Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-245/22 (D. S.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Dokaz
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-245/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-
245/22, rješavajući apelaciju Daniela Sudara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Daniela Sudara podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 K 044145 21 Kž od 27. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Daniel Sudar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beča, Republika Austrija, kojeg zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je 20. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 K 044145 21 Kž od 27. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 K 044145 19 K od 2. juna 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda apelant i D. Lj. (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) su oglašeni krivima zato što su, radnjama pobliže opisanim u izreci presude, počinili krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Apelantu i drugooptuženom je izrečena novčana kazna u iznosu od po 1.000,00 KM. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da su u dokaznom postupku saslušani svjedoci optužbe, da je pročitan iskaz svjedoka R. Lj., kao i da je izvršen uvid u druge materijalne dokaze. U vezi s tim je istakao da iz iskaza svjedoka R. Lj. slijedi da su mu apelant i drugooptuženi ispričali da su pivskim flašama gađali gradsku džamiju u Kiseljaku. Dalje je ukazao da iz iskaza svjedoka S. B. (imam gradske džamije u Kiseljaku) slijedi da su mu se apelant i drugooptuženi izvinili zbog gađanja džamije. Sud je ukazao da je, dovodeći u vezu navedene iskaze sa video snimkom, zaključio da su apelant i drugooptuženi izvršili krivično djelo oštećenja tuđe stvari. Sud je istakao da činjenica da svjedok R. Lj. nije očevidac događaja nije razlog da se njegov iskaz ne koristi. Naime, ukazao je da je odredbom člana 95. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) propisano da se svjedoci saslušavaju kada postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavijesti o krivičnom djelu, učinitelju i drugim važnim okolnostima. Dalje je naveo da je na osnovu odredbe člana 288. ZKPFBiH pročitan zapisnik o saslušanju svjedoka R. Lj., jer je saslušanje tog svjedoka pred sudom bilo znatno otežano. Sud je ukazao da su neosnovani prigovori apelantovog i branitelja drugooptuženog kojima su ukazivali na nezakonitost zapisnika o saslušanju ovog svjedoka. U vezi s tim, sud je ukazao i na iskaz svjedoka D. F. (kriminalistički istražitelj PS Kiseljak) iz kojeg slijedi da je svjedok R. Lj. svojeručno pred njim potpisao svaki list zapisnika nakon što mu je pročitan i da je zapisnik sačinjen na obrascu koji se inače koristi. Sud je naveo da se u tačnost iskaza tog svjedoka uvjerio i uvidom u taj zapisnik.
3. Presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana žalba koju je izjavio branilac apelanta i drugooptuženog, te je prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je odbrana ukazivala na nezakonitost zapisnika o saslušanju svjedoka R. Lj.. U odnosu na te navode, sud je, između ostalog, ukazao da je R. Lj. saslušan kao svjedok, te da se na njega ne odnose odredbe člana 5. ZKPFBiH (prava osobe lišene slobode). Osim toga, naveo je da se žalbom ne konkretizuje kakav značaj ima vrijeme uzimanja izjave u odnosu na njenu zakonitost i vjerodostojnost. Pri tome, sud je naveo da je svjedok R. Lj. saslušan u skladu sa ovlaštenjima službenih lica iz člana 234. stav 1. ZKPFBiH, te da obaveza izdavanja pismenog poziva nije propisana članom 234. stav 2. ZKP FBiH (ovom odredbom je propisano da pri prikupljanju izjava ovlašteno službeno lice može izdati pisani poziv licu da dođe u službene prostorije). Kantonalni sud je naveo i da odstupanjem od neposrednog saslušanja svjedoka R. Lj., odnosno čitanjem zapisnika o njegovom saslušanju, nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, niti je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, ukazao je da je prvostepeni sud dao valjane razloge za svoju odluku, pri čemu se pozvao na odredbu člana 288. stav 2. ZKPFBiH. Osim toga, istakao je da je glavni pretres pred prvostepenim sudom tri puta odgađan, kao i da je svjedok R. Lj., koji je brat drugooptuženog, pozivan na isti način kao i apelant i drugooptuženi, preko njihovog branioca. Osim toga, sud je naveo da se presuda ne temelji isključivo na tom dokazu, nego i na drugim dokazima, koji su navedeni i analizirani u pobijanoj presudi. Kantonalni sud je ocijenio da su u žabi samo paušalno navedeni prigovori o tome da je pobijana presuda nerazumljiva, proturječna razlozima presude, te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U konačnici, istakao je da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen krivični zakon.
4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio tokom postupka pred redovnim sudovima. Naročito, tvrdi da presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, te ukazuje na proturječnosti u razlozima presude i na njihovu nerazumljivost, odnosno smatra da nije dokazano da je apelant izvršio krivično djelo i da nije dokazana njegova krivična odgovornost. Dalje navodi da se presude temelje na nezakonitim dokazima, pri čemu ukazuje na nezakonitost zapisnika o saslušanju svjedoka R. Lj. (da svjedok nije poučen o pravima iz člana 5. ZKPFBiH, da je vrijeme uzimanja izjave uticalo na njenu zakonitost, da je svjedok dao izjavu, iako nije izdat pismeni poziv, te da zapisnik nije propisno sastavljen). U vezi s tim, ističe i da je sud odlučio pročitati zapisnik o saslušanju tog svjedoka suprotno čl. 277. i 288. stav 2. ZKPFBiH. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na obranu. Ove navode argumentira tvrdnjom da mu je onemogućeno da postavlja pitanja svjedoku R. Lj., čiji iskaz je pročitan i tvrdi da se presuda nije mogla zasnovati na takvom dokazu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Apelant tvrdi da su osporene presude zasnovane na nezakonitom dokazu. U vezi s tim Ustavni sud upućuje na principe Evropskog suda u vezi sa prihvatljivošću dokaza, odnosno prihvatanja nezakonitih dokaza (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, predstavka broj 1086/84, Serija A-140, stav 46 i Akbay i ostali protiv Njemačke, presuda od 15. oktobra 2020. godine, predstavka broj 40495/15, stav 109). Iz navedene prakse Evropskog suda proizlazi da član 6. Evropske konvencije ne propisuje pravila o prihvatljivosti dokaza, nego je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, a Evropski sud ispituje da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li su sudovi korištenjem nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi ispitali sve prigovore koje je apelant isticao u vezi sa pitanjem zakonitosti iskaza svjedoka R. Lj. i njegovog korištenja (vidi, tač. 2. i 3. ove odluke). Naime, obrazložili su da je saslušanje tog svjedoka pred sudom bilo znatno otežano, odnosno da su se stekli uslovi iz člana 288. stav 2. ZKPFBiH da se njegov iskaz pročita. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili i zbog čega nisu osnovani apelantovi prigovori kojima ukazuje na nezakonitost zapisnika o saslušanju svjedoka R. Lj., a Ustavni sud takva obrazloženja redovnih sudova ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog korištenja navodno nezakonitog dokaza neosnovani.
8. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zato što mu je, kako navodi, onemogućeno da postavlja pitanja svjedoku R. Lj., čiji iskaz je pročitan i smatra da se presuda nije mogla zasnovati na takvom dokazu. U vezi s tim, Ustavni sud najprije zapaža da je domaćim zakonodavstvom dozvoljen izuzetak od neposrednog provođenja dokaza (član 288. stav 2. ZKPFBiH), te je sud, suprotno apelantovim navodima, ocijenio da je saslušanje tog svjedoka pred sudom znatno otežano, čime je ispunjen uvjet za primjenu navedenog člana. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda u kojoj je navedeno da, kada redovni sud odluči da prihvati kao dokaz iskaz svjedoka koji nije mogao biti neposredno saslušan, takvom dokazu trebaju pristupiti s posebnim oprezom (vidi, Evropski sud, Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. decembra 2011. godine, predstavke br. 26766/05 i dr.). Dovodeći ove standarde u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda slijedi da su redovni sudovi detaljno razmotrili ovo pitanje i da su jasno obrazložili zbog čega se zapisnik o saslušanju navedenog svjedoka može prihvatiti kao dokaz (vidi, tačka 3. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud zapaža da, osim što osporava upotrebu tog dokaza (čitanje iskaza), apelant ničim nije osporio sam sadržaj iskaza svjedoka, niti ga je problematizirao. Također, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da taj dokaz nije jedini dokaz na osnovu kojeg je utvrđena apelantova krivica, niti da je apelantu bilo onemogućeno da tom dokazu suprotstavi druge dokaze.
9. Apelant dalje tvrdi da je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni relevantni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi o pitanjima koje apelant problematizira dali relevantna i dovoljna obrazloženja, te da ništa ne ukazuje da su kod utvrđivanja činjenica ili primjene prava postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud dao jasne i argumentovane razloge za odluku o apelantovoj krivici, odnosno za zaključak da je apelant počinio krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav 2. KZFBiH (vidi, tačka 2. ove odluke), a te je razloge prihvatio i potvrdio i drugostepeni sud. Ustavni sud takva obrazloženja redovnih sudova ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman