Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1281/23 (Z. B. i R. S.)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1281/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine, u predmetu broj AP-1281/23, rješavajući apelacije koje su podnijeli Zlatan Bilić i Ramiz Solić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zlatan Bilić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 198431 23 Pžp od 2. marta 2023. godine i Ramiz Solić protiv rješenjā Kantonalnog suda u Zenici br. 43 0 Pr 198431 23 Pžp od 2. marta 2023. godine i 43 0 Pr 203084 23 Pžp od 24. januara 2023. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1281/23
1. Zlatan Bilić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Zenice, kojeg zastupa Kenan Buljubašić, advokat iz Zenice, podnio je 15. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 198431 23 Pžp od 2. marta 2023. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Pr 198431 21 Pr od 28. oktobra 2022. godine.
2. AP-1282/23
2. Ramiz Solić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Busovače, kojeg zastupa Kenan Buljubašić, advokat iz Zenice, podnio je 15. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 43 0 Pr 198431 23 Pžp od 2. marta 2023. godine i Rješenja Općinskog suda broj 43 0 Pr 198431 21 Pr od 28. oktobra 2022. godine.
3. AP-1283/23
3. Drugoapelant, kojeg zastupa Kenan Buljubašić, advokat iz Zenice, podnio je 15. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 43 0 Pr 203084 23 Pžp od 24. januara 2023. godine i Rješenja Općinskog suda broj 43 0 Pr 203084 21 Pr od 24. novembra 2022. godine.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnog prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1281/23.
Činjenice
5. U postupcima, koji su okončani osporenim rješenjima Kantonalnog suda, apelanti su oglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 3. stav (1) tačka 7) Zakona o javnom redu i miru Zeničko-dobojskog kantona. Apelantima su izrečene novčane kazne u iznosima koji su navedeni u izrekama prvostepenih rješenja.
6. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je naveo da su u prvostepenim postupcima izvedeni dokazi optužbe, između ostalog, izvještaji o počinjenom prekršaju, kao i saslušanje svjedoka – policijskih službenika (A. B.) i (S. G.). U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz provedenih dokaza optužbe proizlazi da su apelanti na javnom mjestu neovlašteno vršili prodaju, kupovinu i mijenjanje domaćeg i stranog novca. Pri tome, istakao je da je prvoapelant na licu mjesta policijskom službeniku priznao da je razmijenio novčani iznos od 100 eura za domaći novac. U vezi s navedenim prvoapelantovim „priznanjem“, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nasuprot žalbenim navodima, pravilno zaključio da ta izjava ne predstavlja ispitivanje osumnjičenog, te da stoga nije morao biti prisutan branilac. Naime, ukazao je da navedeno predstavlja službeni razgovor za koji su policijski službenici ovlašteni da ga obavljaju na licu mjesta s učesnicima događaja. Zatim, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata da je prvostepeni sud izmijenio objektivni identitet optužbi na štetu apelanata. Naime, ukazao je da iz stanja spisa predmeta proizlazi da činjenični opis konkretnog prekršaja u prvostepenim rješenjima nije izmijenjen niti dopunjen činjenicama koje nisu sadržane u zahtjevima za pokretanje prekršajnih postupaka, tj. da nije narušen objektivni identitet optužbi.
Apelacioni navodi
7. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepenih rješenja, te da je Kantonalni sud dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda. Osim toga, apelanti ne navode niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ničega što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić