Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1856/23 (A. B. i drugi)

Odluka donesena 19. 09. 2024.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1856/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine, u predmetu broj AP-

1856/23, rješavajući apelacije koje su podnijeli Azemina Bijedić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Azemina Bijedić, Ismet Krzović, Almir Hercegovac, Jasmin Telalović i Fahrudin Đuzo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 658515 18 Rsž od 13. marta 2023. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Azemina Bijedić, Ismet Krzović, Almir Hercegovac, Jasmin Telalović i Fahrudin Đuzo (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. aprila 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 658515 18 Rsž od 13. marta 2023. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1856/23.

2. Apelanti koje zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 6. novembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 658515 23 Rev od 29. augusta 2023. godine kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanata izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4611/23.

3. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1856/23.

Činjenice

5. U postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se tuženi (Zavod za planiranje razvoja KS) obaveže da im na ime potraživanja iz radnog odnosa isplati određene novčane iznose za određene periode.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva apelanata isplata neisplaćene razlike toplog obroka za period od 7. decembra 2015. do 1. novembra 2016. godine i regresa za 2016. godinu. Kantonalni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su apelanti zaposlenici tuženog, da su tokom 2016. godine koristili godišnji odmor i da je visina potraživanja usklađena s tuženikovim obračunom. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporan pravni osnov, odnosno primjena Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanata pozivajući se na odluku Vrhovnog suda od 4. oktobra 2017. godine u kojoj je zauzeto pravno shvatanje da se u periodu od 7. decembra 2015. do 11. novembra 2016. godine primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora o izmjenama Kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: Izmjene Kolektivnog ugovora).

7. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju nema osnova za isplatu razlike navedenih naknada i regresa jer je isplata za državne službenike i namještenike u utuženom periodu dogovorena čl. 1. i 2. Izmjena Kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je ukazao da je navedenim izmjenama Kolektivnog ugovora dogovorena njegova primjena tokom dvije godine, uz mogućnost produženja. Izmjene Kolektivnog ugovora stupile su na snagu 6. decembra 2013. godine, a rok primjene bio je do 6. decembra 2015. godine. Kantonalni sud je naveo da je u međuvremenu stupio na snagu novi zakon o radu FBiH, koji je članom 182. propisao da se važeći kolektivni ugovori moraju uskladiti s navedenim zakonom, te da je Vlada FBiH produžila primjenu kolektivnih ugovora. Kantonalni sud je naveo da su, na osnovu člana 3. stav 1. Izmjena Kolektivnog ugovora, pregovarački timovi i sindikat 4. marta 2016. godine postigli sporazum o nastavku primjene Izmjena Kolektivnog ugovora počev od 7. decembra 2015. godine do usklađivanja Kolektivnog ugovora, a najdalje 120 dana od dana potpisivanja tog sporazuma. Pregovarački timovi i sindikat su potpisali još dva sporazuma o produženju primjene Izmjena Kolektivnog ugovora – 1. jula 2016. godine za period od 60 dana od dana potpisivanja, i od 10. novembra 2016. godine kojim se nastavlja primjena Izmjena Kolektivnog ugovora počev od 4. septembra 2016. godine do usklađivanja Kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je stoga ukazao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je u utuženom periodu pregovaranje između ovlaštenih strana rezultiralo sporazumima koji predstavljaju volju ugovornih strana da se nastavi primjena Izmjena Kolektivnog ugovora kojim su regulirane naknade za topli obrok i regres. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da saglasnost voljā u formi sporazuma umjesto u formi izmjena i dopuna kolektivnog ugovora ne može biti prepreka valjanosti postignutih sporazuma. Stoga je žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

Apelacioni navodi

8. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, osporavaju ocjenu dokaza i ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je redovni sud u obrazloženju svoje odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelanti ne navode niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično ili isto činjenično i pravno pitanje u kontekstu identičnih navoda, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi npr., Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-239/21 od 7. aprila 2021. godine i AP-621/21 od 7. aprila 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

14. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1856/23 (A. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio