ugovor ništavan, te da kao takav ne proizvodi pravno djelovanje u smislu odredbe člana 70. ZOO-a, za šta je dao valjane razloge, koje prihvata i taj sud. Pri tome, ukazao je da je, suprotno apelantovim navodima, pravilan zaključak prvostepenog suda da je sporni ugovor u ime prvotužene potpisalo neovlašteno lice. Naime, istakao je da sporni ugovor potpisao zamjenik općinskog načelnika koji nije imao saglasnost općinskog vijeća za njegovo potpisivanje u smislu odredbe člana 27. st. (1) i (2) Zakona o prometu nekretnina. Imajući u vidu da je utvrđeno da je sporni ugovor ništavan, Kantonalni sud je istakao da tužiocu pripada pravo da traži predaju u posjed dio tog poslovnog prostora kojim je prvotužena spornim ugovorom raspolagala bez ovlaštenja u apelantovu korist, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud. Osim toga, ukazao je da apelant na osnovu ništavnog pravnog posla niti ulaganjem sredstava u taj prostor nije mogao steći pravo vlasništva na dijelu tužiočevog poslovnog prostora. Konačno, Kantonalni sud je istakao da predmet konkretnog parničnog postupka nije utvrđivanje vlasništva na stambeno-poslovnom objektu u korist lica koja su udružila sredstva za njegovu izgradnju, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom pogledu.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su redovni sudovi pogrešno zaključili da općinski načelnik nije imao ovlaštenje za zaključivanje spornog ugovora, te su pogrešno utvrdili pravnu prirodu ugovora o finansiranju i spornog ugovora. Osim toga, ističe da je uložio novčana sredstva u tužiočev poslovni prostor, te da je usljed odlučenja redovnih sudova ostao i bez poslovnog prostora i bez tih sredstava. Također ukazuje da, prema utvrđenju redovnih sudova, on nema pravo vlasništva ni na jednom dijelu izgrađenog stambeno-poslovnog objekta.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su utvrđenja tih sudova proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje s relevantnim zakonskim odredbama, obrazložili zašto je sporni ugovor ništavan, te zbog čega tužilac ima pravo da traži predaju u posjed poslovnog prostora. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odlučujući o identičnim apelantovim navodima koje on ponavlja i u apelaciji (ovlaštenje zamjenika načelnika da potpiše sporni ugovor, pravna priroda tog i ugovora o finansiranju, ulaganju sredstava u tužiočev poslovni prostor, te pravo vlasništva na stambeno-poslovnom objektu) odgovorio zašto su neosnovani njegovi navodi izneseni u tom pogledu (vidi tačku 5. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u konkretnom slučaju prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
11. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman