Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-778/22 (A.E.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Nasilje u porodici
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-778/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-778/22, rješavajući apelaciju A. E., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. E.protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 K 050529 21 Kž od 22. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. E. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Boško Zekić, advokat iz Zvornika, podnio je 1. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 K 050529 21 Kž od 22. decembra 2021. godine. Apelant je 1. marta 2022. godine dopunio apelaciju (dostavio određenu dokumentaciju).
2. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) apelant je proglašen krivim zato što je, radnjama pobliže opisanim u izreci presude, počinio tri krivična djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant verbalno i fizički napadao svoju majku G. E., odnosno da su se njegovim radnjama stekla obilježja tih krivičnih djela. Dalje je naveo da subjektivnu stranu tog djela može činiti jedino umišljaj. U vezi s tim je istakao da je apelant u potpunosti bio svjestan svojih radnji i htio njihovo izvršenje. Naime, ukazao je da umišljaj proizlazi iz radnji činjeničnog dijela optužnice, koje odražavaju njegovu svijest i volju da preduzme opisane radnje te da nastupi posljedica tih krivičnih djela. Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantove tvrdnje da nije upoznat za koje krivično djelo se sumnjiči i da u zapisniku nisu navedene posljedice njegovih radnji. U vezi s tim, sud je naveo da je na zapisniku konstatovano da je sačinjen u predmetu istrage krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190. stav 1. KZRS. Pri tome je ukazao da je apelant upoznat s osnovima sumnje protiv njega, odnosno da je pročitao zapisnik i da nije imao primjedbi, kao i da je zapisnik lično popisao.
3. Presudom Okružnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju, Okružni sud je naveo da su u izreci prvostepene presude navedene objektivne radnje koje je apelant preduzeo, kao i subjektivni elementi tog krivičnog djela koji proizlaze iz tih radnji. U vezi s tim je ukazao da u činjeničnom opisu krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim nije bilo nužno formalno navesti zakonski tekst direktnog umišljaja. Sud je zaključio da opis dat u optužnom aktu, a potom i u izreci presude, sadrži sve činjenice i okolnosti koje čine bitna zakonska obilježja tog krivičnog djela. Takođe je ukazao da su neosnovani žalbeni prigovori kojima se ukazuje na postupanje suprotno odredbama čl. 6. i 143. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (navedenim odredbama propisana su prava osumnjičenog/optuženog, odnosno pouka osumnjičenom o njegovim pravima). U vezi s tim, sud je naveo da je prilikom ispitivanja apelantu saopšteno dovoljno činjenica i okolnosti iz kojih je mogao da zaključi šta mu se stavlja na teret i zbog čega se protiv njega sprovodi istraga. Dalje je naveo da opis djela u toj fazi postupka predstavlja inicijalni opis događaja iz kojeg proizlazi da postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo. Sud je ukazao da se takav opis prilikom istrage može dopunjavati, proširivati i mijenjati, ali da mora ostati u okviru istog događaja u njegovim bitnim elementima. Pri tome, istakao je da opis krivičnog djela sadržan u optužnici i opis saopšten osumnjičenom moraju u osnovi imati isti događaj koji je bio predmet istraživanja, a što je u konkretnom slučaju ispoštovano.
4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio tokom postupka pred redovnim sudovima. Naime, ističe da mu u fazi istrage nije omogućeno da se izjasni o činjenicama koje su mu se optužnicom stavile na teret, odnosno ukazuje da mu nisu saopšteni osnovi sumnje u skladu sa čl. 6. i 143. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske. Osim toga, ističe da se u izreci presude ne navodi da li je apelant postupao umišljajno ili nehatno, da li je bio svjestan protivpravnosti i posljedice svoje radnje i da li je htio ili pristao na njeno nastajanje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavniud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. U pogledu apelantovih navoda da mu prilikom ispitivanja u fazi istrage nisu saopšteni osnovi sumnje, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka a) ukazuje na potrebu da se posebna pažnja posveti obavještavanju optuženog o „optužbi“, te pravu optuženog da na detaljan način bude obaviješten o uzroku optužbe, odnosno činjenicama na kojima se optužba zasniva, te o pravnoj kvalifikaciji tih činjenica. Optuženi se smatra obaviještenim od trenutka kada su mu prezentovani činjenični i pravni osnovi optužbe protiv njega. Iako obim „detaljnog“ obavještenja o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao da pripremi adekvatnu odbranu (vidi Evropski sud, Sofia protiv San Marina, odluka od 2. maja 2017. godine, predstavka broj 38977/15, tačka 48. s daljnjim referencama).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da je apelantu saopšteno dovoljno činjenica i okolnosti iz kojih je mogao da zaključi šta mu se stavlja na teret i zbog čega se protiv njega sprovodi istraga, tj. da je apelant upoznat s osnovima sumnje protiv njega, te da opis krivičnog djela sadržan u optužnici i opis saopšten osumnjičenom u istrazi u osnovi imaju isti događaj. Ustavni sud takođe zapaža da apelant ne tvrdi da o svim činjenicama i dokazima protiv njega nije upoznat i tokom glavnog pretresa i da mu je onemogućeno da se izjasni o njima, kao i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u prilog. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su ti apelantovi navodi neosnovani.
9. Apelant takođe ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavniud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant i ove navode isticao u redovnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da su redovni sudovi jasno obrazložili da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva obilježja tri krivična djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190. stav 1. KZRS. Naime, redovni sudovi su dali dovoljne i jasne razloge za zaključak da je apelant verbalno i fizički napadao svoju majku G. E., kao i da je navedena krivična djela počinio s direktnim umišljajem. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud obrazložio sva ključna činjenična i pravna pitanja, uključujući i stav o tome da navodi kojima je apelant ukazivao da u izreci presude nije naveden oblik krivice, ne mogu dovesti do drugačije odluke (vidi tačku 3. ove odluke). Ustavni sud takva obrazloženja redovnih sudova o svim pitanjima koje apelant problematizuje ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman