Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-531/23 (N. S. i drugi)

Odluka donesena 21. 03. 2024.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-531/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 03. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine, u predmetu broj AP-531/23, rješavajući apelacije koje su podnijeli Negra Selimbegović i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Negra Selimbegović, Robert Stergar, Dženana Šara, Mirela Šečić Miličević, Senad Tašaković, Bernarda Teklić, Azra Tunović, Amar Varatanović i Sanjin Zajković protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 649769 19 Rsž od 26. decembra 2022.

godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Negra Selimbegović, Robert Stergar, Dženana Šara, Mirela Šečić Miličević, Senad Tašaković, Bernarda Teklić, Azra Tunović, Amar Varatanović i Sanjin Zajković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 2. februara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 649769 19 Rsž od 26. decembra 2022. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-531/23.

2. Apelanti su 6. novembra 2023. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 649769 19 Rsž od 26. decembra 2022. godine, te obavijestili Ustavni sud da je rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 29. augusta 2023. godine odbačena njihova revizija izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4612/23.

3. Imajući u vidu da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju iste odluke redovnih sudova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP- 531/23.

Činjenice

5. U postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena (Federacija BiH, Ministarstvo kulture i sporta) na ime razlike naknade za ishranu u toku rada isplati novčane iznose koji su navedeni u izreci prvostepene presude.

6. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su apelanti zaposlenici tužene, te da im je tužena u spornom periodu isplaćivala topli obrok u iznosu od 1% prosječne plaće u Federaciji BiH. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: GKU) iz 2000. godine. Naime, ukazao je da su ovlašteni pregovarači u spornom periodu zaključili sporazume prema kojima se nastavlja primjena Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama GKU-a iz 2013. godine. Navedenim izmjenama je član 31. GKU-a, koji se odnosi na visinu iznosa naknade za ishranu tokom rada, izmijenjen tako da se broj „2%“ zamjenjuje brojem „1%“. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su apelantima isplaćene sporne naknade u skladu s važećim odredbama Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama GKU-a. S obzirom na to, prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da apelantima ne pripada pravo na isplatu razlike naknade za ishranu u toku rada. Zatim, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata, da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za donošenje presude zbog propuštanja, jer tuženi nije dostavio odgovor na tužbu. Naime, ukazao je da je tužbeni zahtjev apelanata u suprotnosti s materijalnim pravom, tj. zasnivao se na materijalnom pravu koje nije bilo na snazi u utuženom periodu. Budući da sud u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za donošenje presude zbog propuštanja.

Apelacioni navodi

7. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelanti ne navode niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim također nije utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4621/22 od 23. marta 2023. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-531/23 (N. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio