Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3579/23 (N.S.)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Ograničenja prava iz čl. 8- interesi iz drugog stava
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Povjeravanje djeteta
- Dijete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3579/23
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3579/23, rješavajući apelaciju N. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija N. S. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 084711 22 Gž od 23. maja 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. N. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Rafaela Ljubojević-Đurić, advokat iz Gradiške, podnijela je 4. augusta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 084711 22 Gž od 23. maja 2023. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), tuženog D. S. (u daljnjem tekstu: tuženi) i JU Centar za socijalni rad Gradiška (u daljnjem tekstu: CSR) zatraženo je 25. septembra 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i CSR su dostavili odgovor na apelaciju 6. oktobra 2023. godine, a Osnovni sud i tuženi 9. oktobra 2023. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 9. novembra 2023. godine proslijeđeni apelantici radi eventualnog izjašnjenja, ali ono nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 084711 20 P od 25. februara 2022. godine razveden je brak između apelantice i tuženog, te su maloljetne kćerke parničnih stranaka M., rođena 14. oktobra 2012. godine, i N., rođena 29. novembra 2016. godine, povjerene tuženom na zaštitu i vaspitanje (st. I i II izreke). Apelantica je obavezana da na ime doprinosa za izdržavanje maloljetnih kćerki tuženom mjesečno plaća iznos od po 15%, odnosno ukupno 30% od plaće koju ostvaruje (stav III izreke). Tuženi je dalje obavezan da apelantici nadoknadi troškove postupka, a zahtjev tuženog za isplatu izdržavanja preko dosuđenog iznosa je odbijen (st. IV i V). Također je odlučeno da se maloljetna D., rođena 8. oktobra 2021. godine, povjeri apelantici na zaštitu i vaspitanje.
7. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je faktička bračna zajednica parničnih stranaka prestala da postoji 14. juna 2020. godine, kada je apelantica napustila tuženog i s maloljetnim kćerkama otišla da živi u porodičnoj kući svoje majke u selu M. Prema apelanticinim navodima, maloljetna djeca su kasnije ostala u domaćinstvu tuženog jer joj tuženi nakon jednog vikenda nije vratio djecu. Međutim, prema navodima tuženog, djeca su ostala kod njega jer su se žalila na apelanticu. Osnovni sud je ukazao da iz materijalnih isprava, tj. zapisnika CSR-a od 16. jula 2020. godine proizlazi da mirenje supružnika nije uspjelo. Dalje je utvrđeno da je rješenjem CSR-a od 7. septembra 2020. godine „određeno kontaktiranje između [apelantice] i maloljetne djece“. Navedeno je da je apelantica protiv tog rješenja izjavila žalbu, te da je to rješenje poništeno rješenjem Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite od 20. novembra 2020. godine. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelantica nakon napuštanja bračne zajednice zasnovala vanbračnu zajednicu s drugim muškarcem u kojoj je stekla još jednu kćerku – maloljetnu D., te da oni žive u kući roditelja apelanticinog vanbračnog supruga. Osnovni sud je dalje prezentirao „socioanamnestičke podatke“ CSR-a, koji su dostavljeni sudu nakon uviđaja u stambene, materijalne i porodične prilike apelantice i tuženog i nakon obavljenog razgovora s njima. Sud je prvo obrazložio da iz materijalnih dokaza i izjava parničnih stranaka proizlazi da su bračni odnosi teško i trajno poremećeni te da su se stekli uvjeti za razvod braka u smislu člana 52. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ).
8. Sud je dalje ukazao da su obje parnične stranke zahtijevale da se djeca povjere njima na brigu i vaspitanje. Međutim, analizirajući izjave stranaka i izjavu saslušane svjedokinje, te materijalne dokaze – nalaze dva vještaka, S. S. i T. D., kao i sadržaj krivičnih prijava koje su stranke podnosile jedna protiv druge, Osnovni sud je zaključio da je u najboljem interesu maloljetne djece da budu povjerena tuženom. Ukazano je da je na apelanticin prijedlog provedeno vještačenje vještaka specijaliste psihologije T. D., prema čijem zaključku, datom nakon provedene opservacije parničnih stranaka i maloljetne djece, obje djevojčice „žele živjeti s ocem, a posebno takvu želju izražava starija kćerka [M.]“. Prema zaključku vještaka T. D., „sa stručnog aspekta ne preporučuje [se] razdvajanje djece“. Također, prema zaključku vještaka, oba roditelja su sposobna i imaju adekvatne roditeljske kapacitete i tople emocije u smislu brige za djevojčice. Dalje je obrazloženo da je tačno da iz mišljenja vještaka proizlazi da su djeca podložna sugestijama i manipulacijama. Međutim, sud je, imajući u vidu uzrast maloljetne M. i njen jasno izražen stav, zatim okolnost da se ne preporučuje razdvajanje djece, te imajući u vidu i mišljenje CSR-a, odlučio da obje kćerke povjeri tuženom jer je to u najboljem interesu djece. Istaknuto je da su „socioanamnestički podaci“ CSR-a i zaključak vještaka T. D. u pogledu stava maloljetne M. identični.
9. Osnovni sud je odbio apelanticine navode u vezi s nezakonitim postupanjem CSR-a. Ukazao je da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je CSR proveo zakonitu proceduru mirenja između supružnika, da je na zahtjev suda obavljen uviđaj na licu mjesta u pogledu stambenih, materijalnih i drugih potreba u kojima žive, a u dva navrata je obavljena i opservacija maloljetne djece. U vezi s tim je utvrđeno da je apelantica u vrijeme obavljenog uviđaja živjela u gornjem dijelu (potkrovlju) kuće svoje majke, da je zaposlena i da ostvaruje redovna mjesečna primanja, a da tuženi živi u podstanarskom stanu koji također zadovoljava uvjete za normalno i funkcionalno stanovanje, da je zaposlen i ostvaruje redovne prihode. Osim toga, sud je utvrdio da je tuženi 9. jula 2020. godine prijavio da je apelantica vršila fizičko nasilje nad djecom, te da je starija kćerka M. izjavila da ne želi živjeti s apelanticom „jer je fizički zlostavlja“, što je potvrdila i maloljetna N. u prisustvu psihologa i socijalnog radnika CSR-a. Tek nakon ocjene svih tih okolnosti, stručni tim CSR-a je zaključio da je u najboljem interesu djece da budu povjerena tuženom na čuvanje i vaspitanje. Konačno, sud je obrazložio da je donio odluku i o povjeravanju maloljetne D. apelantici na zaštitu i vaspitanje jer je rođena u toku trajanja bračne zajednice, pa se, prema odredbi člana 109. PZ-a, tuženi smatra njenim ocem. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je primjenom odredbi čl. 52, 72, 90, 259. i 261. PZ-a odlučio kao u izreci presude.
10. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 084711 22 Gž od 23. maja 2023. godine apelanticina žalba je odbijena, te je potvrđena presuda Osnovnog suda u pobijanom dijelu odluke o povjeravanju i izdržavanju maloljetne djece i troškovima postupka. Okružni sud je naveo da, suprotno apelanticinim navodima, nema povrede odredbi parničnog postupka u smislu člana 191. stav 4. ZPP-a. U vezi s tim je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju presude dao jasne i logične razloge zbog kojih je kćerke parničnih stranaka povjerio tuženom na zaštitu i vaspitanje, te je ukazao da se prilikom donošenja te odluke uvijek mora imati u vidu isključivo interes djece. U tom se kontekstu cijene okolnosti objektivne prirode (ekonomski, stambeni i imovinski uvjeti), kao i subjektivne okolnosti (uzrast djeteta, odnos roditelja prema djetetu, njihovi emocionalni odnosi i dosadašnja njega i briga za djecu), te njihova povezanost. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ukazao da je članom 92. stav 1. PZ-a propisano da će sud, odnosno organ starateljstva, prilikom donošenja odluke o povjeravanju djece uzeti u obzir i želju djeteta ako je ono sposobno da je izrazi. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o povjeravanju zajedničkih maloljetnih kćerki ispitao, shodno odredbi člana 90. stav 1. PZ-a, odlučne činjenice imajući u vidu mišljenje CSR-a, nalaz i mišljenje vještaka psihologa, iskaze parničnih stranaka i izraženu želju maloljetnih kćerki. Stoga je zaključio da je prvostepeni sud, suprotno apelanticinim navodima, pravilnom ocjenom dokaza, uključujući i mišljenje psihologa T. D., i pravilnom primjenom materijalnog prava, zaključio da je u interesu maloljetne djece da se povjere tuženom na čuvanje i izdržavanje. Okružni sud je u vezi s tim obrazložio da su oba roditelja zaposlena, ostvaruju prihode i pokazuju želju za staranjem nad maloljetim kćerkama, da su oba roditelja sposobna da obavljaju roditeljske dužnosti, te da u takvoj situaciji sud treba da cijeni i kako su se djeca izjasnila o tome s kim žele da žive. Stoga, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud, cijeneći sve okolnosti, ispravno postupio kada je zaključio da je u interesu maloljetnih kćerki da se povjere tuženom na zaštitu i vaspitanje.
11. Također, Okružni sud je naveo da je određivanje načina viđanja majke s djecom u nadležnosti organa starateljstva u smislu odredbe člana 93. stav 1. PZ-a. Ukazano je da je tom odredbom propisano da će se roditelji sporazumjeti o načinu održavanja osobnih odnosa s djetetom (posjete i sl.) ako dijete ne živi u zajednici s oba roditelja, a ako do takvog sporazuma ne dođe, odluku o tome donosi organ starateljstva. Stoga je Okružni sud obrazložio da nije u nadležnosti suda da ispituje zakonitost odluke organa starateljstva o kontaktima maloljetne djece s majkom jer o tome odlučuje CSR koji procjenjuje koji je način viđanja u najboljem interesu maloljetne djece. Sud je obrazložio da maloljetne kćerke, nakon faktičkog prekida bračne zajednice, od jula 2020. godine žive s tuženim koji je pokazao da ima sposobnost i kapacitet da preuzme brigu o njima, a da apelantica živi u porodičnoj kući vanbračnog supruga. Stoga smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u interesu maloljetne djece zaključio da tuženi u svemu ispunjava roditeljske dužnosti prema kćerkama i da ima uvjete da se o njima brine, kao i da je pravilno postupio kada je uvažio želju djece, jer nije bilo razloga i okolnosti koje upućuju da ono što djeca žele nije u njihovom interesu. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 232. stav 2. i člana 253. stav 3. PZ-a. Također, Okružni sud smatra da je dosuđeni iznos na ime doprinosa za izdržavanja maloljetnih kćerki, s obzirom na njihove potrebe i cijeneći njihov uzrast i visinu apelanticinih primanja, određen pravilnom primjenom člana 253. PZ-a.
Dodatne napomene
12. Iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizlazi da je rješenjem CSR-a od 7. septembra 2020. godine uređen način održavanja osobnog kontakta apelantice s maloljetnim kćerkama (vidi tačku 7. ove odluke). Međutim, to rješenje je poništeno rješenjem Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 20. novembra 2020. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da je rješenje konačno u upravnom postupku, da se protiv njega ne može izjaviti žalba, ali da se može pokrenuti upravni spor tužbom kod Okružnog suda u Banjoj Luci.
13. CSR je u ponovnom postupku donio rješenje od 21. maja 2021. godine kojim je odlučio o načinu održavanja osobnog kontakta apelantice s maloljetnim kćerkama. Odlučujući o apelanticinoj žalbi izjavljenoj protiv navedenog rješenja, CSR je rješenjem od 7. jula 2021. godine odlučio o načinu održavanja osobnog kontakta apelantice s maloljetnim kćerkama (tač. od 1. do 4. rješenja). Rješenjem je također stavljeno van snage rješenje od 21. maja 2021. godine. Na kraju rješenja je je navedeno da je protiv rješenja dozvoljena žalba Ministarstvu u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
14. Iz spisa predmeta proizlazi da je apelantica izjavila žalbu protiv rješenja CSR-a od 7. jula 2021. godine. Cijeneći apelanticine žalbene navode, CSR je rješenjem od 13. maja 2022. godine ponovo uredio odnos apelantice s maloljetnom kćerkom N., dok je u pogledu odnosa apelantice s maloljetnom kćerkom M. konstatirao da će se njihovi odnosi regulirati posebnim rješenjem kada se za to steknu uvjeti u pogledu prihvatanja kontakta maloljetne M. s apelanticom kao majkom. Kako stranke u postupku nisu izjavile žalbu protiv navedenog rješenja, ono je postalo pravomoćno zaključno s 16. junom 2022. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
16. Apelantica, prije svega, ukazuje da od podnošenja tužbe djecu viđa ograničeno, „i to jednom sedmično na tri časa u igraonici“ i da je upravo to „uzrokovalo gubitak emocionalne veze između apelantice i njene djece“. Dalje ukazuje da je tražila da djeca budu s njom s obzirom na to „da se radi o djeci ženskog pola uzrasta od 4 i 8 godina“. Smatra da su djeca podložna manipulaciji tuženog i njegove porodice, što je rezultiralo negativnim stavom maloljetne M. o apelantici i zbog čega ona „odbija svaki kontakt s majkom“. Također navodi da rješenje CSR-a od 7. septembra 2020. godine, kojim je određen način viđanja s djecom „u strogo kontrolisanim uslovima u igraoni“, nije pravomoćno jer je rješenjem Ministarstva od 20. novembra njena žalba usvojena i prvobitno rješenje poništeno. Međutim, apelantica ističe da je nakon toga CSR donio identično rješenje 7. jula 2021. godine, protiv kojeg je izjavila žalbu Ministarstvu, o kojoj „do danas nije odlučeno“. Dalje navodi da je tokom cijelog postupka isticala da joj je onemogućen normalan kontakt s djecom i da su joj na taj način ugrožena prava na koja ukazuje u apelaciji. Osim toga, ukazuje da je, kako bi osporila tužiočeve tvrdnje da je psihički nestabilna osoba, provedeno neuropsihijatrijsko vještačenje na okolnost da je psihički zdrava i sposobna da se brine o djeci. Nalazom tog vještaka je potvrđeno da je načinom viđanja određenim rješenjem CSR-a „oslabljena“ emocionalna veza između nje i djece zbog rigoroznog načina viđanja djece. U vezi s navedenim, smatra da joj je povrijeđeno pravo na porodični život jer je sud bio dužan voditi računa o dobrobiti djece, a ne postupiti po rješenju CSR-a. Apelantica smatra da CSR nije proveo zakonom propisanu proceduru kako je to konstatirano u presudama jer sudovi uopće nisu „ulazili“ u zakonitost odluke CSR-a. Smatra da sud nije pravilno cijenio provedene dokaze u skladu s odredbama PZ-a jer uopće nije uzeo u obzir da je rješenjem CSR-a grubo povrijeđeno njeno roditeljsko pravo.
b) Odgovori na apelaciju
17. Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana jer je presuda suda donesena u skladu s odredbama ZPP-a i PZ-a. Ističe da je cijenio apelanticine žalbene navode i u obrazloženju dao iscrpne razloge, posebno vodeći računa o interesu maloljetne djece, a nalaz vještaka T. D. je cijenio u vezi s mišljenjem stručnog tima CSR-a, kao i drugim dokazima.
18. Osnovni sud također smatra neosnovanim apelanticine navode. Ističe da su prihvaćeni svi apelanticini prijedlozi za izvođenje dokaza na osnovu kojih je donesena presuda tog suda. Ukazano je da je sud prihvatio apelanticin prijedlog za provođenje vještačenja po vještaku T. D., profesorici psihologije i pedagogije, koja je sačinila nalaz i mišljenje i prezentirala ga na glavnoj raspravi. Ukazano je da je sud odluku o povjeravanju djece donio nakon ocjene svih provedenih dokaza, te je predložio da se apelacija odbije jer osporenom odlukom nisu prekršena apelanticina prava.
19. Tuženi smatra da apelantica u apelaciji nije iznijela ništa novo što nije iznosila tokom trajanja predmetnog postupka, zbog čega njene navode smatra neosnovanim.
20. U odgovoru na apelaciju CSR je naveo da je u postupku odlučivanja o načinu viđanja apelantice s djecom sarađivao s Okružnim javnim tužilaštvom u Banjoj Luci u vezi s krivičnim postupkom koji je tuženi pokrenuo protiv apelantice zbog nasilja nad maloljetnom djecom. Istaknuto je da je posebno cijenjen iskaz kćerke M. da ne želi da se viđa s apelanticom. Cijeneći apelanticine žalbene navode, CSR je rješenjem od 13. maja 2022. godine ponovo uredio odnos apelantice s maloljetnom kćerkom N., dok je u pogledu odnosa apelantice s maloljetnom kćerkom M. konstatirao da će se njihovi odnosi regulirati posebnim rješenjem kada se za to steknu uvjeti u pogledu prihvatanja kontakta maloljetne M. s apelanticom kao majkom. Kako stranke u postupku nisu izjavile žalbu protiv navedenog rješenja, ono je postalo pravomoćno zaključno s 16. junom 2022. godine.
V.Relevantni propisi
21. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14 i 56/19 – odluka USRS) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 81v stav (2) (2) U svim aktivnostima koje se tiču djeteta, najbolji interes djeteta mora biti prioritet.
Član 90. stav 1.
(1) Sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje odlučiće, nakon što ispita sve odlučne činjenice, da li će sva djeca biti kod jednog roditelja, ili će neka biti kod majke, a neka kod oca.
Član 92. stav 1.
(1) Sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje, uzeće u obzir i želje djeteta ako je ono sposobno da ih izrazi. Član 93.
(1) Ako dijete ne živi u zajednici sa oba roditelja, roditelji će se sporazumjeti o načinu održavanja ličnih odnosa s djetetom (posjete i sl.). Ako do takvog sporazuma ne dođe, odluku o tome donosi organ starateljstva.
(2) Organ starateljstva može ponovno urediti način održavanja ličnih odnosa roditelja s djecom, ako to zahtijevaju promijenjene prilike.
(3) Održavanje ličnih odnosa roditelja s djecom može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite ličnosti i drugih interesa djece.
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS i 27/24) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 191. stav 4.
(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
VI.Dopustivost i meritum
23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
24. Apelantica osporava presude redovnih sudova tvrdeći da joj tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. Apelantica navode o kršenju prava na pravično suđenje u suštini dovodi u vezu s proizvoljnom ocjenom dokaza i proizvoljnom primjenom materijalnog prava u vezi s odlukom o povjeravanju maloljetne djece tuženom na zaštitu i vaspitanje, te u tom kontekstu problematizira način održavanja svojih osobnih odnosa s maloljetnom djecom koji je određen rješenjima CSR-a.
28. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da osporenim odlukama sudova uopće nije odlučivano o načinu održavanja osobnih odnosa apelantice s maloljetnom djecom. To potvrđuje kako izreka prvostepene presude tako i okolnost da je odlučivanje o tom pitanju u nadležnosti organa starateljstva, tj. CSR-a (vidi tač. 12. i 13. ove odluke), te je protiv tog rješenja dozvoljena žalba. a nakon toga postoji zakonska mogućnost pokretanja upravnog spora, uključujući i tužbu zbog šutnje administracije. Iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantica protiv rješenja CSR-a od 7. jula 2021. godine izjavila žalbu (vidi tačku 14. ove odluke). Međutim, apelantica nije obavijestila Ustavni sud da li je taj postupak okončan, odnosno da li je u njemu donesena konačna odluka, pa stoga nema uvjeta da Ustavni sud razmatra taj dio apelanticinih navoda.
29. U vezi s apelanticinim navodima koji se tiču proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
30. Razmatrajući apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, koji je donio konačnu odluku u ovoj pravnoj stvari, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge zašto je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio presudu prvostepenog suda kojom su maloljetna djeca povjerena na brigu i vaspitanje tuženom. Pri tome je iz obrazloženja odluka redovnih sudova evidentno da su ti sudovi, suprotno apelanticinim navodima, cijenili sve provedene dokaze, uključujući i nalaz vještaka T. D., i dali razloge, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP-a i PZ-a, o tome zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud naročito zapaža da su se redovni sudovi, iako su zaključili da su oba roditelja sposobna da obavljaju roditeljske dužnosti, prilikom donošenja odluke o povjeravanju djece rukovodili najboljim interesom djece, što je obaveza koja proizlazi ne samo iz odredbi člana 81v. PZ-a već i iz člana 3. Konvencije o pravima djeteta (1989).
31. Osim toga, Okružni sud je također obrazložio zašto u konkretnom parničnom postupku, s obzirom na sadržaj člana 93. stav 1. PZ-a, ne može ispitivati zakonitost odluke CSR-a o održavanju kontakata apelantice s maloljetnom djecom (vidi tačku 11. ove odluke). U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud također zapaža da, prema informacijama u spisu Ustavnog suda, proizlazi da je apelantica protiv rješenja CSR-a kojima je odlučeno na koji način će održavati kontakte s djecom izjavila žalbu i da je postupak o tom pitanju u toku. Stoga, ni Ustavni sud ne može ulaziti u ocjenu rješenja koja još nisu konačna i koja apelantica u ovoj apelaciji nije ni osporila.
32. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u postupku okončanom osporenom presudom Okružnog suda razmotrili sva ključna pitanja i u vezi s tim dali odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno apelanticinim navodima, ne može reći da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice ili primijenili propise.
33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
35. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
36. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno i njeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, apelantica problematizira odluku o povjeravanju djece tuženom na zaštitu i vaspitanje. Ovaj dio navoda apelantica dovodi u vezu s rješenjem CSR-a o načinu održavanja njenog kontakta s djecom, te smatra da je sud bio dužan voditi računa o dobrobiti djece, a ne postupiti po rješenju CSR-a.
37. U vezi s tim, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda (vidi Giuliano Germano protiv Italije, presuda od 22. juna 2023. godine, predstavka broj 10794/12, tačka 76), podsjeća na to da „od trenutka rođenja djeteta i samom činjenicom njegovog rođenja između njega i njegovih roditelja postoji veza koja predstavlja porodični život, čak i ako roditelji ne žive zajedno“. Iz navedenog proizlazi da odnosi između roditelja i djece ulaze u domen prava koja su zaštićena članom 8. stav 1. Evropske konvencije.
38. Nadalje, podržavajući praksu u sličnim predmetima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- 1242/22 od 22. juna 2022. godine, tačka 47), Ustavni sud zapaža da član 8. Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom. Ukoliko se porodična zajednica raspadne razvodom, o tim pitanjima se, u načelu, odlučuje na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8. Evropske konvencije ne može se, dakle, izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka o davanju starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.
39. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama apelanticinog slučaja, za Ustavni sud je neupitno da osporene odluke o povjeravanju maloljetnih kćerki tuženom na zaštitu i vaspitanje predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na porodični život. Međutim, Ustavni sud smatra da je odluka o povjeravanju djece tuženom donesena na osnovu stručne ocjene odlučnih činjenica i u najboljem interesu djece, kao i na osnovu relevantnih odredbi PZ-a. Pri tome, navedenom odlukom nije odlučivano o načinu održavanja osobnih odnosa apelantice s maloljetnom djecom, već se o tim pitanjima odlučuje u upravnom postupku rješenjima CSR-a, a te odluke nisu predmet ove apelacije. S druge strane, osporena odluka Okružnog suda o povjeravanju djece je donesena uz poštovanje svih materijalnih i procesnih odredbi relevantnog prava, kao i u interesu djece, čime je ispunjen uvjet iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, proizlazi da je miješanje u apelanticino pravo na porodični život bilo u skladu sa zakonom i da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu. Naime, prema odredbi člana 73. PZ-a, sud u presudi kojom se brak razvodi po službenoj dužnosti odlučuje o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece. Osim toga, Ustavni sud smatra da odluka kojom su djeca povjerena tuženom zadovoljava i načelo proporcionalnosti budući da interes maloljetnih kćerki, koji je odredbama PZ-a posebno zaštićen, preteže nad interesom roditelja.
40. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Okružnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su u osporenoj presudi data jasna i relevantna obrazloženja u dijelu odluke o povjeravanju djece tuženom na zaštitu i vaspitanje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi PZ-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštovanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je osporena odluka o povjeravanju djece tuženom donesena u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu, a takve odluke zadovoljavaju i načelo proporcionalnosti budući da interes djece, koji je odredbama PZ-a posebno zaštićen, preteže nad interesom roditelja.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić