Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3263/23 (A. G.)
Odluka donesena 18. 01. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Upravni spor
- Dijete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3263/23
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 01. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3263/23, rješavajući apelaciju Anite Gavrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 18. januara 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Anite Gavrić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 026925 21 Uvp od 20. aprila 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Anita Gavrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Bojana Duka Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 18. jula 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 026925 21 Uvp od 20. aprila 2023. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), JU „Centar za socijalni rad“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: Centar) i D. Đ. (u daljnjem tekstu: otac) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. S obzirom na to da dostava apelacije na odgovor ocu nije uspjela poštom, apelacija mu je dostavljena putem oglasne table Ustavnog suda.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Ministarstvo i Centar su dostavili odgovore na apelaciju. Otac u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. Navedeni odgovori su dostavljeni apelantici na eventualno izjašnjenje, ali se apelantica u ostavljenom roku nije izjasnila.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Centra od 24. novembra 2016. godine apelanticino maloljetno dijete (u daljnjem tekstu: dijete), nakon prekida vanbračne zajednice apelantice i oca djeteta, povjereno je apelantici na zaštitu i vaspitanje. Lični odnos oca i djeteta je regulisan roditeljskim sporazumom. Stručni radnici Centra su u službenim zabilješkama konstatovali da se kontakt oca s djetetom realizovao samo kraće vrijeme, da je otac podnio zahtjev za izmjenu odluke o povjeravanju djeteta, da je nedugo potom dobio posao u Sloveniji, te mu je savjetovano da povuče zahtjev, što je i učinio. Centar je 26. februara 2020. godine po službenoj dužnosti pokrenuo postupak donošenja rješenja o oduzimanju djeteta od apelantice i povjeravanje djeteta ocu jer je, kako je obrazloženo, stekao saznanja da apelantica ne vodi primarnu brigu i staranje o djetetu, nego da to čini apelanticina majka (u daljnjem tekstu: baka).
6. Zaključkom Centra od 19. jula 2021. godine obustavljen je postupak pokrenut očevim zahtjevom za izmjenu rješenja o povjeravanju djeteta zbog odustajanja od zahtjeva. U obrazloženju je navedeno da je otac izjavio da povlači navedeni zahtjev jer je u Osnovnom sudu u Banjoj Luci podnio tužbu s istim sadržajem. Apelantica je 27. juna 2023. godine dostavila Centru podnesak u kojem je tražila da se ukine odluka o oduzimanju djeteta i privremenom povjeravanju ocu uz obrazloženje da je otac odustao od zahtjeva za izmjenu odluke o povjeravanju djeteta. Otac je na zapisnik Centra od 21. jula 2023. godine istakao da on „nije odustao od navedenog zahtjeva“, nego da je postupak o tom zahtjevu u toku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci te da se čeka konačna odluka.
Postupak u kome je donesena osporena odluka
7. Rješenjem Centra broj 01-UPL-60299-3/20 MK od 2. marta 2020. godine dijete je oduzeto od apelantice i privremeno povjereno ocu, do donošenja „rješenja u predmetu izmjene odluke o povjeravanju djeteta“.
8. Rješenjem Ministarstva broj 11/05-544-201/20 od 8. juna 2020. godine odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv rješenja Centra. Ministarstvo je istaklo da je apelantica ocu osporavala kontakt s djetetom, da mu nije predavala dijete te da je otac podnio zahtjev za izmjenu odluke o povjeravanju djeteta. Ministarstvo je navelo da je, prema sadržaju spisa, apelantica odbijala doći u Centar pa da su razgovori s njom obavljani telefonski, pri čemu je pokazivala „arogantno, drsko i bezobrazno ponašanje“. Dalje je navedeno da su od osnovne škole koju dijete pohađa dobijene informacije da dijete živi s bakom, a da apelantica živi u odvojenom domaćinstvu, da je dijete često disocijativno u razgovoru, da ističe da rijetko viđa apelanticu i da se iz razgovora s njim potvrđuje da apelantica zanemaruje svoja roditeljska prava i obaveze. Ministarstvo je istaklo da je, prema mišljenju stručnog tima, apelantica zanemarila dijete koje joj je bilo povjereno na staranje, te da ga je, uprkos odluci o povjeravanju djeteta, prepustila neadekvatnoj brizi bake koja „svojim ponašanjem i ophođenjem prema djetetu šteti normalnom i zdravom razvoju djeteta“. Na taj način apelantica je, kako je procijenjeno, narušila princip najboljeg interesa djeteta. Stoga je stručni tim smatrao da je dijete potrebno dislocirati iz sredine u kojoj trenutno boravi kako bi se pokušalo pozitivno uticati na njegov daljnji socijalno-emocionalni razvoj. U vezi s tim je navedeno da otac, prema procjeni stručnog tima, ima dobre predispozicije za pozitivan uticaj na razvoj djeteta.
9. U odnosu na apelanticine prigovore, Ministarstvo je istaklo da organ starateljstva može donositi blaže mjere. Međutim, Ministarstvo je, nakon analize svih dokaza, konstatovalo da postoji visok stepen vjerovatnoće da bi ostankom djeteta s apelanticom, koja dijete prepušta na brigu baki, mogla nastupiti ozbiljna opasnost po zdravlje djeteta, te šteta u njegovom pravilnom razvoju, koja se u postojećim okolnostima ne može spriječiti na drugačiji način. Ministarstvo je ukazalo da iz opservacije odnosa djeteta i bake, koju je izvršio psiholog, proizlazi da dijete već ispoljava određene promjene u socijalno-emocionalnom funkcionisanju, te da bi daljnja izloženost neprimjerenom odnosu mogla dovesti do težih problema u djetetovom psihičkom funkcionisanju. Kako apelantica nije ponudila dokaze za suprotne zaključke, Ministarstvo je istaklo da su navedena utvrđenja dovoljan osnov za oduzimanje djeteta i privremeno povjeravanje ocu. Naime, kako je obrazloženo, ne radi se o rigoroznoj mjeri, nego o potrebi da dijete odrasta uz roditelja koji pokazuje interes i kapacitet za neposrednu brigu o njemu.
10. Dalje, Ministarstvo je istaklo da je, suprotno žalbenim navodima, apelantica imala mogućnost da se izjasni o činjenicama na kojima je zasnovano prvostepeno rješenje jer je 2. marta 2020. godine pristupila u Centar, kada je i upoznata s predmetom postupka. Tom prilikom apelantica je, kao i u žalbi, navela da se zbog zaposlenosti ne može starati o djetetu 24 sata. Ministarstvo je istaklo da ti navodi ne mogu biti opravdanje jer dijete ima pravo da živi s roditeljima i da se oni, prema članu 81a. stav 1. Porodičnog zakona, o njemu brinu prije svih drugih. Neprihvatljivo je, kako je obrazloženo, da dijete pored oba živa roditelja živi s bakom koja, i prema vlastitoj izjavi datoj djetetovoj učiteljici, nema više snage da se brine o njemu i da bi voljela da apelantica „konačno preuzme brigu o djetetu“. Opreza radi, Ministarstvo je naglasilo da se apelantica i prije 2. marta 2020. godine mogla odazvati na pozive Centra ili sama pristupiti kako bi demantovala sumnje o adekvatnosti svojih roditeljskih postupaka (o neposrednoj brizi o djetetu, kontaktu s ocem i sl.), što bi, kako je navedeno, učinio svaki prosječan, zaposleni roditelj u sličnoj situaciji. Međutim, Centar je uspio ostvariti komunikaciju s bakom, ali ne i s apelanticom, što, prema mišljenju Ministarstva, dodatno dovodi u pitanje apelanticine roditeljske kapacitete i njene navode da se isključivo ona brine o djetetu. U odnosu na navode da otac boravi u Sloveniji, da nikad nije procijenjen, kao i o očevoj osuđivanosti, Ministarstvo je istaklo da apelantica te navode može iznositi u postupku izmjene odluke o povjeravanju djeteta, koji je u toku.
11. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 026925 20 U od 6. juna 2021. godine odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva. Okružni sud je u obrazloženju istakao da iz odredbi čl. 81, 81a, 86, 90, 92. i 97. Porodičnog zakona proizlazi da dijete treba da živi s roditeljima, a da to pravo može biti ograničeno samo kada se utvrdi da je to u najboljem interesu djeteta. Također je naveo da iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je jedna od osnovnih dužnosti, ali i prava roditelja, da štiti svoju maloljetnu djecu i brine se o njihovom životu i zdravlju, što obuhvata i vaspitanje djeteta. Okružni sud je ukazao da su iz razgovora s djetetom, bakom, apelanticom, psihologom u školi i s komšijama utvrđene činjenice na kojima je zasnovano prvostepeno rješenje. Naime, navedeno je da iz kompletnog spisa proizlazi da su činjenice utvrđene pravilno, a da ih apelantica tužbenim navodima nije dovela u sumnju. Okružni sud je naglasio da apelantica nije osporavala da dijete većinu vremena provodi kod bake, niti da je ičim dokazala da ona vodi brigu o djetetu i da dijete živi s njom. U odnosu na druge mjere na koje se apelantica pozivala, sud je naveo da nije bilo moguće donijeti mjeru stalnog nadzora jer bi ta mjera imala smisla samo u situaciji da dijete živi s apelanticom. Također, navedeno je da nije ni bilo potrebe za donošenjem mjere ograničavanja kontakta s bakom jer baka ne zlostavlja dijete. Okružni sud je naglasio da je isključivi cilj prvostepenog rješenja bilo povjeravanje djeteta na brigu i staranje roditelju, a ne baki.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 026925 21 Uvp od 20. aprila 2023. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da je kod činjenica da apelantica nije sarađivala s radnicima Centra, da je dijete povjerila drugoj osobi na čuvanje i vaspitanje, te da je ocu uskraćivala pravo da kontaktira s djetetom pravilan stav da je tim radnjama zanemarivala dijete. Vrhovni sud je istakao da ovlaštenje Centra da, u najboljem interesu djeteta, preduzima potrebne mjere za njegovu zaštitu od svakog oblika zanemarivanja proizlazi iz člana 81v. Porodičnog zakona. Vrhovni sud je ukazao da je Centar mogao donijeti mjeru oduzimanja djeteta primjenom člana 97. stav 1. Porodičnog zakona, te da se mogao pozvati i na član 202. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP). Naime, kako je ukazano, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Centar je trebao hitno da postupi s ciljem zaštite najboljeg interesa djeteta, kojem se mora omogućiti da živi s roditeljem koji o njemu može preuzeti brigu i staranje, a taj interes ima prioritet.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pored toga, apelantica se pozvala na povredu „prava na učešće u postupku oduzimanja djeteta i izražavanja pogleda“ iz člana 9. Konvencije o pravima djeteta. Apelantica je istakla da joj je pred Centrom uskraćeno pravo da dokaže da nije zanemarivala dijete. Dalje je navela da nije bila obaviještena da se vodi postupak pred Centrom, da je Centar „ponekad“ kontaktirao jer ju je otac djeteta „često prijavljivao da mu opstruiše kontakte s djetetom“. Apelantica je istakla da je od škole saznala da su ona, baka i dijete pozvani da dođu u Centar. Baka je s djetetom otišla 26. februara 2020. godine, a apelantica taj dan nije mogla jer je u bolnici radila smjenu od 12h. Apelantici je, nakon što je telefonom kontaktirala Centar, rečeno da dođe 2. marta 2020. godine. Međutim, kako dalje navodi, kada je došla u Centar, rekli su joj „da mora dovesti dijete u roku od sat vremena“, te joj je usmeno saopšteno da je ona zanemarila dijete. Apelantica je dalje navela da se vratila u Centar s djetetom i s advokatom i da joj je tada usmeno saopšteno da joj se dijete oduzima i povjerava ocu. Navodi da je dala izjavu tek nakon oduzimanja djeteta, a da joj nisu uručeni ili predočeni bilo kakvi dokazi o njenom zanemarivanju djeteta. Stoga, apelantica smatra da je njeno saslušanje „bilo iluzorno“, te da nije imala mogućnost da predloži dokaze koji bi uticali na donošenje prvostepene odluke. Apelantica smatra da joj je na taj način povrijeđeno pravo na pravično saslušanje i „mogućnosti koje joj kao staratelju djeteta pruža Konvencija o pravima djeteta“. Apelantica je istakla kako pravično suđenje podrazumijeva obavezu Centra da zakaže raspravu prije donošenja rješenja o oduzimanju djeteta, da stranku upozna sa svim dokazima i činjenicama i da svim strankama pruži mogućnost da dokažu svoje tvrdnje.
14. Apelantica je navela da je rješenje Centra doneseno do donošenja rješenja u predmetu izmjene odluke o povjeravanju djeteta. Međutim, u tom momentu je egzistirao zahtjev oca djeteta da se izmijeni prvobitna odluka o povjeravanju djeteta apelantici, koji je on kasnije povukao. Apelantica je smatrala da je tim odustajanjem od zahtjeva prestao uslov zbog kojeg je privremena mjera oduzimanja djeteta bila donesena. Također navodi da je o tome bio obaviješten i Vrhovni sud prije donošenja osporene odluke, ali da to nije uzeo u obzir. Apelantica smatra i da je izrečena mjera bila pretjerano teška jer se prvo mogla primijeniti neka blaža mjera. Apelantica je istakla i da je u konkretnom postupku zanemarena preporuka Ombudsmana za djecu od 10. novembra 2020. godine. U toj preporuci je navedeno da prije ni poslije oduzimanja djeteta nisu ispitani roditeljski kapaciteti ni apelantice niti oca, da nisu provjerene okolnosti u kojima otac živi te kako će promjena sredine uticati na dijete. Apelantica je istakla i da je odluka Centra donesena kao privremena mjera, ali da Centar nije preduzeo nijednu radnju u smislu kontrolisanja izvršenja mjere, niti kako bi utvrdio da li postoje razlozi da se mjera produži. Također, apelantica je istakla da su redovni sudovi i nadležni organi zanemarili činjenicu da je otac pravosnažno osuđen za krivično djelo ugrožavanja sigurnosti koje je izvršeno na njenu štetu, ali da uprkos tome „nisu ispitali roditeljske kapacitete oca“. Apelantica je istakla i da je pogrešno cijenjena i njena izjava da ne može da vodi brigu o djetetu 24h jer je suština te izjave bila da niko ne može 24h dnevno fizički boraviti uz svoje dijete. Također je istakla da nije na pouzdan način utvrđeno da je apelantica zanemarila dijete ostavivši ga baki na brigu i čuvanje. Pored toga, apelantica je istakla kako odredbe člana 202. ZOUP-a nisu bile primjenjive u konkretnom slučaju jer za dijete nije nastupila neposredna opasnost za njegov život ili zdravlje.
II.Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni i Okružni sud su istakli da ostaju pri razlozima navedenim u svojim odlukama te da je konkretna apelacija neosnovana.
16. Ministarstvo je istaklo da je apelantica imala mogućnost da učestvuje u postupku, ali da je odbijala da dođe u Centar, pa da su razgovori s njom obavljani telefonski, a njen iskaz je uzet 2. marta 2020. godine. Ministarstvo je istaklo i da se pri izboru mjera staranja o djetetu u obzir uzimaju uzrast djeteta, njegova psihofizička razvijenost, psihičko svojstvo, sklonosti i navike, dotadašnje vaspitanje, porodične prilike i druge relevantne okolnosti. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju, Ministarstvo je istaklo da je sasvim jasno da je odluka organa starateljstva bila nužna i pravovremena kako bi se zaštitilo mentalno zdravlje djeteta i njegovo pravo da o njemu prije svih drugih brinu roditelji. Ministarstvo je istaklo i da je, suprotno apelanticinim navodima, organ starateljstva nakon izvršenja rješenja o oduzimanju djeteta putem nadležnih organa Republike Slovenije provjerio uslove života i odrastanja djeteta u očevoj porodici i da su ti dokazi „sastavni dio prvostepenog spisa“. Ministarstvo je istaklo i da je u toku postupka dijete, u skladu s uzrastom i zrelošću, imalo mogućnost da izrazi svoje mišljenje, te je procijenjeno da otac ima dobre predispozicije da brine o djetetu.
17. Centar je istakao da je stručni tim u konkretnom postupku postupao profesionalno, savjesno, u zakonskim okvirima, vodeći se prvenstveno najboljim interesima djeteta. Dalje je naveo da apelantica nije primjećivala odstupanja u djetetovom psihičkom funkcionisanju, kao ni štetnost odrastanja djeteta s bakom „koja ima izvjesna odstupanja u psihičkom funkcionisanju (opsesivno ponašanje s devijacijama u socioemocionalnoj sferi“. Centar je istakao kako to nije ostavljalo prostora za izricanje mjera pojačanog nadzora nad roditeljskim staranjem apelantici, niti za postupnost u postupanju, s obzirom na to da je primarnu brigu o djetetu vodila baka, a ne apelantica, te da je djetetovo psihičko zdravlje već bilo ugroženo. Centar je naglasio da iz više različitih izvora/dokaza (očevi navodi iz ranijeg perioda, izvještaj škole koju je dijete pohađalo, navodi više različitih komšija, djetetovi iskazi) proizlazi da je brigu o djetetu primarno vodila baka, kako za vrijeme apelanticinih radnih obaveza tako i van njih. Centar je istakao i da su netačni navodi da nije kontrolisao roditeljske kapacitete i uslove stanovanja djeteta kod oca u Sloveniji, o čemu je dostavio dokaz. Centar je naglasio da rješenje o oduzimanju djeteta od apelantice i privremenom povjeravanju ocu ostaje na snazi do donošenja odluke suda o izmjeni odluke o povjeravanju djeteta. Naime, Centar smatra da je u najboljem interesu djeteta da boravi s ocem dok se ne donese presuda na osnovu sveukupnog dokaznog materijala kojim se raspolaže.
V.Relevantni propisi
18. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 81.
Roditelji imaju dužnost i pravo da štite svoju maloljetnu djecu i da se brinu o njihovom životu i zdravlju.
Član 81a. st. 1. i 2.
(1) Dijete ima pravo da živi sa roditeljima i da se roditelji o njemu brinu prije svih drugih.
(2) Pravo djeteta da živi sa roditeljima može biti ograničeno samo kada je u odgovarajućem postupku utvrđeno da je to u najboljem interesu djeteta.
Član 81v.
(1) Republika Srpska posredstvom nadležnih organa dužna je da preduzme sve potrebne mjere za zaštitu djeteta od svakog oblika zanemarivanja, nasilja i zlostavljanja i od svake vrste eksploatacije.
(2) U svim aktivnostima koje se tiču djeteta, najbolji interes djeteta mora biti prioritet.
Član 97. stav 1.
(1) Roditelji i ostali članovi porodice ne smiju dijete podvrgavati ponižavajućim postupcima, duševnom i tjelesnom kažnjavanju, odnosno zlostavljanju. Ako su roditelji, odnosno onaj roditelj kod kojeg dijete živi zlostavljali dijete, ili zanemarili brigu o djetetu, zanemarili vaspitanje djeteta ili je kod djeteta došlo do poremećaja u vaspitanju organ starateljstva može dijete oduzeti i povjeriti ga drugom roditelju, nekom drugom licu ili odgovarajućoj ustanovi ukoliko ne postoji sudska odluka o povjeravanju djeteta.
19. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 202.
Kad se radi o preduzimanju izuzetno hitnih mera radi obezbeđenja javnog mira i bezbednosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovinu, organ, odnosno ovlašćeno službeno lice organa, može doneti rešenje i usmeno.
Organ koji je doneo usmeno rešenje može narediti njegovo izvršenje bez odlaganja.
Na zahtev stranke, organ koji je doneo usmeno rešenje dužan je da ga izda stranci u pismenom obliku najkasnije u roku od osam dana od dana podnošenja zahteva. Taj zahtev se može podneti u roku od dva meseca od dana donošenja usmenog rešenja.
20. Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta (usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 20. novembra 1989. godine; „Službeni list SFRJ“ – Međunarodni ugovori, broj 15/90) Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u Službenom listu, u relevantnom dijelu glasi:
Član 9. st. 1. i 2.
1. Države članice osiguravaju da nijedno dijete ne bude odvojeno do svojih roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležni organi na temelju sudskog uvida odluče, u skladu s odgovarajućim zakonom i procedurama, da je takvo razdvajanje nužno i u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti nužna u određenom slučaju, kao što je zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od strane roditelja ili ako roditelji žive odvojeno pa se mora donijeti odluka o mjestu stanovanja djeteta.
2. U svakom postupku, u skladu s točkom 1, sve zainteresirane strane dobit će priliku da sudjeluju u postupku i da iznesu svoje mišljenje.
VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te se poziva i na povredu „prava na učešće u postupku oduzimanja djeteta i izražavanja pogleda“ iz člana 9. Konvencije o pravima djeteta.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
a) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)
25. U odnosu na apelanticine navode da je njeno saslušanje „bilo iluzorno“, te da joj nije omogućeno da predloži dokaze prije donošenja rješenja o oduzimanju djeteta, Ustavni sud smatra da apelantica u suštini ukazuje na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti strana podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48. i Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba).
26. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je apelantica pristupila u Centar i dala izjavu 2. marta 2020. godine, kada je doneseno i sporno rješenje Centra. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz odluka organa uprave i redovnih sudova proizlazi da je apelantica pozivana i prije 2. marta 2020. godine, ali da je odbijala doći u Centar (vidi tačku 8. ove odluke). Također, sama apelantica navodi da je Centar „ponekad kontaktirao“ te da je pozvana u Centar 26. februara 2020. godine, kada su izjavu dali baka i dijete, ali da nije otišla zbog poslovnih obaveza. Ustavni sud smatra da iz toga jasno proizlazi da je apelantica pozivana i prije 2. marta 2020. godine, te je imala mogućnost da se pravovremeno informiše o konkretnom postupku i dâ izjavu. Ustavni sud naročito ukazuje da je Centar, kako su to naveli i u odgovoru, morao hitno postupati u najboljem interesu djeteta s obzirom na to da je bilo nesporno da se o djetetu već duže vremena stara isključivo baka, za koju je ocijenjeno da nije bila u stanju da pruži adekvatnu njegu i vaspitanje djetetu. Također, Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa jasno proizlazi da je apelantica podnijela žalbu protiv prvostepenog rješenja, te pokrenula upravni spor protiv konačnog upravnog akta, tj. da je učestvovala kako u upravnom postupku tako i u upravnom sporu. Na taj način, apelantica je imala mogućnost da se upozna i izjasni o svim činjenicama značajnim za rješenje te upravne stvari. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je apelantici prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kako se na istim navodima zasnivaju i apelanticini navodi o povredi „prava na učešće u postupku oduzimanja djeteta i izražavanja pogleda“ iz člana 9. Konvencije o pravima djeteta, Ustavni sud smatra da su i ti navodi neosnovani.
27. Apelantica također smatra da je, u suštini, u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
28. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, kao i upravni organi, u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja u pogledu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju navedenih odluka jasno ukazano da je apelantica zanemarila dijete jer je, uprkos odluci o povjeravanju djeteta njoj, povjerila dijete na staranje baki koja, kako je u postupku utvrđeno, nema kapacitet za brigu o djetetu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je jasno navedeno na osnovu čega je utvrđeno takvo činjenično stanje (vidi tač. 8. i 10. ove odluke), te da apelantica za suprotne zaključke nije ponudila dokaze. Ustavni sud naglašava da apelantica ni u apelaciji ne osporava da je dijete, i pored činjenice da je njoj povjereno na staranje, povjerila na staranje baki, nego navodi da „nije na pouzdan način utvrđeno da je zanemarila dijete ostavivši ga baki na brigu i čuvanje“. Apelantica takvim navodima ustvari potvrđuje da se ona nije primarno brinula o djetetu, nego da je to prepustila baki. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio zašto su u konkretnom slučaju primjenjive odredbe čl. 81v. i 97. stav 1. Porodičnog zakona, kao i člana 202. ZOUP-a (vidi tačku 12. ove odluke). Dovodeći navedeno obrazloženje u vezu sa sadržajem navedenih odredbi, Ustavni sud ne može zaključiti da bilo šta ukazuje na to da je primjena prava u konkretnom slučaju bila proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i upravni organi jasno obrazložili zašto u konkretnom slučaju nije donesena neka blaža mjera (vidi tač. 9. i 10. ove odluke) te da apelantica svoje navode o osuđivanosti oca može iznositi u postupku izmjene odluke o povjeravanju djeteta. Navedena obrazloženja Ustavni sud također ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluke Ministarstva, kao i iz njihovog odgovora na apelaciju proizlazi da je stručni tim procijenio da otac ima dobre predispozicije za pozitivan uticaj na razvoj djeteta (vidi tač. 8. i 16. ove odluke). Stoga su neosnovani i prigovori da Centar nije kontrolisao očeve roditeljske kapacitete i uslove stanovanja djeteta kod njega u Sloveniji (vidi tač. 16. i 17. ove odluke).
29. Apelantica također smatra da je očevim odustajanjem od zahtjeva za izmjenu odluke o povjeravanju djeteta prestao uslov zbog kojeg je „privremena mjera“ oduzimanja djeteta donesena. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz stanja apelacionog spisa ne proizlazi da je apelantica u toku postupka pred Vrhovnim sudom, koji je donio osporenu odluku, isticala te navode, pa se o njima Vrhovni sud nije ni mogao izjasniti. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj apelanti ne mogu s uspjehom prvi put isticati prigovore u postupku pred Ustavnim sudom (vidi Odluku broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05). Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa proizlazi da je postupak po očevoj tužbi za izmjenu odluke o povjeravanju djeteta u toku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da su organi uprave i redovni sudovi detaljno, argumentovano i jasno obrazložili zašto su zaključili da je apelantica zanemarivala dijete, tj. zašto su oduzeli dijete apelantici i privremeno ga povjerili ocu, pri čemu ništa ne ukazuje da je na apelanticinu štetu prekršena ili ograničena bilo koja procesna garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić