Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3627/21 („Herceg televizija“ d.o.o. Trebinje i drugi)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Povreda
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Sloboda izražavanja
  • Kleveta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3627/21

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3627/21, rješavajući apelaciju „Herceg televizije“ d.o.o. Trebinje i Đorđa Bjelakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Herceg televizije“ d.o.o. Trebinje i Đorđa Bjelakovića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 067920 21 Gž od 29. septembra 2021. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Herceg televizija“ d.o.o. Trebinje i Đorđe Bjelaković (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant; zajedno: apelanti), koje zastupa Jugoslav Milanović, advokat iz Trebinja, podnijeli su 21. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Mal 067920 21 Gž od 29. septembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 Mal 067920 20 Mal od 29. aprila 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i R. P. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 1. decembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. decembra 2022. godine, dok Okružni sud i tužilac nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Odgovor na apelaciju Osnovnog suda je 16. juna 2023. godine dostavljen apelantima, ali oni nisu dostavili izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 Mal 067920 20 Mal od 29. aprila 2021. godine apelanti i M. Z. (u daljnjem tekstu: trećetuženi) obavezani su da tužiocu solidarno nadoknade štetu zbog klevete. Osim toga, prvoapelant je presudom obavezan i da na svom portalu objavi izreku pravomoćne presude. Sud je u obrazloženju utvrdio da je prvoapelant objavio tekst trećetuženog (u daljnjem tekstu: sporno izražavanje). Taj tekst je bio demanti teksta pod naslovom „Zašto je propala licitacija zemljišta u Bileći i koga štiti Nebojša Vukanović“, koji je 19. septembra 2020. godine objavio A. B. putem prvoapelantovih sredstava javnog informiranja i u kojem se spominje trećetuženi. Sud je naveo da je spornim izražavanjem javnost informirana da su postojale zloupotrebe u postupku licitacije općinskog zemljišta, odnosno da je tužilac kao načelnik Odjeljenja za urbanizam i stambeno-komunalne poslove Općine Bileća licitaciju „namještao u korist V. K., po nerealno niskim cijenama“ i da je u kafani „NN“ nudio iznos od 50.000,00 KM trećetuženom i Ž. V. da odustanu od licitacije za to zemljište. Sud je istakao da sporno izražavanje predstavlja činjenične tvrdnje u dijelu u kojem je navedeno: „Prije nekoliko dana sjedio sam u kafani sa Ž. V. u 'NN', odnekle se stvorio [tužilac] i prišao nam za sto i sjeo nudeći nam 50.000,00 KM da odustanemo od licitacije kako je to unaprijed dogovoreno sa V. K. koji je već dao dio novca unaprijed tužiocu lično kako on kaže. Za sve ovo postoje svjedoci koji su sjedili u okruženju našeg stola jer smo mi javno i drsko odgovorili da nećemo da učestvujemo u pljački njega V. K. i T.-ovog potrčka A. B.“ Također, sud je zaključio da klevetu predstavlja i dio izražavanja u kojem se navodi da je tužilac „namještao spornu licitaciju zemljišta V. K. koristeći svoj položaj načelnika Odjeljenja“. U vezi s tim je istakao da taj dio spornog izražavanja ima karakter klevete, u smislu člana 5. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), zato što nije u pitanju mišljenje ili vrijednosni sud, već su u pitanju činjenice čiju su istinitost apelanti i trećetuženi bili dužni dokazati. Međutim, kako je to sud obrazložio, apelanti i trećetuženi nisu dokazali da je sporno izražavanje istinito. Pri tome je istakao da trećetuženi nije predlagao da se kao svjedoci saslušaju lica koja su, prema njegovim tvrdnjama, bila prisutna kada je u kafani razgovarao s tužiocem. S druge strane, apelanti su smatrali „da nisu ni bili dužni dokazivati istinitost sadržaja objavljenog teksta, budući da se ne bave istraživačkim novinarstvom, već da po zahtjevu svakoga ko traži objavu demantija objavljuju kao u konkretnom slučaju“. Sud je naglasio važnost i društvenu neophodnost informiranja javnosti, ali je istakao da su novinari pri tome dužni da se pridržavaju novinarske etike, što podrazumijeva objavljivanje tačnih i provjerenih informacija. Stoga je zaključio da je spornim izražavanjem „prekršeno načelo pretpostavke nevinosti“ i „sve norme novinarske etike i profesionalizma“. Slijedom navedenog, sud je obavezao apelante i trećetuženog da tužiocu nadoknade štetu primjenom odredbi ZZK i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Presudom Okružnog suda broj 95 0 Mal 067920 21 Gž od 29. septembra 2021. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je u obrazloženju podržao odluku kao i obrazloženje prvostepenog suda. Pri tome je ukazao da se kleveta ne sastoji samo u iznošenju, odnosno saopćavanju nekog vlastitog saznanja i uvjerenja stečenog opažanjem, već i u prenošenju tuđeg saznanja ili mišljenja. U vezi s tim, sud je istakao da, prema općeprihvaćenim međunarodnim standardima i praksi Ustavnog suda, novinari imaju pravo prenositi i informacije kojima se vrijeđa nečiji ugled, ali pod uvjetom da su te informacije vjerno citirane i da su prenesene uz primjerenu dozu pažnje. Međutim, kako je to sud obrazložio, to ne znači da je dozvoljeno neprofesionalno i zlonamjerno postupanje. Dalje je navedeno da je tužilac u spornom tekstu predstavljen na neistinit, uvredljiv i diskreditoran način, tj. okvalificiran kao počinilac krivičnog djela davanja mita i zloupotrebe službenog položaja, što je imalo „veliki negativan odjek“ za njega. Za ovakve radnje, prema ocjeni suda, moraju postojati relevantni dokazi. Sud je naveo i da su apelanti u žalbi tvrdili da nisu bili dužni da provjeravaju tačnost teksta koji su prenijeli. U vezi s tim je ukazao da apelanti ne bi bili odgovorni za štetu samo ukoliko bi se ustanovilo da je izražavanje neistinito, ali da su oni djelovali u dobroj namjeri s ciljem upoznavanja javnosti s tačnim i pouzdanim informacijama i bez namjere da se nanese šteta nekom licu. U vezi s tim, Okružni sud je podržao zaključak prvostepenog suda da je sporno izražavanje neistinito i da nije učinjeno u dobroj vjeri, odnosno da apelanti nisu informirali javnost o tačnim i pouzdanim informacijama. Pri tome je naglasio da nije postojao posebno jak razlog da se sporni tekst prenese. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno analizirao sporno izražavanje kako to zahtijeva član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

8. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti navode da nisu bili dužni da provjeravaju istinitost navoda iznesenih u demantiju trećetuženog, kao ni istinitost navoda iz prvobitno objavljenog teksta, već da vjerodostojno prenesu njihove autorske tekstove, što su i učinili. Navode da su na zahtjev trećetuženog vjerodostojno prenijeli njegov tekst kao direktnog učesnika događaja i kao njegovu reakciju na prvobitno objavljeni tekst A. B., shodno članu 8. ZZK. Naglašavaju da je nejasno na koji način su mogli provjeriti istinitost te izjave. Također navode da je trećetuženi, uz zahtjev za demanti, dostavio i dokumentaciju Općine Bileća za koju je smatrao da potvrđuje njegove navode. Apelanti ističu da su bili u obavezi da objave taj demanti jer je u prvobitno objavljenom tekstu A. V. trećetuženi spomenut u negativnom kontekstu, te da u postupku nije dokazana namjera apelanata da nanesu štetu bilo čijem ugledu. Stoga smatraju da objava demantija prvobitno objavljenog teksta ne može biti kleveta, nezavisno od istinitosti njegovog sadržaja, koja je djelimično potvrđena aktima Općine Bileća. Apelanti navode da je tema spornog izražavanja bila „opštepoznata licitacija u Bileći“, na kojoj je dostignuta cijena od više stotina miliona, te da se nesporno radi o temi od javnog interesa. Također navode da novinari ne mogu čekati „rasplet“ događaja i da onda objavljuju stare vijesti, već da su dužni da blagovremeno informiraju javnost o temama od javnog interesa. Ističu da su samo prepustili svoj informativni prostor kako bi javnost bila upoznata s tim kako sami akteri vide sporni događaj. Osim toga, apelanti ističu da je tužilac kao javna ličnost bio u obavezi da trpi kritike jer je organ kojim rukovodi učestvovao u postupku licitacije. Konačno, apelanti navode da bi dužnost provjeravanja autorskih tekstova „činilo gušenje sloboda izražavanja i informisanja“.b)Odgovor na apelaciju

9. Osnovni sud je naveo da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka odgovorili na sve navode apelanata, koje ponavljaju i u apelaciji. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

V.Relevantni propisi

10. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

4. Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.

VI.Dopustivost i meritum

11. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedan drugi osnov propisan članom 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg apelacija nije dopustiva te apelacija nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Imajući u vidu suštinu navoda apelanata, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvo ispitati navode u vezi s navodnom povredom prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Pravo na slobodu izražavanja

14. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

15. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevajudozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

16. Ustavni sud podsjeća da se pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, aplikacija broj 10783/14, tačka 58, i Odluka Ustavnog suda broj AP-1890/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 39, obje s referencama na drugu relevantnu praksu). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

17. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, u praksi Evropskog suda se primjenjuje tzv. test koji odgovara na sljedeća pitanja: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, tačka 67).

18. Ustavni sud nema dileme da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo na slobodu izražavanja budući da su apelanti osporenim odlukama obavezani na naknadu štete zbog spornog izražavanja. Ustavni sud, također, nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i ZOO-a, te da je imalo legitiman cilj

– zaštitu ugleda ili prava drugog. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv. Osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Iz navedenog slijedi da je uplitanje u slobodu izražavanja apelanata, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, slijedilo legitiman cilj, odnosno „zaštitu ugleda i prava drugih“ (ibid., tačka 73).

19. Analizirajući da li je miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“, Ustavni sud zapaža da se apelacijom pokreće pitanje zaštite prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije, u vezi sa zaštitom tužiočevog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije, te su sudovi bili dužni postići pravičan balans između ta dva prava iste važnosti. Prema praksi Evropskog suda, relevantni kriteriji za balansiranje ta dva prava uključuju sljedeće: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznato lice o kojem je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Pri tome, treba imati u vidu da neki od navedenih kriterija mogu imati veću ili manju relevantnost s obzirom na posebne okolnosti određenog slučaja, te da se u obzir mogu uzeti i drugi relevantni kriteriji, zavisno od situacije (vidi Evropski sud, Milosavljević protiv Srbije (br. 2), presuda od 25. maja 2021. godine, predstavka broj 57574/14, tačka 57. s pozivanjem na drugu relevantnu praksu). U vezi s tim također treba procijeniti da li su u osporenim odlukama dati „relevantni i dovoljni razlozi“ koji opravdavaju miješanje u pravo na slobodu izražavanja.

20. Ustavni sud zapaža da su apelanti obavezani na naknadu štete zbog klevete zato što su putem svojih sredstava informiranja objavili demanti trećetuženog na tekst koji je prvobitno objavio A. B. putem prvoapelantovih sredstava javnog informiranja i u kojem se trećetuženi spominje u negativnom kontekstu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na generalna načela u vezi s pravom na demanti (right of reply) sumirana u presudi Axel Springer SE protiv Njemačke. U tom predmetu Evropski sud je podsjetio na stav Evropske komisije za ljudska prava da je cilj prava na odgovor pružiti svakome mogućnost da se zaštiti od određenih izjava ili mišljenja koje šire masovni mediji koji bi mogli štetiti njegovom privatnom životu, časti ili dostojanstvu. Na taj način se omogućava pojedincima da osporavaju lažne informacije objavljene o njima u štampi. Kao relevantne kriterije u vezi s tim, Evropski sud uzima u obzir da li postoji dovoljna veza između dotične izjave i traženog ispravka i da li se potonje može smatrati proporcionalnom reakcijom. Jedan relevantan aspekt za ovu ocjenu je sadržaj odgovora u poređenju s osporenom izjavom. Evropski sud također uzima u obzir da li bi objavljivanje odgovora predstavljalo kažnjivo djelo. Konačno, relevantan kriterij je da li dužina odgovora premašuje ono što je potrebno da bi se ispravile informacije koje sadrže činjenice za koje se tvrdi da su netačne i vremenski okvir u kojem je podnijet zahtjev za ispravku (vidi Evropski sud, Axel Springer SE protiv Njemačke, presuda od 17. januara 2023. godine, predstavka broj 8964/18, tač. 34. i 35. s daljnjim referencama).

21. Vraćajući se na konkretni predmet, Ustavni sud primjećuje da se redovni sudovi, osim spominjanja teksta A. B., koji je bio povod za sporno izražavanje, nisu bavili sadržajem tog teksta, niti su ga uporedili sa spornim demantijem u smislu navedenih standarda Evropskog suda budući da u obrazloženju osporenih odluka nema ništa o tome. Ustavni sud također podsjeća da, slijedeći praksu Evropskog suda, u svojim odlukama u kojima razmatra navode o povredi prava na slobodu izražavanja, odnosno prava na privatni život, kontinuirano ponavlja da je nužna analiza svih relevantnih okolnosti svakog konkretnog slučaja, što je u ovom slučaju potpuno izostalo.

22. Imajući u vidu navedenu praksu i uspostavljene relevantne kriterije, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu dali „relevantne i dovoljne razloge“ na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „nužno u demokratskom društvu“. Stoga, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Imajući u vidu zaključak u vezi s povredom prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

24. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije jer redovni sudovi nisu dali „relevantne i dovoljne razloge“ na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja bilo „nužno u demokratskom društvu“.

25. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3627/21 („Herceg televizija“ d.o.o. Trebinje i… | Sudska praksa | Aktio