Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-810/22 (I. V.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Građanski postupak
- Ratna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-810/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-810/22, rješavajući apelaciju Ilije Vranjkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Vranjkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025401 20 Uvp od 15. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Vranjkovića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025401 20 Uvp od 15. decembra 2021. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Vranjković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 3. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 025401 20 Uvp od 15. decembra 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 025401 19 U od 4. septembra 2020. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 08.021/560-281/16 od 26. jula 2019. godine i Zaključka Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) broj Un-1129/2010 od 22. juna 2016. godine.
2. Zaključkom Pravobranilaštva obustavljen je postupak vansudskog poravnanja koji je apelant pokrenuo radi priznavanja prava na naknadu nematerijalne štete na osnovu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. jula 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon).
3. Rješenjem Ministarstva odbijena je apelantova „žalba“ protiv navedenog zaključka. Ministarstvo je u obrazloženju navelo da iz zapisnika Pravobranilaštva od 1. juna 2016. godine proizlazi da je Pravobranilaštvo apelantu kao invalidu VII kategorije sa 50% invaliditeta ponudilo naknadu štete u iznosu i na način propisan relevantnim odredbama Zakona. Dalje, Ministarstvo je ukazalo da je apelant upozoren da odredbama Zakona nije propisana mogućnost zaključivanja vansudskog poravnanja uz uslov i da će se postupak obustaviti ukoliko apelant bezuslovno ne prihvati ponuđeni iznos. Međutim, Ministarstvo je istaklo da je apelant ipak zahtijevao da se poravnanje zaključi uz uslov da se poravnanje može izmijeniti ako se naknadno izmijeni i procenat njegovog invaliditeta. Stoga, Ministarstvo je navelo da je Pravobranilaštvo pravilno obustavilo postupak.
4. Presudom Okružnog suda odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja. Sud se u obrazloženju pozvao na odredbe člana 3a. Zakona kojima je, između ostalog, propisano da će se postupak pred Pravobranilaštvom obustaviti ukoliko stranka ne želi da zaključi vansudsko poravnanje. Takođe se pozvao na odredbe člana 14. Zakona kojima je, između ostalog, utvrđen iznos naknade nematerijalne štete za invalide VII kategorije sa 50% invaliditeta, te je ukazao da je apelantu taj iznos i ponuđen (3.000,00 KM). Prema tome, sud je naveo da je postupak vansudskog poravnanja pravilno obustavljen, imajući u vidu apelantovu izjavu da ponuđeni iznos prihvata uz uslov, što nije propisano Zakonom.
5. Presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude prvostepene odluke. Sud je u obrazloženju potvrdio činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda. Osim toga, sud je istakao da neosnovano apelant tvrdi da mu nije ostavljen rok od pet dana da se izjasni o ponuđenom vansudskom poravnanju. Naime, iz zapisnika Pravobranilaštva s rasprave održane 1. juna 2016. godine, na kojoj je apelantu ponuđeno vansudsko poravnanje, proizlazi da je apelantu ostavljen rok od sedam dana da dostavi određenu dokumentaciju. Međutim, to pravo apelant nije iskoristio ni u ostavljenom roku niti do donošenja zaključka od 22. juna 2016. godine. Takođe, sud je istakao da apelant neosnovano ističe da njegov prigovor nije razmatrala komisija koju imenuje Vlada Republike Srpske. Naime, kako je obrazloženo, postupak vansudskog poravnanja je obustavljen zaključkom, pa nije ni bilo potrebe da prigovor razmatra navedena komisija.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da mu nije ostavljen rok od pet dana da se izjasni o ponuđenom vansudskom poravnanju, te da njegov prigovor nije razmatrala komisija koju imenuje Vlada Republike Srpske. Konačno, apelant navodi da je postupak na četiri instance trajao dugo, te traži naknadu nematerijalne štete. Relevantni propisi
7. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/49)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. st. (1), (2) i (3)
Nadležni organ iz člana 3a. ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijeće zaključak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje. Na rješenje, odnosno zaključak iz stava 1. ovog člana podnosilac zahtjeva može uložiti prigovor Ministarstvu pravde, u roku od osam dana od dana prijema istog. Prigovor razmatra i priprema prijedlog za rješavanje komisija koju imenuje Vlada Republike Srpske, a odluku donosi Ministarstvo pravde.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Pravo na pravično suđenje
U odnosu na osporene odluke
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim navodima koje apelant ponavlja i u apelaciji (da mu nije ostavljen rok od pet dana da se izjasni o ponuđenom vansudskom poravnanju, te da njegov prigovor nije razmatrala komisija), dovoljno obrazložio zašto su takvi navodi neosnovani. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. U odnosu na dužinu trajanja postupka
12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
13. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena 3. marta 2022. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu s principom supsidijarnosti, treba da iskoriste prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
14. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena jednu godinu i dva mjeseca nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelant nije, shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacije podnio redovnim sudovima pred kojima se postupak vodio zahtjev za ubrzanje postupka s ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efikasne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija u tom dijelu ne može razmatrati. b)Pravo na imovinu
15. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman