Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3950/21 (Zatvoreni investicijski fond sa javnom ponudom „MI GROUP“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3950/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3950/21 , rješavajući apelacije Zatvorenog investicijskog fonda sa javnom ponudom „MI GROUP“ d.d. Sarajevo i Zatvorenog investicijskog fonda sa javnom ponudom „BONUS“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Zatvorenog investicijskog fonda sa javnom ponudom „MI GROUP“ d.d. Sarajevo i Zatvorenog investicijskog fonda sa javnom ponudom „BONUS“ d.d. Sarajevo podnesene protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 001916 21 Rev od 13. jula 2021. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Zatvoreni investicijski fond sa javnom ponudom „MI GROUP“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Eterović“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 19. novembra 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 001916 21 Rev od 13. jula 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 001916 20 Pž2 od 15. decembra 2020. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 001916 19 Ps3 od 10. aprila 2020. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-3950/21.
2. Zatvoreni investicijski fond sa javnom ponudom „BONUS“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. novembra 2021. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv istih presuda redovnih sudova koje je osporio i prvoapelant. Apelacija je registrovana pod brojem AP-4024/21.
3. S obzirom na to da su u obje apelacije osporene iste presude, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju ovih predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3950/21.
4. Apelanti su podnijeli tužbu protiv JKP „Komunalac“ Tuzla, Grada Tuzle i Kantonalne agencije za privatizaciju Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetužena ili tuženi), radi istupanja iz društva i isplate tržišne vrijednosti udjela. Konačno preciziranim zahtjevom apelanti su tražili da im tuženi, zbog poništenja rješenja o privatizaciji, solidarno isplate određene iznose na ime povrata kupoprodajne cijene u novcu sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka.
5. Općinski sud je, postupajući u ponovnom postupku, donio presudu broj 32 0 Ps 001916 19 Ps3 od 10. aprila 2020. godine, kojom je u cijelosti odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata (st. I i II izreke). Apelanti su obavezani da tuženim naknade troškove postupka (st. III, IV i V izreke), a zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa je odbije (stav VI izreke).
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu rješenja trećetužene od 16. januara 2001. godine odobren program privatizacije kao i početni bilans prvotuženog, te je utvrđen dio kapitala koji se prodaje u postupku velike privatizacije. Apelanti su kao kupci učestvovali u postupku privatizacije prvotuženog, tako što su prenosom certifikata na zbirni račun platili cijenu kupljenog kapitala prvotuženog. S obzirom da su odobrenim početnim bilansom prvotuženog bila obuhvaćena javna dobra i dobra u općoj upotrebi, trećetužena je rješenjem od 1. oktobra 2013. godine oglasila ništavim rješenja o odobravanju programa privatizacije i početnog bilanca prvotuženog. Također, ništavim je oglašeno i rješenje o odobravanju upisa izvršene privatizacije, te su poništene sve pravne posljedice koje su proizvela ništava rješenja. Općinski sud je naveo da je privatizacija provedena protivno prinudnim propisima, odnosno da se radi o apsolutno ništavom pravnom poslu u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je ocijenio osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije prvotuženog i drugotuženog, sa obrazloženjem da je trećetužena provela postupak privatizacije prvotuženog. Također, utvrđeno je da, prema odredbi člana 371. ZOO, potraživanje apelanata nije zastarjelo. Osim navedenog, Općinski sud je istakao da su apelantima na njihov jedinstveni račun vraćeni certifikati u istim iznosima kojim su oni platili cijenu kupljenog državnog kapitala, odnosno da im je shodno odredbi člana 104. ZOO vraćeno ono što su dali. Pored toga, sud je ukazao na odredbu člana 20. Zakona o privatizaciji preduzeća (u daljnjem tekstu: ZOPP), kojom je propisano da je certifikatima u postupku privatizacije državnog kapitala priznato svojstvo plaćanja kao i novcu, ali da se ne mogu izjednačiti sa ulogom i funkcijom novca kao univerzalnog sredstva plaćanja. Sud je zaključio da su apelantima vraćeni certifikati u skladu sa načelom monetarnog nominalizma iz člana 394. ZOO, odnosno u istoj nominalnoj vrijednosti koju su oni uplatili prilikom privatizacije prvotuženog. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi čl. 386. stav 2. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 001916 20 Pž2 od 15. decembra 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i potvrđena je prvostepena presuda (st. I-V izreke). Kantonalni sud je u svemu prihvatio date razloge prvostepenog suda. Naročito je istakao da je utvrđeno da je privatizacija državnog kapitala bila protivna prinudnim propisima, odnosno da je apelantima u skladu sa odredbom člana 104. stav 1. ZOO vraćeno ono što su dali. Također, Kantonalni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda da vraćanje kupoprodajne cijene može biti samo u certifikatima, a ne u novcu shodno članu 20. ZOPP-a. Dalje, zaključio je da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da su na jedinstveni račun apelanata vraćeni certifikati koje su uplatili u postupku privatizacije. Ocijenio je neosnovanim navode apelanata da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka i jednake vrijednosti davanja. Kantonalni sud je dalje obrazložio da apelanti nisu dokazali da su se tuženih obogatili bez osnova, a time ni navode o povredi prava na imovinu. Pored toga, apelanti nisu dokazivali da li potraživani iznos u novcu predstavlja odgovarajuću protivnaknadu u odnosu na uplaćenu kupoprodajnu cijenu u certifikatima. Također, sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi da su vraćeni certifikati bezvrijedni, odnosno da se ne mogu držati u imovini fondova u smislu odredbe člana 75. Zakona o investicijskim fondovima. Naime, kako je obrazloženo, u ovom postupku nije odlučivano o zahtjevima apelanata za naknadu štete u kojem bi se u skladu sa odredbama čl. 154. i
155. ZOO eventualno dokazivala visina obične štete ili izmakle dobiti. Iako to nije od uticaja na odluku, Kantonalni sud je prihvatio kao pravilan i zaključak prvostepenog suda o tome da prvo i drugotuženi nisu pasivno legitimisani u ovom postupku, budući da sa apelantima nisu bili u ugovornom odnosu. Kantonalni sud je naveo i da su neosnovani i navodi apelanata u odnosu na odluke o troškovima postupka jer su apelanti, shodno uspjehu u sporu, obavezani da tuženim, shodno članu 386. stav 1. ZPP, naknade troškove postupka.
8. Vrhovni sud je presudom broj 32 0 Ps 001916 21 Rev od 13. jula 2021. godine odbio kao neosnovane revizije apelanata, kao i zahtjev parničnih stranaka za naknadu revizijskih troškova. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, odnosno da po svom sadržaju odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen odredbom člana 191. stav 4. ZPP. Također, sud je ocijenio da je drugostepeni sud ispitao prvostepenu presudu i ocijenio žalbene navode apelanata koji su od odlučnog značaja za donošenje odluke, odnosno da drugostepena presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Vrhovni sud je istakao da slobodnoj sudskoj ocjeni dokaza apelanti ne mogu sa uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu zato što njihova ocjena uključuje prigovore činjenične prirode koji se ne mogu isticati u reviziji. Pored toga, sud je istakao da osnovanost tužbenog zahtjeva cijeni prema činjenicama utvrđenim u postupku, odnosno da se apelanti u reviziji ne mogu pozivati na drugi pravni osnov – naknadu štete koja ne proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je vezan za utvrđeno činjenično stanje, te je istakao da u potpunosti prihvata obrazloženje drugostepenog suda koji je potvrdio prvostepenu presudu. Također, prihvatio je kao pravilne i razloge drugostepenog suda u pogledu prigovora apelanata da su vraćeni certifikati bezvrijedni. Ostale revizijske navode sud nije razmatrao niti posebno obrazlagao zato što nisu bili od odlučnog značaja za donošenje odluke.
9. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti u suštini ponavljaju navode koje su iznosili u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrde da su osporenim odlukama pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatraju da su sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana
104. ZOO, kada su zaključili da su apelantima vraćeni certifikati koji su dati u postupku privatizacije prvotuženog. Ističu da su vraćeni certifikati bezvrijedni i neupotrebljivi u platnom prometu, te da su tuženi trebali da im vrate odgovarajuće naknade u novcu, kao i da Vrhovni sud nije dao odgovore na sve revizione navode. Osim toga, smatraju da im je osporenim odlukama onemogućen pristup djelotvornom pravnom lijeku.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
12. U vezi sa navodima apelanata koji se u suštini tiču primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima , da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZOPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u potpunosti prihvatio kao pravilno obrazloženje drugostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima apelanata. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmatrali sve navode apelanata i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. U odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti navode o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost i koristili zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njihovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacija očigledno (prima facie) neosnovan.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman