Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3594/21 (F. Č.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3594/21
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3594/21, rješavajući apelaciju Fadila Čovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fadila Čovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 007914 19 Kžk od 10. juna 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fadil Čović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Emir Hasić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 007914 19 Kžk od 10. juna 2021. godine i S1 1 K 007914 12 Kri od 5. jula 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. aprila 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su 29. maja 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore Ustavnom sudu dostavljeno je 6. juna 2023. godine. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Prvostepenom presudom Suda BiH apelant je proglašen krivim da je, radnjama opisanim u osuđujućem dijelu izreke presude, počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Ta presuda je, po žalbama Tužilaštva i optuženika, ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja.
5. Osporenom presudom apelacionog vijeća apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ, i to radnjama pod tačkama Ia i Ib (protivzakonito zatvaranje) u vezi sa članom 22. KZSFRJ, a radnjama pod tačkom III (nečovječno postupanje) u vezi sa članom 30. KZSFRJ, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Istom je presudom apelant oslobođen od optužbe da je radnjama opisanim u oslobađajućem dijelu izreke presude (odnosno pod tačkama II i IV precizirane optužnice) počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. KZBiH.
6. Na pretresu pred apelacionim vijećem su, uz saglasnost stranaka, prihvaćeni dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka. Prihvaćen je prijedlog apelantove odbrane za čitanje ekspertize brigadira A. DŽ., te za reprodukciju iskaza sedam svjedoka saslušanih tokom prvostepenog postupka. Apelaciono vijeće je istaklo da je pažljivo razmotrilo sve dokaze koje su na glavnom pretresu izvele optužba i odbrana. Naročito je istaknuto da je vijeće prilikom ocjene iskaza svjedoka ispitalo konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici s onim datim tokom istrage i usporedilo činjenice o kojima su svjedoci svjedočili sa činjenicama koje su utvrđene iz iskaza drugih svjedoka te materijalnim dokazima kako bi se utvrdilo jesu li potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu. Istaknuto je i da je apelaciono vijeće uzelo u obzir sve dokaze, kako one provedene na glavnom pretresu tako i one na pretresu pred apelacionim vijećem, te da je svoje odluke zasnovalo isključivo na relevantnim dokazima koji su provedeni nakon stranačkog sučeljavanja upuštajući se u njihovu detaljnu analizu.
7. Apelaciono vijeće je činjenice o apelantovom statusu u relevantnom periodu utvrdilo iz materijalnih dokaza (rješenje SRBiH – MUP Sarajevo kojim se apelant postavlja za načelnika SJB Hadžići, odluka o obrazovanju Kriznog štaba Skupštine općine Hadžići, odluka o obrazovanju Ratnog predsjedništva, odluka o izboru članova u Ratno predsjedništvo) i iskaza svjedoka (pored ostalih, i svjedoka M. I.). Apelaciono vijeće je utvrdilo da je Krizni štab Općine Hadžići odmah po osnivanju donio niz odluka uključujući i odluku od 14. maja 1992. godine kojom se radi sigurnosti građana u privremenu izolaciju stavljaju lica s područja Tarčina i Pazarića za koja postoji osnovana sumnja da sarađuju s neprijateljem. Ta je odluka, kako je zaključilo apelaciono vijeće, bila osnov za zatvaranje oko 500 civila srpske nacionalnosti iz različitih sela na području Pazarića i Tarčina u periodu od kraja maja 1992. godine do oktobra 1992. godine.
8. U pogledu postojanja općih elemenata krivičnog djela iz člana 142. KZSFRJ (da djelo mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava, da kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, da djelo mora biti povezano s ratom, oružanim sukobom ili okupacijom, da počinilac mora narediti ili počiniti djelo), apelaciono vijeće je navelo da među stranama nije sporno postojanje elemenata tog krivičnog djela, osim u dijelu statusa civila. U tom pogledu apelaciono vijeće je ukazalo da je apelantova odbrana zastupala tezu da su lica srpske nacionalnosti koja su bila lišena slobode zapravo predstavljala opasnost po nacionalnu sigurnost slobodnog dijela općine Hadžići, pri tome ukazujući na količinu naoružanja koje su ta lica posjedovala. Razmatrajući to pitanje, apelaciono vijeće ipak nije moglo prihvatiti ovu tezu apelantove odbrane, iako je imalo u vidu nespornu činjenicu da je kod znatnog broja lica srpske nacionalnosti pronađena i oduzeta veća količina vojnog naoružanja. Naime, vijeće je ocijenilo dokazanim da su lica koja su bila zatočena u zatočeničkim objektima „Silos“, „Osnovna škola“ i „Krupa“ u trenutku lišenja slobode i zatočenja bila van borbenog stroja i da nisu učestvovala u bilo kakvim borbama. Također, jedan dio navedenih lica je prethodno predao nelegalno oružje, dok je od drugih takvo oružje oduzeto pri pretresima imanja i kuća. U takvim okolnostima, vijeće je zaključilo da su ta lica bila obuhvaćena zaštitom iz zajedničkog člana 3. ženevskih konvencija.
9. Nadalje, apelaciono vijeće je utvrdilo da je apelant svojim činjenjem i nečinjenjem preduzeo krivičnopravne radnje za koje je proglašen krivim. Apelaciono vijeće je ukazalo da se apelanta teretilo da je odgovoran za protivzakonita zatvaranja tako što je kao načelnik SJB Hadžići i član Kriznog štaba Općine Hadžići, zajedno s predsjednikom i ostalim članovima Kriznog štaba, 14. maja 1992. godine učestvovao u donošenju i provođenju odluke o izolaciji. Apelant je znao da će ta odluka dovesti do protivzakonitog zatvaranja srpskih civila u objekte „Silos“, „Osnovna škola“ i „Krupa“. Vijeće je također navelo da je apelant znao i da ti objekti ne ispunjavaju uvjete za smještaj i da će zatvorena lica biti u nehumanim uvjetima. Utvrđeno je i da je zbog sigurnosnih razloga Krizni štab donio i odluku 24. maja 1992. godine o zabrani kretanja van kuće ili stana građanima srpske nacionalnosti s područja Hadžića koje kontrolira TO Hadžići, a za realizaciju odluke je određen SJB Hadžići. Činjenice o motivima i razlozima Kriznog štaba Općine Hadžići za donošenje odluke o izolaciji apelaciono vijeće je utvrdilo iz iskaza svjedoka koji su bili članovi Kriznog štaba ili pripadnici SJB Hadžići ili su o navedenoj odluci i njenim posljedicama saznavali na osnovu posrednih saznanja. U vezi s tim, apelaciono vijeće je istaklo da iako u samoj odluci ne stoji da se ona odnosi isključivo na lica srpske nacionalnosti, činjenica je da je odluka bila osnov za lišenje slobode isključivo lica srpske nacionalnosti, prije svega muškaraca, među kojima je bilo i staraca, ali je među zatočenim bio i određen broj žena i maloljetnih lica. Sud je to utvrdio iz iskaza oštećenih koji govore i o srazmjerama posljedica koje su nastale nakon donošenja te odluke, ne samo u smislu broja zatvorenih lica nego i u smislu masovnog i proizvoljnog lišenja slobode isključivo lica srpske nacionalnosti.
10. Da je apelant znao da objekti u koje su ova lica zatvarana ne ispunjavaju ni minimalne uvjete za smještaj i boravak zatočenih lica apelaciono vijeće je utvrdilo na osnovu provedenih dokaza. Naime, apelaciono vijeće je nedvojbeno zaključilo da je prilikom donošenja odluke o izolaciji, apelant kao član Kriznog štaba Općine Hadžići znao da je objekt „Silos“ u Tarčinu do rata služio kao skladište za pšenicu i da je bio neadekvatan za boravak ljudi. Isto se odnosi na objekte „Osnovna škola“ i magacin „Krupa“. Također, apelaciono vijeće je na osnovu brojnih provedenih dokaza utvrdilo činjenicu da je u periodu od maja do oktobra 1992. godine apelant kao načelnik SJB Hadžići organizirao i proizvoljno oduzimao slobodu licima srpske nacionalnosti provodeći tako odluku Kriznog štaba o izolaciji. Iz tih dokaza nedvojbeno proizlazi da su odluku o stavljanju u privremenu izolaciju realizirali policijski službenici pripadnika SJB Hadžići, te PS Pazarić i PS Tarčin. Osim pripadnika policije, prema provedenim dokazima, u akciji razoružavanja i privođenja učestvovali su i pripadnici TO-a i vojne policije. Međutim, nosioci akcije su ipak bili pripadnici policije.
11. Apelaciono vijeće je navelo i da je nesporna činjenica da su u decembru 1992. godine pripadnici SJB Hadžići uputili nadležnim pravosudnim tijelima krivične prijave zbog postojanja osnova sumnje da su zatočena lica počinila krivična djela oružane pobune ili saradnje s neprijateljem. Međutim, u vrijeme podnošenja prijava ta lica su već nekoliko mjeseci bila zatočena boraveći u strašnim uvjetima. Stoga apelaciono vijeće nije prihvatilo argument da je apelant predajom krivičnih prijava obavio svoj dio posla u vezi s pokretanjem postupka protiv zatočenih lica. Vijeće je ukazalo da je apelant itekako bio svjestan nezakonitosti zatočenja tih lica od samog lišavanja slobode, a posebno nakon šest mjeseci, ali da ih i uprkos tome nije pustio na slobodu, iako je za to imao ovlaštenja, prije svega kao načelnik SJB-a, a ujedno i član KS-a koji je donio odluku o njihovom zatvaranju. Stoga je apelaciono vijeće apelanta proglasilo krivim za radnje i propuste čiji cilj je bio teško lišenje osnovnih prava, kao što su pravo na sigurnost i slobodu, u suprotnosti s obavezama iz člana 3. ženevskih konvencija, čime su se ostvarila obilježja protivzakonitog zatvaranja iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.
12. Apelaciono vijeće nije prihvatilo tezu odbrane da se u konkretnom slušaju radilo o internaciji civila srpske nacionalnosti koji su predstavljali opasnost po nacionalnu sigurnost slobodnog dijela općine Hadžići, i da je zatvaranje tih lica bilo u skladu s uvjetima iz čl. 41−43. i člana 78. IV Ženevske konvencije. U vezi s tim, apelaciono vijeće je nakon analize iskaza svjedoka i materijalne dokumentacije zaključilo da je, ako se u početku i radilo o internaciji civila kod kojih je pronađeno oružje, to moglo biti opravdano samo u početku tih dešavanja. Međutim, kako je vrijeme odmicalo a uvjeti u tim zatočeničkim centrima se nisu poboljšavali, vijeće je nedvojbeno utvrdilo da za daljnji boravak zatočenih Srba nisu bili ispunjeni uvjeti za internaciju civila. Osim toga, ukazano je da je nesporno da su određena zatočena lica imala velike količine naoružanja, što može dovesti do pretpostavke da bi oni, da im to oružje nije oduzeto, učestvovali u borbenim djelovanjima. Međutim, apelaciono vijeće je ukazalo da nema dokaza da su oštećeni stvarno i učestvovali u borbama. Zbog toga je vijeće zaključilo da je jasno da se zatvaranje, naročito zbog dužine trajanja i uvjeta u zatočeničkim centrima, nije uspjelo opravdati.
13. U pogledu tačke III optužnice, apelaciono vijeće je navelo da je apelantu stavljeno na teret to što, s obzirom na rukovodeću funkciju, nije organizirao osiguranje objekata tako da spriječi da stražari i druga lica ulaze u „Silos“ i zlostavljaju zatočenike. U tom smislu apelaciono vijeće je ukazalo da iz provedenih dokaza proizlazi da je upravnik obavijestio apelanta da pojedini stražari noću ulaze u ćelije i tuku zatočena lica. O tome da je apelant imao saznanja o premlaćivanju zatočenika potvrdio je i svjedok M. M., koji je izjavio da je znao da je bilo maltretiranja, da se pričalo o tome, ali da ne zna u kojem obimu i ko je tukao zatočenike. Svjedok je također naveo da je kroz to područje prolazilo mnogo vojnih i paravojnih jedinica, među kojima je bilo i „razuzdanih, drogiranih, pijanih vojnika, a osim toga, kada je dolazilo do gubitaka i poraza na ratištu, neki od njih su svoj bijes ispaljivali na tim zatvorenicima“. Svjedok je također opisao da su se u septembru 1993. godine, dolaskom M. I. za načelnika, uvjeti promijenili na bolje i da više do takvih upada nije moglo doći. Imajući u vidu navedeno, apelaciono vijeće je zaključilo da, uprkos činjenici da je o tim zlostavljanjima imao saznanja, apelant, za vrijeme tokom kojeg je bio odgovoran za osiguranje u objektu „Silos“, nije preduzeo ništa kako bi ubuduće spriječio takva postupanja iako je imao ovlaštenja za to. Stoga je apelaciono vijeće zaključilo da je apelant odgovoran za nečovječna postupanja prema zatočenim licima.
14. Imajući sve navedeno u vidu, apelaciono vijeće je zaključilo da su apelant i drugi optuženi postupali s direktnim umišljajem, da su bili su svjesni da svojim postupanjima krše pravila međunarodnog prava i da će usljed takvog postupanja nastupiti zabranjene posljedice, te da su upravo takvu posljedicu i htjeli. Apelaciono vijeće je zaključio da je nedvojbeno dokazano da su apelant i drugi optuženi u toku inkriminiranog perioda zajednički učestvovali u protivpravnom zatvaranju civila srpske nacionalnosti, koji su tokom svog zatočenja držani u nehumanim uvjetima te bili izloženi nečovječnom postupanju i odvođenju na prinudne radove, a u konačnici i lišeni prava na pravično suđenje, te da su to htjeli. Takav zaključak vijeće je izvelo analizom i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza saslušanih svjedoka – oštećenih i drugih svjedoka te materijalne dokumentacije, pri čemu je u obrazlaganju osuđujućeg dijela presude detaljno elaboriralo zaključak o znanju i svijesti optuženih, kao i o neposrednom učešću optuženih u inkriminiranim radnjama koje su preduzimali kao sapočinioci. Dakle, kada je riječ o ocjeni ponašanja optuženih prilikom preduzimanja/propuštanja svake pojedinačne radnje izvršenja, vijeće je zaključilo da je ono bilo u takvoj objektivno-subjektivnoj vezi s ponašanjem drugih sapočinilaca čineći s njima jedinstvenu i čvrstu cjelinu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U obrazloženju tih navoda ističe da je do povrede navedenih prava došlo usljed proizvoljne primjene materijalnog prava. Smatra da u konkretnom slučaju nisu navedene odlučne činjenice bitne za njegovu krivičnopravnu poziciju, u smislu ispunjenosti bitnih obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Iako je tokom postupka nesporno utvrđeno da je određen broj lica srpske nacionalnosti bio zatvoren, apelant ponavlja navode o tome da tim licima sloboda nije bila oduzeta proizvoljno niti zbog njihove nacionalne pripadnosti, nego da su ta lica zarobljena u oružanim sukobima s pripadnicima TO-a i policije MUPRBiH, da su bila naoružana i organizirana u vojne formacije neprijateljske strane. Zbog toga apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili da se radi o civilnim licima.
16. Osim toga, apelant problematizira ocjenu dokaza u pogledu zaključka redovnih sudova da su lica srpske nacionalnosti zatvorena samo zbog činjenice da se radi o pripadnicima tog naroda. U vezi s tim navodi da u presudama nema obrazloženja u pogledu njegove diskriminatorske namjere niti je to dovedeno u direktnu vezu s njegovim radnjama. Apelant također problematizira zaključke redovnih sudova o njegovom statusu i odgovornostima u inkriminirano vrijeme. Dalje, apelant navodi da u osporenim presudama nije jasno obrazloženo na čemu je sud zasnovao zaključak o postojanju sapočinilaštva jer smatra da u činjeničnom opisu djela nisu opisane konkretne radnje koje je preduzimao, odnosno da nije utvrđeno koji je njegov doprinos počinjenju krivičnog djela. Smatra da postoji kontradiktornost između izreke i obrazloženja presude jer mu je stavljeno na teret izvršenje krivičnih radnji opisanih u tačkama I a), I b) i u tački III osuđujuće presude, koje su razmatrane i u oslobađajućem dijelu presude, zbog čega smatra da „nije jasno za koje ga radnje sud smatra odgovornim, a za koje ga je oslobodio od odgovornosti“. Također navodi da u osporenim presudama nedostaje obrazloženje u pogledu umišljaja i postojanja svijesti problematizirajući zaključak redovnih sudova da se umišljaj pretpostavlja budući da smatra da se stanje svijesti i umišljaja kod izvršioca mora utvrditi.
17. Dalje, apelant smatra da su redovni sudovi povrijedili njegovo pravo na odbranu jer mu u dokaznom postupku nije omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku i postavlja pitanja svjedocima optužbe. Osim toga, apelant smatra da drugostepeni sud „nije razmotrio njegovu žalbu“, čime su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 13. stav 1. Evropske konvencije. Smatra da drugostepeni sud nije adekvatno ocijenio izvedene dokaze i da je svoju pažnju fokusirao na dokaze Tužilaštva, da nije dao razloge zbog čega nije prihvatilo kao vjerodostojne dokaze odbrane, kao i da nije obrazložio protivrječne dokaze od kojih je zavisilo pravilno utvrđenje apelantove uloge u ovom krivičnom predmetu. Apelant problematizira i odluku o kazni argumentirajući to tvrdnjama da je u nekim drugim predmetima ratnih zločina koji su se vodili pred Sudom BiH osuđenima izrečena niža kazna nego apelantu, zbog čega dovodi u pitanje objektivnost i nepristranost suda, kao i pravnu sigurnost.b)Odgovori na apelaciju i izjašnjenje
18. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju konstatirao da su argumenti izneseni u apelaciji identični onima iznesenim u žalbi protiv prvostepene presude. Ukazano je da se u postupku protiv apelanta cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te se na osnovu takve ocjene i analize činjenica od suštinske važnosti za utvrđivanje krivice došlo do nepobitnog zaključka da je apelant počinio radnje za koje je terećen, odnosno ostvario sva, kako objektivna tako i subjektivna, zakonska obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
19. Tužilaštvo je navelo da je Sud BiH savjesno i brižljivo cijenio dokaze te utvrdio relevantne činjenice, a nikako proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa, kako to apelant navodi. Tužilaštvo smatra da činjenice i zaključci izneseni u apelaciji nikako ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje apelantovih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
20. U izjašnjenju na odgovore apelant je ponovio navode iz apelacije, predloživši da ih Ustavni sud usvoji i utvrdi povredu prava na pravično suđenje.
V.Relevantni propisi
21. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Saizvršilaštvo
Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo. Član 142. stav (1)
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 281. stav (2)
Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 290. Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. (8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti Sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uvjetnu osudu ili da treba izreći mjeru sigurnosti ili oduzimanje imovinske koristi. VI.Dopustivost i meritum
23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
24. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u konkretnoj pravnoj stvari, načina na koji su ocijenjeni dokazi, što je, kako navodi, rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, u vezi s tim, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. Također, apelant ističe i kršenje načela ravnopravnosti strana u postupku te prava na obrazloženu odluku.
28. U odnosu na apelantove navode o kršenju načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da to načelo podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48). Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da apelant prigovore u tom pogledu argumentira navodima da nije imao mogućnost postavljati pitanja svjedocima optužbe. Međutim, apelant nije naveo o kojim se svjedocima tačno radi. Osim toga, apelant nije tvrdio da mu nije bila data mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Naprotiv, Ustavni sud uočava da je apelaciono vijeće u dokaznom postupku prihvatilo prijedlog apelantove odbrane za izvođenje dokaza, te da je odluku o apelantovoj krivici zasnovalo na dokazima provedenim nakon stranačkog sučeljavanja. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelant nije bio stavljen u znatno podređen položaj tokom postupka, pa te apelantove navode ocjenjuje neosnovanim.
29. U vezi s apelacionim navodima kojima apelant problematizira način na koji je apelaciono vijeće provelo i ocijenilo dokaze, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Ayetullah AY protiv Turske, presuda od 27. oktobra 2020. godine, predstavke br. 29084/07 i 1191/08 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP-3156/20 od 24. marta 2020. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u postupku pred apelacionim vijećem, uz dokaze provedene tokom prvostepenog postupka, sa čime se odbrana saglasila, provedeni i dokazi koje je predložila apelantova odbrana. Apelaciono vijeće je u obrazloženju presude u potpunosti opisalo proces pojedinačne ocjene dokaza te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka o apelantovoj krivici. Apelaciono vijeće je cijenilo iskaze i odbrane i optužbe, pri čemu je naročito ispitalo konzistentnost iskaza koje su svjedoci dali u sudnici s onima datim tokom istrage, te usporedilo iskaze svjedoka u odnosu na činjenice o kojima su svjedoci svjedočili, kao i u odnosu na materijalne dokaze.
30. Dalje, Ustavni sud zapaža da je argumentirajući svoje tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava apelant te tvrdnje zasnovao na navodima o pogrešnom zaključku apelacionog vijeća o statusu zarobljenih lica. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće detaljno analiziralo dokaze o tom pitanju i utvrdilo da zarobljena lica (među kojima su bila i lica kod kojih je prilikom pretresa njihove imovine pronađeno oružje) nisu bila dio borbenog stroja niti su učestvovala u borbama (vidi tačku 8. ove odluke). U pogledu diskriminatorske namjere o zatvaranju isključivo lica srpske nacionalnosti, apelaciono vijeće je, analizom brojnih iskaza svjedoka i materijalnih dokaza, utvrdilo da iako u odluci Kriznog štaba od 14. maja 1992. godine nije bilo navedeno da se ona odnosi isključivo na lica srpske nacionalnosti, činjenica je da je odluka bila osnov za lišenje slobode isključivo lica srpske nacionalnosti, prije svega muškaraca. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće detaljno opisalo kako radnje koje je apelant preduzimao tako i radnje koje je propustio preduzeti, zbog kojih je proglašen krivim i osuđen. Nadalje, Ustavni sud smatra da nije osnovan apelantov prigovor da osporena presuda nije obrazložena. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće u postupku po žalbi provelo obiman postupak, da je izvršilo uvid u sve dokaze, kako one provedene tokom prvostepenog postupka tako i one provedene pred tim vijećem. Osim toga, vijeće je ispitalo konzistentnost iskaza svjedoka, uporedilo činjenice, ispitalo materijalne dokaze, te odluku donijelo na jasno određenim i relevantnim dokazima detaljno opisujući njihovu dokaznu snagu. Dakle, Ustavni sud smatra da su sudovi dali dovoljna i relevantna obrazloženja o svim ključnim dokazima na osnovu kojih su utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo.
31. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)Pravo na djelotvoran pravni lijek
32. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek garantirano članom 13. Evropske konvencije. S obzirom na to da apelant tvrdi da mu je to pravo prekršeno jer je apelaciono vijeće propustilo detaljno ispitati njegove navode iz žalbe, proizlazi da povredu tog prava apelant vezuje za povredu prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i da je koristio mogućnost izjavljivanja žalbe apelacionom vijeću koje je nadležno da preispita kako činjenične tako i pravne navode iz osporene presude, odnosno da je apelant imao na raspolaganju i da je koristio djelotvoran pravni lijek. Činjenica da je apelaciono vijeće, suprotno apelantovim navodima, nakon detaljnog ispitivanja svih žalbenih navoda zaključilo da su neosnovani i u vezi tim ponudilo relevantne i dovoljne razloge, koje je Ustavni sud već ispitao u ovoj odluci u vezi s pravom na pravično suđenje i zaključio da se radi o valjanim razlozima i obrazloženjima, upućuje na zaključak da je apelant nezadovoljan ishodom postupaka po pravnom lijeku koji je koristio, a ne da mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje.
33. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza i primjene prava, te da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, za koju je apelaciono vijeće, nakon detaljnog ispitivanja svih žalbenih navoda, zaključilo da je neosnovana i u vezi s tim ponudilo relevantne i dovoljne razloge.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman