Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4111/23 (O. M.)
Odluka donesena 18. 01. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4111/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 01. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 18. januara 2024. godine, u predmetu broj AP-4111-23, rješavajući apelaciju koju je podnijela Olja Mrđen, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 i 47/23), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Olja Mrđen protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 345414 23 Gž od 21. augusta 2023. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Olja Mrđen (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 20. septembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 345414 23 Gž od 21. augusta 2023. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio prodaju pokretnih stvari popisanih u izvršnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem 71 01 335282 20 Kom do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 71 01 335282 20 Kom od 9. septembra 2015. godine, po prijedlogu tražitelja izvršenja „Vodovod'“ a.d. Banjaluka protiv izvršenika, apelanticinog oca, određeno je izvršenje na njegovim pokretnim stvarima. Sudski izvršitelj je 15. februara 2021. godine popisao pokretne stvari koje su se nalazile u stanu, odnosno na adresi na kojoj apelanticin otac ima prijavljeno prebivalište. Nakon toga, apelantica je u svojstvu trećeg lica izjavila prigovor protiv ovog rješenja. U prigovoru je istakla da je ona vlasnica popisanih stvari, a ne njen otac i tražila je da se izvršenje proglasi nedopuštenim. Zaključkom tog suda od 1. decembra 2021. godine apelantica je upućena da pokrene parnicu protiv tražitelja izvršenja, radi dokazivanja svojih prava na tim stvarima.
3. Apelantica je podnijela tužbu protiv tražitelja izvršenja. Tužbenim zahtjevom je tražila da se utvrdi da je izvršenje u navedenom izvršnom postupku nedopušteno. Pored navedenog je tražila da se sve provedene radnje ukinu, te da se odloži prodaja pokretnih stvari do okončanja tog parničnog postupka.
4. U parničnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda od 21. augusta 2023. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su apelanticini roditelji poklonili njoj i njenoj sestri stan. Dalje je istakao da osim svoje izjave, apelantica nije izvela ni jedan dokaz da su predmet ugovora o poklonu bile i pokretne stvari u stanu. Također, utvrđeno je da apelantica i njen otac imaju prijavljeno prebivalište na adresi tog stana i da je njen otac u njegovom posjedu, kao i da je u posjedu pokretnih stvari koje su predmet izvršenja. Sud je naveo da je apelantica tužbeni zahtjev zasnivala na tvrdnji da je na osnovu ugovora o poklonu stekla suvlasništvo kako na stanu tako i na pokretnim stvarima u njemu. Apelantica je ovu tvrdnju dokazivala čitanjem izvoda iz evidencije nadležnog suda da je suvlasnik stana te čitanjem ovjerene izjave u kojoj ona i njena sestra tvrde da su im roditelji, pored stana, poklonili i sve stvari u njemu. Međutim, sud je istakao da apelanticino pravo suvlasništva na stanu i navedena izjava ne pružaju pouzdan osnov za zaključak da su pokretne stvari u njemu u njenom vlasništvu, niti da su one bile predmet ugovora o poklonu. S druge strane, sud je ukazao da su pokretne stvari u vrijeme popisa bile u posjedu njenog oca, pa se smatra da je on njihov vlasnik, shodno odredbama člana 120. st. 2. i 3. Zakona o izvršnom postupku. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da apelantica nije dokazala da na popisanim pokretnim stvarima ima pravo vlasništva, odnosno suvlasništva koje sprečava izvršenje, zbog čega nisu ispunjeni uslovi da se izvršenje na njima proglasi nedopuštenim.
6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi u postupku u kojem je donesena osporena odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je suvlasnik pokretnih stvari koje su popisane i nalaze se u njenom stanu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud jasno obrazložio da apelantica nije dokazala da na popisanim pokretnim stvarima ima pravo vlasništva, odnosno suvlasništva koje sprečava izvršenje, zbog čega nisu ispunjeni uslovi da se izvršenje na njima proglasi nedopuštenim. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić