Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1087/22 (S. S.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kamata
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1087/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1087/22, rješavajući apelaciju Smaje Salketića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst (
„Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smaje Salketića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 171230 19 Gž od 19. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Smajo Salketić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kerim Karabdić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 171230 19 Gž od 19. januara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 171230 15 P od 23. marta 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi („Addiko Bank“ d.d. Sarajevo) na ime neosnovano stečene imovinske koristi po ugovoru o kreditu od 3. jula 2007. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu) isplati novčani iznos preciziran u izreci presude. Sud je u obrazloženju ukazao da su tuženi kao davalac kredita i apelant kao korisnik kredita zaključili ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF (švicarski franci). Dalje je ukazao da je apelant u tužbi tražio da se obaveže tuženi da mu, između ostalog, na ime neosnovano naplaćenih iznosa po osnovu više obračunate kamate isplati utuženi novčani iznos. Sud je naveo i da je apelant na pripremnom ročištu povećao iznos naveden u tužbenom zahtjevu, a potom je taj iznos uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke. Također, sud je ukazao da je tuženi u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio apelantov tužbeni zahtjev, kao i da je istakao prigovor zastare potraživanja.
3. Sud je dalje naveo da je tuženi bez osnova stekao određeni novčani iznos na ime više obračunate kamate jer je kamatu, odnosno kamatnu maržu kao dio kamatne stope koja čini bitan sastojak ugovora o kreditu, obračunavao suprotno odredbama tog ugovora. Međutim, istakao je da je tuženi prvi put značajnije povećao kamatnu maržu 1. februara 2009. godine, a da je apelant tužbu podnio 3. novembra 2014. godine. Imajući u vidu objektivni zastarni rok od pet godina, sud je naveo da su sva potraživanja za više obračunatu kamatu, koja su naplaćena do 3. novembra 2009. godine, zastarjela. U vezi s tim, sud je ukazao da iz provedenih dokaza, a naročito iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, nije bilo moguće utvrditi koji je dio neosnovano naplaćenih kamata naplaćen u periodu u odnosu na koji je nastupila zastara, a koji nakon toga. Naime, kako je dalje obrazloženo, u nalazu i mišljenju vještaka iskazane su vrijednosti kamata koje je banka trebala naplatiti i vrijednosti koje je naplatila, ali po godinama, a ne po mjesecima. Osim toga, sud je ukazao da su u tom nalazu i mišljenju vrijednosti iskazane u CHF, ali ne i u konvertibilnim markama. Stoga, kako je obrazloženo, sud nije bio u mogućnosti da utvrdi koliko je od tog iznosa naplaćeno u periodu nakon 3. novembra 2009. godine, niti je mogao utvrditi koliko bi to iznosilo u domaćoj valuti. Pri tome, sud je istakao da je vještak sačinio nalaz i mišljenje na okolnosti koje je predložio apelant.
4. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba. Sud je u obrazloženju ukazao da je apelant u žalbi, između ostalog, isticao da je prvostepena presuda nejasna u odnosu na odluku o više obračunatoj kamati, odnosno kamatnoj marži. Naime, apelant je isticao da je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi povećavao kamatnu maržu suprotno odredbama ugovora o kreditu, pa da mu je, imajući to u vidu, nejasno zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Međutim, sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je zastarjelo potraživanje svih neosnovano naplaćenih kamata do 3. novembra 2009. godine. Dalje, sud je istakao da apelant nije prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, niti njegovom pojašnjenju, kao i da nije tražio dopunu tog nalaza i mišljenja, koji je sačinjen na sve okolnosti koje je apelant predložio. Prema tome, sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev imajući u vidu da je tuženi već u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastare potraživanja, odnosno da apelant nije dokazao činjenice na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev.
5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili materijalno pravo. Naročito ističe da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 360. stav (3) Zakona o obligacionim odnosima kojima je propisano da se sud „ne može obazirati na zastarjelost“ ako se dužnik nije na nju pozvao. Naime, apelant navodi da je tuženi istakao prigovor zastare potraživanja u odgovoru na tužbu, i to za iznos onih potraživanja koja su prvobitno istaknuta u tužbi. Međutim, kako dalje navodi, tuženi nije istakao taj prigovor u odnosu na konačno opredijeljeni i istaknuti tužbeni zahtjev koji se odnosio na neosnovano naplaćenu kamatnu maržu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali zadovoljavajuće obrazloženje o tome da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zato što je za određeni period nastupila zastara potraživanja, odnosno zato što apelant nije dokazao činjenice na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev u preostalom dijelu (vidi tač. 3. i 4. ove odluke). Dalje, apelant navodi da tuženi nije istakao prigovor zastare u odnosu na konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju presude dao zadovoljavajuće obrazloženje iz kojeg proizlazi zbog čega je taj navod neosnovan. Naime, tuženi je istakao prigovor zastare potraživanja već u odgovoru na tužbu u kojoj je apelant tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos, između ostalog, i na ime neosnovano naplaćenih iznosa po osnovu više obračunate kamate (vidi tačku 2. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud zapaža da, kako proizlazi iz apelacionog spisa, apelant te navode uopće nije isticao u žalbi protiv prvostepene presude, pa ih Kantonalni sud nije mogao ni razmotriti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne može tek u postupku pred Ustavnim sudom uspješno isticati navode koje je propustio istaći u redovnom postupku (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-465/21 od 19. i 20. januara 2023. godine, tačka 34. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman