Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-321/22 (J. S.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Bračna stečevina
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-321/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-321/22, rješavajući apelaciju Jovana Stojičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovana Stojičića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 039497 21 Rev 2 od 9. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovan Stojičić (u daljnjem tekstu: apelant ) iz Šamca, kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 25. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 039497 21 Rev 2 od 9. novembra 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 039497 15 P2 od 5. decembra 2019. godine, donesenoj u ponovnom postupku, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, utvrđeno je da je tužiteljica P. S. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zajedno sa apelantom izvršila adaptaciju stambeno porodične kuće, te da joj na ime njenog udjela u sticanju zajedničke imovine u braku sa apelantom pripada ½ uloženih novčanih sredstava. Osim toga, utvrđeno je da je tužiteljica zajedno sa apelantom, na određenoj parceli posadila i održavala voćnjak kako je to detaljno navedeno u izreci presude, te da joj na ime njenog udjela u sticanju zajedničke imovine u braku sa apelantom pripada ½ uloženih novčanih sredstava. Takođe je utvrđeno da je tužiteljica u bračnoj zajednici sa apelantom stekla ušteđevinu u novčanom iznosu preciznije navedenom u izreci presude, te da njen udio u tome iznosi ½. Obavezan je apelant da tužiteljici na ime njenog udjela u sticanju zajednički stečene imovine od ½, isplati određene novčane iznose, sa zakonskom zateznom kamatom, sve preciznije navedeno u izreci presude.
3. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da su parnične stranke živjele u bračnoj zajednici od 20. oktobra 1992. godine, te da je brak razveden presudom tog suda od 4. novembra 2015. godine. Dalje je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su one za vrijeme trajanja bračne zajednice zajednički izvršile adaptaciju stambeno porodične kuće, da su zasadile i održavale voćnjak, te da su stekle određenu novčanu ušteđevinu. Sud je ukazao da je apelantov prigovor presuđene stvari neosnovan. Naime, ukazao je da je presudom tog suda od 13. aprila 2018. godine (potvrđena presudom Okružnog suda u Doboju od 14. novembra 2018. godine) odbijen tužiteljičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je zajedno sa apelantom, od njihovih zajedničkih novčanih sredstava adaptirala stambenu porodičnu kuće apelantovog oca, da je posadila i održavala voćnjak. Na osnovu toga, tužiteljica je tražila da sud utvrdi da joj pripada ½ uloženih novčanih sredstava na ime njenog udjela u sticanju zajedničke imovine u braku sa apelantom, te da sud obaveže apelanta da joj isplati određeni novčani iznos. Međutim, sud je ukazao da iz obrazloženja navedene presude proizlazi da je sud ovaj dio tužiteljičinog tužbenog zahtjeva odbio zbog nedostatka pasivne legitimacije na apelantovoj strani, s obzirom na to da se navedene nekretnine u to vrijeme nisu vodile kao njegov, već kao posjed apelantovog oca. Dalje, sud je ukazao da je za postojanje presuđene stvari potrebno da se ispune tri uslova i to: da postoji identitet stranaka, identitet tužbenog zahtjeva i identitet činjeničnog stanja. U konkretnom slučaju, sud je utvrdio da u dijelu na koji je apelant istakao prigovor presuđene stvari postoji identitet stranaka i identitet tužbenog zahtjeva, ali da ne postoji identitet činjeničnog stanja. U vezi s tim, sud je obrazložio da je apelant, u međuvremenu, od oca naslijedio nekretnine čiju je vrijednost u toku trajanja bračne zajednice uvećala tužiteljica svojim radom, tj. da je sada apelant a ne njegov otac posjednik tih nekretnina, kako je to u prethodnom postupku bilo utvrđeno. Dalje je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja, te iskaza vještaka mašinske, poljoprivredne, građevinske, geodetske i ekonomske struke utvrdio vrijednost svih izvedenih građevinskih radova i ugrađenih materijala, te troškova sadnje i održavanja voćnjaka, sve preciznije navedeno u presudi.
4. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 26. juna 2020. godine, između ostalog, apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je utvrđeno da zajedničku imovinu stranaka čini i novčana ušteđevina u iznosu od 20.000,00 Eura, te da udio tužiteljice u tom dijelu imovine iznosi ½.
5. Presudom Vrhovnog suda od 9. februara 2021. godine djelimično je usvojena tužiteljičina revizija, te je ukinuta drugostepena presuda u određenom dijelu.
6. Presudom Okružnog suda broj 86 0 P 039497 21 Gž 3 od 19. maja 2021. godine, u dijelu u kojem apelant osporava apelacijom, apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
7. Presudom Vrhovnog suda apelantova revizija je odbijena. U obrazloženju, Vrhovni sud je između ostalog, naveo da je ranijom presudom Okružnog suda od 26. juna 2020. godine apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je utvrđeno da zajedničku imovinu stranaka čini i novčana ušteđevina u iznosu od 20.000,00 Eura, te da udio tužiteljice u tom dijelu imovine iznosi ½. Dalje je ukazao da je protiv te presude samo tužiteljica izjavila reviziju, odnosno da apelant nije izjavio reviziju, te da je prvostepena presuda postala pravosnažna u ovom dijelu, tako da se revizionim navodima koji se tiču tog dijela odluke taj sud neće baviti.
8. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je presudom Osnovnog suda od 13. aprila 2018. godine tužiteljičin tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije na apelantovoj strani, te da je u obrazloženju presude navedeno da tužiteljica zahtjev za isplatu novčanih ulaganja može postaviti prema apelantovom ocu. Međutim, imajući u vidu da je apelantov otac u toku postupka umro, sud je naveo da to više nije moguće. Dalje je naveo da je apelant iza svog oca naslijedio porodičnu kuću i parcelu, što je činjenica koja nije postojala u postupku koji je prethodio donošenju navedene presude Osnovnog suda. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da pravosnažna presuda kojom se odbija zahtjev zasnovan na određenom kompleksu činjenica ne predstavlja zapreku da se u novoj parnici, prema istom tuženom, ponovo istakne tekstualno isti zahtjev, ako se on zasniva na bitno drugačijem činjeničnom stanju, koje nije bilo izneseno u ranijoj parnici. U protivnom, kako je sud obrazložio, stranka bi bila onemogućena da ostvari cjelovitu zaštitu svojih prava. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari. Kako nije sporno da su tužiteljica i apelant ulagali novčana sredstva kojima su povećali vrijednost navedenih nekretnina, koje sada predstavljaju apelantovu posebnu imovinu, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi, na osnovu člana 273. stav (4), u vezi sa članom 272. stav (1) Porodičnog zakona, pravilno obavezali apelanta da tužiteljici isplati polovinu vrijednosti uloženih novčanih sredstava.
9. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili novčani iznos koji treba da plati tužiteljici po osnovu bračne stečevine. Naročito smatra da nisu pravilno utvrdili iznos njihove ušteđevine. Takođe smatra da se u dijelu u kojem je obavezan da tužiteljici isplati određene novčane iznose po osnovu zajednički izvršene adaptacije stambeno porodične kuće i sadnje i održavanja voćnjaka radi o presuđenoj stvari, jer je u tom dijelu presudom Osnovnog suda od 13. aprila 2018. godine tužiteljičin tužbeni zahtjev odbijen.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
12. Dalje, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno „nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi usvojili tužiteljičin tužbeni zahtjev, te su obavezali apelanta da tužiteljici na ime njenog udjela u sticanju zajednički stečene imovine od ½ isplati određene novčane iznose, sa zakonskom zateznom kamatom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili način na koji su utvrdili vrijednost svih izvedenih građevinskih radova i ugrađenih materijala, te troškova sadnje i održavanja voćnjaka (vidi tačku 3. ove odluke). Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zbog čega se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, odnosno kako apelant nije izjavio reviziju u odnosu na dio koji se odnosi na ušteđevinu u ranijoj fazi postupka, to ne postoje uslovi za ispitivanje prigovora koji se tiču ušteđevine (vidi tač. 6. u vezi sa tač. 4. i 5. ove odluke). Ustavni sud u ovakvom obrazloženju ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman