Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4300/21 (H.H.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Zakup
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4300/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Cerić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4300/21 , rješavajući apelaciju H. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H. H. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 051267 16 Gž od 9. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz „Advokature Ćupina & Co“ d.o.o. iz Mostara, podnio je 17. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 051267 16 Gž od 9. novembra 2021. godine i presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 051267 14 Rs od 16. marta 2015. godine.

2. Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Podružnica Hidroelektrane na Neretvi, Jablanica (u daljnjem tekstu: tužitelj) je podnio tužbu kojom je tražio da sud obaveže apelanta da mu vrati u posjed stan u Jablanici (u daljnjem tekstu: sporni stan), kao i da mu isplati određeni iznos na ime neisplaćene zakupnine. Apelant je podnio protivtužbu kojom je tražio da mu tužitelj naknadi određeni iznos na ime izvedenih radova u stanu.

3. Općinski sud u je presudom broj 56 0 P 051267 14 Rs od 16. marta 2015. godine obavezao apelanta da tužitelju preda u posjed sporni stan, kao i da mu naknadi određeni iznos na ime neplaćene zakupnine (stav I izreke). Također, presudom je tužitelj obavezan da apelantu isplati precizirani iznos na ime uloženih sredstava u renoviranje stana, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka (st. II i III izreke). U obrazloženju presude je navedeno da među strankama nije sporno da su tužitelj kao zakupodavac i apelant kao zakupoprimac, zaključili dva ugovora o zakupu spornog stana i to 22. decembra 2009. godine i 23. decembra 2013. godine. Ugovorima je regulisana visina zakupnine te druga prava i obaveze ugovornih strana. Dalje, utvrđeno je da je apelant izmirivao zakupninu po prvom, ali ne i po drugom ugovoru. Nakon što je tužitelj zbog neplaćanja zakupnine otkazao ugovor o zakupu stana 15.aprila 2015. godine, apelant je izmirio dio neplaćenih zakupnina.

4. Sud je istakao da iz člana 3. prvog Ugovora proizlazi da je tužitelj, prema vlastitom predračunu radova, izvršio neophodne radove na spornom stanu. Nakon toga, sporni stan je predat na korištenje apelantu, što je zapisnički konstatovala tužiteljeva komisija. Budući da je apelantu stan predat u posjed nakon primopredaje od bivšeg stanara 9. novembra 2009. godine, kao sporno se postavilo pitanje ko je finansirao izvođenje radova u stanu i da li apelant ima pravo na naknadu vrijednosti tih radova. U vezi s tim, sud je ukazao na odredbe čl. 218. i 569. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je regulisano kada se može tražiti naknada izdatka za drugoga, odnosno obaveza zakupodavca da zakupcu preda zakupljenu stvar u ispravnom stanju. Sud je ukazao da je apelant ispunio tužiteljevu obavezu iz člana 569. ZOO, sa čim je tužitelj bio saglasan, te da je apelant ovlašten zahtijevati naknadu u smislu člana 218. ZOO. Dalje, sud je obrazložio da apelantu naknada pripada prema cijenama u vrijeme kada je izdatak učinjen tj. po cijenama navedenim u tužiteljevom predračunu, s obzirom na to da je predračun sačinjen neposredno prije nego su radovi izvršeni. Sud je dalje naveo da tužitelj nije ponudio dokaze o tome da apelant nije finansirao radove, kao i da se potpuno pasivno odnosio u odnosu na protivtužbeni zahtjev. S obzirom na navedeno, Općinski sud je, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključio da su stranke dogovorile da apelant o svom trošku izvede radove na stanu, a da je visinu naknade je odredio prema cijenama iz tužiteljevog predmjera i predračunu radova.

5. Kantonalni sud je presudom broj 65 0 Ps 231945 20 Pž2 od 30. decembra 2020. godine uvažio tužiteljevu žalbu i preinačio prvostepenu presuda u st. II i III izreke, na način da je odbio apelantov protivtužbeni zahtjev. Apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 569. ZOO kada je obavezao tužitelja da apelantu isplati naknadu na ime izvedenih radova na stanu. Također, ocijenio je osnovanim žalbene navode da je tužitelj renovirao sporni stan. Dalje, sud je prihvatio činjenice prvostepenog suda vezano za sporni stan, njegovo renoviranje i predaju na korištenje apelantu u skladu sa čl. 3. i 7. prvog Ugovora. U vezi s tim, sud je istakao da su ovaj ugovor potpisali tužitelj i apelant, te da je isti ovjeren tužiteljevim pečatom. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da jasno i nesporno proizlazi da je tužitelj svojim sredstvima izvršio rekonstrukciju stana, odnosno da je stan doveo u stanje uslovno za dostojan život apelanta i njegove porodice. Ovo posebno kada se ima u vidu da je apelant, svojim potpisom na Ugovoru, prihvatio i dao suglasnost za odredbe iz Ugovora. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je tužiteljeva žalba osnovana, dok je apelantova žalba neosnovana, te je primjenom odredbi čl. 226. i

229. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci.

6. Apelant navodi da je osporenim odlukama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant navodi da nisu pravilno cijenjeni izvedeni dokazi, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZOO, odnosno da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da je tužitelj izveo neophodne radove na stanu. Također, ističe da Kantonalni sud nije dao odgovor na njegove žalbene navode.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

9. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a i ZOO, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno obrazložio zbog čega je, imajući u vidu odredbu člana 3. Ugovora o zakupu, preinačio odluku prvostepenog suda o apelantovom protivtužbenom zahtjevu za isplatu naknade na ime izvedenih radova (vidi, tačka 5. ove odluke). Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmatrao sve apelantove navode i dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Pri tome, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4300/21 (H.H.) | Sudska praksa | Aktio