Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-883/22 (R. Z.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-883/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-883/22, rješavajući apelaciju Rifeta Zemanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rifeta Zemanića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129766 21 Rsž od 30. novembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rifet Zemanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 129766 21 Rsž od 30. novembra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 129766 20 Rs 3 od 19. aprila 2021. godine, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, odbijen je njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Restruct“ društvo za uvoz i distribuciju nafte i naftnih derivata Sarajevo, raniji naziv „Lukoil BiH“ d.o.o. Sarajevo) da mu na ime naknade za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom i nedjeljom i rad u dane državnih praznika, te troškova prevoza isplati određene novčane iznose, sve kako je precizirano u izreci presude.

3. U odnosu na odluku o apelantovom zahtjevu za isplatu naknade za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom i nedjeljom i rad u dane državnih praznika, sud je u obrazloženju ukazao da je vještak finansijske struke M. R., primjenom odredbi člana 12. OKU-a, obračunao apelantova potraživanja na ime navedenih naknada. Međutim, sud je istakao da je taj obračun bio zasnovan samo na apelantovom iskazu i iskazu svjedoka E. T. i A. H., iz kojih slijedi da se rad kod tuženog obavljao u turnusima (24 sata rada i 48 sati odmora). Zbog toga, sud je zaključio da ne može prihvatiti taj obračun jer apelant nije dostavio dokumentaciju na osnovu koje bi se moglo utvrditi koliko sati prekovremenog i noćnog rada, te koliko sati rada u dane vikenda i praznika je ostvario u utuženom periodu. U vezi s tim, sud je ukazao da je u apelantovim platnim listama, koje su jedini materijalni dokaz na te okolnosti, samo utvrđen bruto i neto iznos mjesečne plaće za ukupan broj radnih sati. Stoga, sud je zaključio da apelant nije dokazao navode koji se tiču prekovremenog rada, rada noću, rada subotom i nedjeljom i rada u dane državnih praznika.

4. U odnosu na odluku o apelantovom zahtjevu za isplatu troškova prevoza, sud je ukazao da je ugovorom o radu od 3. februara 2009. godine, zaključenim između apelanta i tuženog, ugovoreno da apelant ima pravo na naknadu za ishranu u toku rada u skladu s važećim propisima, a da će se ostali vidovi naknade isplaćivati prema odredbama zakona i internim aktima tuženog. U vezi s tim, sud je istakao da je odredbama člana 18. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) propisano da zaposlenik ima pravo na prevoz i naknadu troškova prevoza u skladu s pravilnikom o radu poslodavca i ugovorom o radu. Prema tome, sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji pravni osnov za isplatu naknade troškova prevoza budući da to pravo nije uređeno ni apelantovim ugovorom o radu, niti Pravilnikom o radu tuženog, a ni nekom drugom posebnom odlukom tuženog. Pri tome je istakao da apelant nije ni predložio da se Pravilnik o radu tuženog provede kao dokaz u konkretnom postupku iako je navedeni pravilnik tuženi dostavio po nalogu suda za potrebe finansijskog vještačenja.

5. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba. Sud je u obrazloženju potvrdio činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda. Osim toga, istakao je da se na osnovu apelantovog iskaza i iskaza svjedoka nije moglo zaključiti koliko vremena je apelant radio prekovremeno, koliko noću i nedjeljom, a koliko u dane državnih praznika. Pri tome je ukazao da apelant nije učinio vjerovatnim da tuženi ima i druge relevantne dokumente kojima bi dokazao osnovanost tih potraživanja (osim platnih listi koje je tuženi dostavio po nalogu suda).

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant osporava zaključak redovnih sudova da nije dokazao činjenice na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev. U vezi s tim, navodi da je sud na osnovu izvedenih dokaza mogao na nesumnjiv način da utvrdi kako je apelant putovao na posao i s posla, te koliko je sati radio. Naročito ističe da redovni sudovi nisu primijenili odredbe člana 12. OKU-a prema kojima apelant ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom i nedjeljom i rad u dane državnih praznika. Takođe smatra da su sudovi pogrešno primijenili i odredbe člana 18. OKU-a kojima je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prevoza.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, dovodeći činjenice utvrđene u konkretnom postupku u vezu s relevantnim odredbama OKU-a i zaključenim ugovorom o radu, dali jasne razloge za zaključak da je apelantov zahtjev za isplatu konkretnih naknada neosnovan. Naročito su obrazložili zaključak da apelant nije dokazao navode koji se tiču isplate tih naknada. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava (vidi npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2384/20 od 9. septembra 2020. godine, AP-414/22 od 8. juna 2022. godine i AP-2459/22 od 18. oktobra 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-883/22 (R. Z.) | Sudska praksa | Aktio