Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1028/22 (E. K.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravo na odbranu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1028/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1028/22, rješavajući apelaciju Edina Kantarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Kantarevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 K 047145 21 Kž 2 od 18. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Kantarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Adnan Šehić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 17. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 K 047145 21 Kž 2 od 18. januara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 K 047145 21 K 2 od 19. oktobra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda apelant je proglašen da je radnjama pobliže opisanim u izreci presude učinio krivično djelo izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav (3) Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s krivičnim djelom oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav (1) KZFBiH. Slijedom toga, Općinski sud je apelantu za navedena krivična djela utvrdio pojedinačne kazne zatvora, a potom mu je utvrdio i izrekao jedinstvenu kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci.
3. Općinski sud je u obrazloženju, u dijelu koji se osporava apelacijom, naveo da je u dokaznom postupku po prijedlogu optužbe saslušao oštećenog te tri svjedoka. Također je naveo da je provedeno vještačenje posredstvom vještaka balističke i hemijske struke, kao i da su navedeni vještaci saslušani tokom glavnog pretresa te da je izvršio uvid u materijalne dokaze. Sud je istakao i da je tokom dokaznog postupka apelant saslušan u svojstvu svjedoka, kao i da su provedeni materijalni dokazi koje je on predložio. U vezi s tim, sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant na proslavi ispred crkve kojoj je prisustvovao veći broj građana, nakon što je došlo do fizičkog i verbalnog sukoba između drugih osoba, svjestan da time može izazvati opasnost za njihov život i zdravlje, na šta je pristao, ispalio više metaka. Također, sud je pojasnio da je jedan ispaljeni metak zakačio šator u kojem su se nalazili građani i oštetio ga. Imajući to u vidu, sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela izazivanja opće opasnosti. Međutim, sud je naveo da je odbio apelantov prijedlog da se saslušaju dva svjedoka na okolnost da je apelant pucao s ciljem smirivanja situacije, te dva policijska službenika koja su provodila istragu na okolnost pronalaska zrna metka koje je oštetilo šator. Obrazloženo je da su navedene okolnosti utvrđene na osnovu drugih provedenih dokaza. Istaknuto je da je na osnovu iskaza svjedoka optužbe, koji su neposredni očevici događaja, a koji su međusobno saglasni i uvjerljivi, utvrđeno da je apelant pucao, što on nije ni osporavao. Osim toga, ukazao je da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka balističke i hemijske struke, kao i njihovih iskaza na glavnom pretresu utvrđeno da je apelant pucao, te da je usljed toga oštećen šator, a što je potvrđeno i fotodokumentacijom.
4. Presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud proveo sve dokaze koje je cijenio pojedinačno, a zatim ih međusobno povezao u jednu cjelinu i na osnovu takve ocjene dokaza dao sasvim jasne razloge zašto smatra da je apelant učinio konkretna krivična djela. Također je sud ukazao da je prvostepeni sud dao jasne i prihvatljive razloge zašto je odbio apelantove dokazne prijedloge koji žalbom nisu dovedeni u pitanje. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud van razumne sumnje utvrdio da je apelant na mjestu gdje je bio okupljen veći broj lica iz pištolja ispalio nekoliko metaka, te da je tom prilikom oštećen šator u kojem su se ta lica nalazila. S obzirom na to, ukazao je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja bića krivičnog djela izazivanja opće opasnosti. Pri tome, sud je obrazložio da u konkretnom slučaju apelant nije postupao u stanju krajnje nužde niti nužne odbrane, na šta je ukazivao. Naime, sud je istakao da sve i da je tačno da je apelant pucao s ciljem smirivanja sukoba njegovog srodnika s drugim osobama, on se ni tada ne bi mogao pozvati na nužnu odbranu ili krajnju nuždu. U vezi s tim, Kantonalni sud je pojasnio da samo protivpravan napad i neskrivljena opasnost legitimiraju pravo na odbranu. Budući da je tokom postupka dokazano da je apelantov srodnik isprovocirao sukob, sud je te apelantove navode ocijenio kao neosnovane.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Naročito ističe da su tokom postupka saslušani samo svjedoci optužbe, dok su redovni sudovi neopravdano odbili njegove prijedloge za provođenje dokaza. S obzirom na to, smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i onemogućeno da na jednak način kao i optužba predlaže dokaze i dokazuje činjenice koje mu idu u prilog. Ističe da je postupao u stanju krajnje nužde, zbog čega su ga sudovi neopravdano proglasili krivim. Smatra da su navedeno potvrdili i svjedoci optužbe jer su u svojim iskazima naveli da je pucao da smiri verbalni i fizički sukob između drugih osoba. Osim toga, ističe da se u njegovim radnjama nisu stekla sva bitna obilježja krivičnog djela izazivanja opće opasnosti. Naime, ističe da nije dokazano da je izazvana opasnost po život ljudi, posebno imajući u vidu činjenicu da nije pronađeno zrno metka koje je navodno oštetilo šator.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Apelant, prije svega, smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i princip ravnopravnosti stranaka u postupku jer je sud odbio njegove dokazne prijedloge. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na principe Evropskog suda (vidi Evropski sud, Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, predstavka broj 51355/10, stav 42, i Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije (broj 2), presuda od 14. januara 2020. godine predstavke br. 51111/07 i 42757/07, stav 504). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da izvodi dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Međutim, sud je u obavezi da navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano. Također, Ustavni sud podsjeća da je princip ravnopravnosti stranaka tijesno povezan s pravom iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Taj princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odbio provođenje određenih dokaza. Međutim, Ustavni sud zapaža da je redovni sud dao jasno obrazloženje zbog čega je odbio svaki od dokaznih prijedloga (vidi tačku 3. ove odluke). Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o istim apelantovim prigovorima, zaključio da je odluka prvostepenog suda u ovom dijelu pravilna. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je apelant saslušan u svojstvu svjedoka, kao i da su provedeni materijalni dokazi koje je on predložio, te da apelant i ne tvrdi da mu nije bilo omogućeno da pobija dokaze optužbe. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova, odnosno da su ti apelantovi navodi neosnovani.
12. Apelant, dalje, tvrdi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer nisu zaključili da je postupao u stanju krajnje nužde, odnosno da se u njegovim radnjama ne stječu obilježja krivičnog djela izazivanja opće opasnosti. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto se u konkretnom slučaju nije radilo o nužnoj odbrani niti krajnjoj nuždi, odnosno zašto su u konkretnom slučaju ostvarena sva obilježja bića krivičnog djela izazivanja opće opasnosti (vidi tačku 4. ove odluke). Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman