Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-10/22 (Federacija BiH, Vlada Federacije BiH)
Odluka donesena 21. 03. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Pasivna legitimacija
- Odgovornost države
- Stečaj
- Finansijska konsolidacija
- Prava iz radnog odnosa
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-10/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 03. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine, u predmetu broj AP-10/22, rješavajući apelacije Federacije BiH, Vlade Federacije BiH, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Federacije BiH, Vlade Federacije BiH, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 P 652587 18 Gž od 5. jula 2022. godine, 65 0 P 623794 18 Gž od 15. jula 2021. godine, 65 0 P 656397 18 Gž od 22.
augusta 2022. godine, 65 0 P 643672 18 Gž od 6. jula 2022. godine, 65 0 P 656463 18 Gž od 10. augusta 2021. godine i 65 0 P 635968 17 Gž od 15. jula 2021. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija BiH, Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo kao zakonski zastupnik, podnijela je u periodu od 21. decembra 2021. do 21. februara 2023. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) više apelacija kojima je osporila rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 65 0 P 652587 22 Rev od 26. decembra 2022. godine, 65 0 P 623794 21 Rev od 7. decembra 2021. godine, 65 0 P 656397 22 Rev od 11. novembra 2022. godine, 65 0 P 643672 22 Rev od 20. oktobra 2022. godine, 65 0 P 656463 22 Rev od 10. maja 2022. godine i 65 0 635968 21 Rev od 23. novembra 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koje su precizirane u dispozitivu ove odluke i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 65 0 P 652587 17 P od 29. septembra 2017. godine, 65 0 P 623794 17 P od 12. oktobra 2017. godine, 65 0 P 656397 17 P od 27. decembra 2017. godine, 65 0 P 643672 17 P od 1. decembra 2017. godine, 65 0 P 656463 17 P od 5. marta 2018. godine i 65 0 P 635968 17 P od 22. septembra 2017. godine.
2. Ustavni sud je prethodno odlukama o dopustivosti br. AP-3633/22, AP-3235/21, AP- 3645/22, AP-3572/22, AP-3419/21 i AP-3296/21 odbacio apelacije koje je apelantica podnijela protiv presuda Kantonalnog suda iz dispozitiva ove odluke zato što je u vrijeme podnošenja tih apelacija bio u toku postupak po revizijama pred Vrhovnim sudom.
Spajanje predmeta
3. Budući da se apelacijama pokreće isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u smislu člana 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-10/22, AP- 105/22, AP-4244/22, AP-4470/22, AP-4909/22 i AP-846/23, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-10/22.
Činjenice
4. Iz apelacionih spisa proizlazi da je Binas d.d. iz Bugojna (u daljnjem tekstu: Binas) privredno društvo koje se bavi proizvodnjom vojne opreme i naoružanja. Pravomoćnim i izvršnim sudskim odlukama Binas je obavezan da sadašnjim i bivšim zaposlenicima isplati naknade iz radnog odnosa. Pokušaji zaposlenika da svoja potraživanja namire u izvršnim postupcima, koje su pokrenuli protiv Binasa, bili su neuspješni zbog blokade poslodavčevih bankovnih računa. Ukupno 168 sadašnjih i bivših zaposlenika Binasa je 14. jula 2016. godine podnijelo prijedlog sudu za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom poslodavca radi namirenja duga iz pravomoćnih presuda. Općinski sud u Travniku je rješenjem od 18. januara 2017. godine odbio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka s konkretnim potraživanjima zaposlenika, koja su utvrđena pravomoćnim presudama, jer nadležno federalno ministarstvo nije dalo potrebnu saglasnost za otvaranje stečajnog postupka.
5. Kako je sud odbio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom Binasa, neki od sadašnjih i bivših zaposlenika (u daljnjem tekstu: tužitelji) pokrenuli su parnične postupke protiv apelantice u periodu od januara do jula 2017. godine. Tužbenim zahtjevima tužitelji su tražili da se utvrdi da je apelantica solidarno odgovorna za obaveze Binasa i da im, shodno tome, namiri potraživanja iz pravomoćnih sudskih odluka. U vezi s tim, tužitelji su se pozvali na zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 26. aprila 2016. godine. Općinski sud je presudama iz tačke 1. ove odluke usvojio tužbene zahtjeve obavezujući apelanticu na isplatu novčanih iznosa preciziranih pravomoćnim presudama, zajedno s kamatama i troškovima postupka. Općinski sud je odbio apelanticine prigovore o nedostatku aktivne i pasivne legitimacije, zastare potraživanja i presuđene stvari. U vezi sa zastarom potraživanja sud je naveo da se datum dospjelosti može vezivati samo za akt resornog ministra od 11. januara 2017. godine kojim je uskraćena saglasnost za otvaranje stečajnog postupka, jer od tada nastaje apelanticina obaveza. Obrazloženo je da u konkretnim slučajevima nije protekao niti jedan od zastarnih rokova imajući u vidu da su tužbe podnesene u periodu od januara do jula 2017. godine.
6. Nadalje, obrazloženo je da je sud odbio prigovor da je postupak finansijske konsolidacije nad firmom Binas relevantan razlog koji je sprečavao otvaranje stečajnog postupka. Do navedenog zaključka sud je došao analizom relevantnih odredbi Zakona o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava (u daljnjem tekstu: Zakon o finansijskoj konsolidaciji). U vezi s tim, obrazloženo je da bi isključivanje mogućnosti za podnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka moralo biti jasno propisano zakonom, i to na isti način na koji je odredbom člana 9. stav 1. Zakona o finansijskoj konsolidaciji propisano za izvršni postupak. Sud je zaključio da tužitelji imaju pravni interes za podnošenje tužbe jer imaju dospjelo potraživanje koje nisu mogli prinudno naplatiti ni u izvršnom, niti u stečajnom postupku, zbog uskraćivanja saglasnosti za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom dužnika. Navedeno je da je apelantica, uskraćivanjem saglasnosti za otvaranje stečajnog postupka, tužiteljima onemogućila namirivanje dospjelog potraživanja. Stoga je sud zaključio da je apelantica dužna da tužiteljima namiri dospjela potraživanja primjenom odredbi Zakona o stečaju i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Kantonalni sud je presudama preciziranim u dispozitivu ove odluke odbio apelanticine žalbe i u cijelosti potvrdio prvostepene presude, osim u jednom predmetu u kojem je uvažena žalba tužitêlja u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate, pa je u tom dijelu prvostepena presuda preinačena. Obrazloženo je da je pravilan stav prvostepenog suda da činjenica da je nad društvom Binas odobren postupak finansijske konsolidacije, koji je obuhvaćao i dugovanja prema zaposlenicima, nije sprečavala tužitelje da podnesu prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. U vezi s tim, navedeno je da apelantica nije dokazala da je tokom postupka finansijske konsolidacije zaključen sporazum o finansijskoj konsolidaciji sa zaposlenicima i da postoje njeni pozitivni učinci na konkretna potraživanja tužitelja.
8. Vrhovni sud je rješenjima, koja su precizirana u tački 1. ove odluke, odbacio kao nedozvoljene apelanticine revizije izjavljene protiv drugostepenih presuda zbog nepostojanja uvjeta iz člana 237. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Obrazloženo je da se postavljena pitanja u vezi s mogućnošću pokretanja stečajnog postupka u vrijeme trajanja postupka finansijske konsolidacije svode na preispitivanje pravilne primjene materijalnog prava, a ne na tumačenje nejasnih materijalnopravnih normi koje bi bilo značajno za jedinstvenu primjenu prava. Posebno je obrazloženo da revizioni sud u konkretnoj vrsti sporova ima već zauzetu jedinstvenu sudsku praksu.
Apelacioni navodi
9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje tih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni Zakona o finansijskoj konsolidaciji, kao i odredbi ZOO koje se odnose na zastarjelost potraživanja. Apelantica smatra da sve dok traje postupak finansijske konsolidacije nad društvom Binas, Zakon o finansijskoj konsolidaciji, kao lex spacialis, derogira primjenu Zakona o stečaju. Stoga apelantica smatra da nema osnova za otvaranje stečajnog postupka nad društvom Binas, niti za davanje saglasnosti za njegovo otvaranje, a samim tim ni za njenu odgovornost.
10. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelantica nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba).
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. U vezi s prigovorima o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23, s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45, s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su sudovi svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložili, što uključuje i prigovore koje apelantica ponavlja u apelaciji (vidi tač. 5–7. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi slijedili zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda koji je zauzet na sjednici održanoj 26. aprila 2016. godine za slučaj da nadležni federalni ministar ne da saglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu (član 5. stav 5. u vezi sa st. 3. i 4. tog člana Zakona o stečaju). Prema tom zaključku, „ova saglasnost je uskraćena povodom određenog prijedloga za otvaranje stečajnog postupka i određenog potraživanja podnosioca prijedloga prema stečajnom dužniku, za koga podnosilac tvrdi da je platežno nesposoban, te samim tim ustanovljena solidarna odgovornost Federacije za obaveze stečajnog dužnika se isključivo odnosi na obaveze sadržane u prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka, a ni u kom slučaju za bilo koje obaveze van predmeta“. Osim toga, odlučenje sudova u osporenim odlukama slijedi praksu zauzetu i u predmetu Ustavnog suda broj AP-2082/16 u kojem se raspravljalo o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2082/16 od 15. septembra 2016. godine, tačka 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ni u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, koje bi zahtijevalo posebno ispitivanje Ustavnog suda u skladu sa standardima tog prava.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić