Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-725/22 (R. A.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Doživotno izdržavanje
  • Ugovor o poklonu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-725/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-725/22, rješavajući apelaciju Rade Aleksić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Rada Aleksić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 089634 21 Rev od 28. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rada Aleksić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prijedora, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Miodrag Deretić i Draško Zec“ iz Prijedora, podnijela je 25. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 089634 21 Rev od 28. decembra 2021. godine.

Uvodne napomene

2. Apelantkinja kao davateljica izdržavanja i J. D. kao primateljica izdržavanja sačinile su kod notara ugovor o doživotnom izdržavanju od 10. jula 2013. godine. Ugovorne strane su ugovorile da se apelantkinja obavezuje izdržavati primateljicu izdržavanja, a da je prijenos prava svojine na jednosobnom stanu u Prijedoru (u daljnjem tekstu: sporni stan) u apelantkinjinu korist odgođen do trenutka smrti primateljice izdržavanja (član 1). Osim toga, ugovoreno je da se taj ugovor ima smatrati ugovorom o poklonu ako ne bude sudski ovjeren u skladu sa članom 120. stav 3. Zakona o nasljeđivanju, a primateljica izdržavanja umre, te to bude nedostatak za njegovu pravnu valjanost (član 8).

3. Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 10. januara 2018. godine utvrđeno je da je navedeni ugovor o doživotnom izdržavanju apsolutno ništav.

Osporeni postupak

4. Apelantkinja je podnijela tužbu protiv R. T., T. T., N. T., J. G., N. G., S. G., D. I., B. G. i B. S. (u daljnjem tekstu: tuženi). Tužbenim zahtjevom je tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o poklonu, sadržan u ugovoru o doživotnom izdržavanju, kojim je J. D. (u daljnjem tekstu: prednica tuženih) poklonila apelantkinji sporni stan. Dalje je tražila da se tuženi obavežu da to priznaju i da trpe upis prava svojine u apelantkinjinu korist s dijelom 1/1 u javnom registru nepokretnosti.

5. Presudom Osnovnog suda od 29. januara 2020. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da iz presude tog suda (vidi tačku 3. ove odluke) slijedi da je prednica tuženih bila smještena u Domu za stara i bolesna lica, gdje je apelantkinja bila zaposlena kao medicinska sestra – njegovateljica. Dalje slijedi da je apelantkinja za zaključivanje ugovora o doživotnom izdržavanju dobila saglasnost nadležnog organa starateljstva, a što je suprotno odredbi člana 144. Zakona o nasljeđivanju. U vezi s tim je istakao da apsolutna ništavost tog ugovora nije utvrđena zbog toga što ugovor nije ovjeren u skladu s tada važećom odredbom člana 120. stav 3. Zakona o nasljeđivanju (vidi tačku 2. ove odluke). Sud je istakao da je ugovor o doživotnom izdržavanju dvostrano obavezujući teretni ugovor, a ugovor o poklonu besteretni ugovor. Imajući to u vidu, zaključio je da se ne može primijeniti odredba člana 106. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je regulisana konverzija ugovora, zbog čega je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

6. Presudom Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

7. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantkinjina revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju ukazao na sadržaj člana 106. ZOO-a. Dalje je naveo da je ugovor o doživotnom izdržavanju dvostrano obavezan ugovor koji podrazumijeva da obje ugovorne strane tim ugovorom preuzimaju ispunjenje svoje ugovorne obaveze, kako to proizlazi i iz sadržaja čl. od 1. do 4. navedenog ugovora. Nasuprot tome, sud je ukazao da je ugovor o poklonu dobročini pravni posao po kojem obavezu ima samo poklonodavac koji poklanja određenu stvar, a poklonoprimac prima poklon bez određenih obaveza prema poklonodavcu. Dakle, radi se o dva različita ugovora kojima se ne postiže ista svrha. Dalje je naveo da se ne može zaključiti da je volja ugovornih strana bila da se sačini ugovor o poklonu kao dobročini pravni posao, odnosno da se nametne obaveza samo prednici tuženih da sporni stan pokloni apelantkinji, bez apelantkinjine obaveze prema prednici tuženih. Sud je ukazao da apelantkinja svoj zahtjev zasniva na odredbi člana 8. ugovora o doživotnom izdržavanju, koju su ugovorne strane definisale kao završnu odredbu. Dalje je naveo da su nižestepeni sudovi, suprotno apelantkinjinoj tvrdnji, pravilno odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev pravilnom primjenom odredbe člana 106. ZOO-a, imajući u vidu i odredbe čl. 2, 3. i 4. navedenog ugovora, a koje se ne pominju u odredbi člana 8. Osim toga, sud je naveo da apelantkinja neosnovano ukazuje na povredu člana 8. Zakona o parničnom postupku jer iz sadržaja ugovora jasno proizlazi volja ugovornih strana i svrha koju su njim htjele postići, pa saslušanje apelantkinje i notara koji je sačinio ugovor ne bi moglo ishoditi drugačiju, za apelantkinju povoljniju odluku.

8. Apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je odbijanjem prijedloga da se saslušaju parnične stranke, te svjedok Š. T. (notar) sud propustio da savjesno i brižljivo ocijeni sve dokaze i potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje. Dalje navodi da je sud površno i pogrešno analizirao odredbu člana 8. ugovora o doživotnom izdržavanju. Apelantkinja smatra da je sud morao zaključiti da su ugovorne strane izjavile volju za zaključivanje dva ugovora – ugovora o doživotnom izdržavanju, odnosno ugovora o poklonu u slučaju nedostataka za pravnu valjanost forme ugovora o doživotnom izdržavanju. Osim toga, smatra da nije poništena odredba ugovora o doživotnom izdržavanju koja se odnosi na zaključenje ugovora o poklonu. U vezi s tim, navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 106. ZOO-a.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sosptvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelantkinja tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi pravna valjanost ugovora o poklonu, koji je sadržan u ugovoru o doživotnom izdržavanju, a koji je zaključen između apelantkinje i prednice tuženih. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 106. ZOO-a propisano da će, kada ništav ugovor ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog ugovora, među ugovaračima važiti taj drugi ugovor, ako bi to bilo u saglasnosti s ciljem koji su ugovarači imali u vidu kad su ugovor zaključili i ako se može uzeti da bi oni zaključili taj ugovor da su znali za ništavost svog ugovora. Međutim, Ustavni sud ukazuje, a kako to proizlazi i iz obrazloženja odluka redovnih sudova, da je ugovor o doživotnom izdržavanju dvostrano obavezan ugovor koji podrazumijeva da obje ugovorne strane preuzimaju ispunjenje svoje ugovorne obaveze, dok je ugovor o poklonu dobročini pravni posao po kojem obavezu ima samo poklonodavac koji poklanja određenu stvar. Dakle, imajući u vidu da se radi o dva različita ugovora kojima se ne postiže ista svrha, kao i sadržaj odredbe člana 106. ZOO-a, Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova o neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva. Osim toga, redovni sudovi su, nasuprot apelantkinjinim prigovorima, obrazložili zbog čega saslušanje apelantkinje i notara koji je sačinio ugovor ne bi dovelo do drugačijeg odlučenja. Takođe, u odnosu na apelantkinjine prigovore kojima ukazuje na odredbu člana 8. ugovora o doživotnom izdržavanju, a na kojoj i zasniva tužbeni zahtjev, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, imajući u vidu i odredbe čl. 2, 3. i 4. ugovora o doživotnom izdržavanju, a koje se ne pominju u odredbi člana 8. U takvim obrazloženjima po svim navedenim prigovorima Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu.

15. U vezi s apelantkinjinim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantkinjino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-725/22 (R. A.) | Sudska praksa | Aktio