Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4021/21 (Rudnik soli "Tuzla" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4021/21
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4021/21, rješavajući apelaciju Rudnika soli „Tuzla“ d.d. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rudnika soli „Tuzla“ d.d. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 158100 21 Rev 2 od 7. septembra 2021. godine .
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rudnik soli „Tuzla“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 26. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 158100 21 Rev 2 od 7. septembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 158100 20 Gž 2 od 9. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 158100 13 P od 11. jula 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te tužilaca B. G., K. G. i M. G. (u daljnjem tekstu: tužioci) posredstvom njihovog punomoćnika iz parničnog postupka zatraženo je 15. maja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 19. do 31. maja 2023. godine. Tužioci nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku.
4. Odgovori učesnika u postupku su 23. juna 2023. godine dostavljeni apelantu radi izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 158100 13 P od 11. jula 2014. godine usvojen je tužbeni zahtjev kojim su tužioci tražili da se apelant obaveže da im na ime naknade vrijednosti tri građevinske parcele (preciznije navedene u izreci presude) isplati iznos od 60.520,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su rješenjem Općine Tuzla od 22. juna 1987. godine radi rekonstrukcije puta Tuzla – Šibošnica eksproprirane nekretnine koje su bile vlasništvo tužilaca. Također je utvrđeno da je apelantov pravni prednik, Rudnik soli ,,Tetima“ Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik), kao korisnik eksproprijacije 20. aprila 1988. godine s tužiocima kao suvlasnicima spornih nekretnina zaključio vansudsko poravnanje kojim je dogovoreno da će apelantov prednik „na ime naknade za eksproprirane nekretnine tužiocima osigurati tri građevinske parcele u urbanom dijelu naselja Solina“. Dalje, utvrđeno je da je apelantov pravni prednik 20. oktobra 1989. godine s tužiocima zaključio „sporazum da će u roku od dvije godine osigurati tri građevinske parcele po vansudskom poravnanju od 20. aprila 1988. godine“. Međutim, kako je naveo Općinski sud, apelantov prednik tu obavezu nije izvršio. Općinski sud je također naveo da su tužioci 10. augusta 2012. godine apelantu podnijeli zahtjev radi „realizacije sporazuma od 20. oktobra 1989. godine“. Potom je, kako je navedeno, apelant svojim aktom od 12. oktobra 2012. godine obavijestio tužioce da obavezu iz navedenog sporazuma ne može izvršiti dodjelom građevinskih parcela već isplatom novčane naknade.
7. Općinski sud je dalje obrazložio da je nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke od 30. aprila 2014. godine utvrđeno da je tržišna vrijednost građevinskog zemljišta u naselju Solina 40,00 KM po m , odnosno da tržišna vrijednost tri građevinske parcele površine 1.513 mukupno iznosi 60.520,00 KM. Općinski sud je također naveo da je po apelantovom prijedlogu vještak poljoprivredne struke proveo vještačenje, te da na nalaze navedenih vještaka parnične stranke nisu prigovorile. Općinski sud je dalje ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je, shodno odredbama člana 379. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), nastupila zastarjelost potraživanja. U vezi s tim, navedeno je da se apelant svojim aktom od 12. oktobra 2012. godine obavezao da će tužiocima isplatiti novčanu naknadu na ime ekspropriranih nekretnina, da je time priznao zastarjelu obavezu, što se smatra „kao odricanje od zastarjelosti“, shodno odredbama člana 366. ZOO-a. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da nije nastupila zastara potraživanja prema članu 379. ZOO-a jer je tužba podnesena 25. februara 2013. godine.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 158100 20 Gž 2 od 9. februara 2021. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su tužioci ponuđenim dokazima uspjeli da dokažu osnovanost tužbenog zahtjeva u iznosu od 60.520,00 KM na ime naknade tržišne vrijednosti tri građevinske parcele, kako je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja iz člana 379. ZOO-a uz obrazloženje da je apelant u svom aktu od 12. oktobra 2012. godine priznao izvršenje novčane obaveze, uz tačno navođenje pravnog osnova obaveze, a to je „sporazum iz 1989. godine i vansudsko poravnanje iz 1988. godine, kao i površinu od 1.513 mgrađevinskog zemljišta za koju je [apelant] predložio isplatu cijene“. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je i saslušana svjedokinja N. B., zaposlenica tuženog na radnom mjestu izvršnog direktora za pravne poslove, svojim iskazom potvrdila da je uprava zauzela „stav o visini cijene od 35,00 KM po mpo kojoj bi se izvršila nadoknada vrijednosti tri građevinske parcele, shodno sporazumu sa zapisnika od 20. oktobra 1989. godine i vansudskog poravnanja od 20. aprila 1988. godine, te da je takva odluka, aktom tuženog od 12. oktobra 2012. godine, dostavljena punomoćniku tužilaca“. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud za svoju odluku dao jasno i valjano obrazloženje koje je u cijelosti prihvatio i taj sud, uz obrazloženje da razlozi prvostepenog suda imaju uporište u provedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju, što apelantovom žalbom nije dovedeno u pitanje.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 158100 21 Rev 2 od 7. septembra 2021. godine odbijena je apelantova revizija i drugostepena presuda je potvrđena. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili relevantne odredbe ZOO-a i čl. 10. i 65. stav 4. Zakona o eksproprijaciji, te da su za svoje odluke dali jasne i valjane razloge, koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Vrhovni sud je također ocijenio da je odluka nižestepenih sudova kojom je odbijen apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja pravilna. U vezi s tim, Vrhovni sud je obrazložio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant, shodno odredbama člana 366. ZOO-a, priznao i prihvatio obavezu isplate naknade tužiocima po osnovu vansudskog poravnanja i sporazuma, kako su to utvrdili i nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je naveo da je time došlo do zasnivanja obligacionog odnosa između tužilaca i apelanta. Stoga je zaključio da je apelant, shodno članu 17. ZOO-a, dužan da izvrši svoju preuzetu obavezu isplate naknade na ime ekspropriranih nekretnina i odgovoran je za njeno ispunjenje. Također, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da je tržišna cijena tri građevinske parcele utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke u iznosu od 60.520,00 KM, na kojem je i zasnovana odluka o tužbenom zahtjevu, što je u skladu s odredbama čl. 10. i 65. Zakona o eksproprijaciji.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje da je zbog pogrešne ocjene dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 379. ZOO-a kada su zaključili da nije nastupila zastara potraživanja za isplatu naknade na osnovu sporazuma o naknadi od 20. oktobra 1989. godine. Također, apelant smatra da su sudovi proizvoljno postupili kada su, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, tužiocima dosudili iznos od 60.520,00 KM kao pravičnu novčanu naknadu na ime vrijednosti tri građevinske parcele u površini od 1.513 m .
b) Odgovori na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju odluke tog suda. Predložio je da Ustavni sud odbije apelantovu apelaciju.
12. Kantonalni sud je naveo da je osporena odluka tog suda zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju u prvostepenom postupku i pravilnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO-a. Predložio je da Ustavni sud odbije apelantovu apelaciju.
13. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim navodima i pravnim zaključcima datim u osporenoj odluci tog suda. Također je naveo da je u osporenoj odluci jasno prezentirana ocjena svih dokaza koje su predložile parnične stranke, te da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji i ZOO-a. Smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se pozvao. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji u relevantnom dijelu glasi:
Dužnosti ispunjenja obaveza
Član 17. (1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. (2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Pismeno priznanje i obezbeđenje zastarele obaveze
Član 366. stav (1) (1) Pismeno priznanje zastarele obaveze smatra se kao odricanje od zastarelosti.
Potraživanja utvrđena pred sudom ili drugim nadležnim organima
Član 379. stav (1) (1) Sva potraživanja koja su utvrđena pravnosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarelosti.
16. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik SRBiH“ br. 12/87 – prečišćeni tekst i 38/89 i „Službeni list RBiH“ broj 15/94)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima i koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10. st. (1) i (3)
Za eksproprisanu nepokretnost vlasniku pripada pravična naknada.
Naknadu za eksproprisanu nepokretnost snosi korisnik eksproprijacije. Član 65. st. (1) i (4)
Naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje se, po pravilu davanjem, u zamjenu, u cjelini ili djelimično, druge odgovarajuće nepokretnosti na kojoj može postojati pravo svojine.
Ako korisnik eksproprijacije ne može osigurati davanje u zamjenu druge nepokretnosti naknada se određuje u gotovom novcu u visini vrijednosti eksproprisane nepokretnosti koja se utvrđuje prema odredbama ovog zakona.
VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
21. U vezi s apelantovim navodima o pogrešnom utvrđenju činjeničnog stanja i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali dovoljnu i jasnu ocjenu izvedenih dokaza, na osnovu kojih su donijeli odluku o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva tužilaca, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a i Zakona o eksproprijaciji. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance razmotrili pitanje zastare potraživanja koje je apelant istakao u postupku i da su svoje odlučenje o tom pitanju detaljno obrazložili pozivajući se na odredbu člana 379. u vezi sa članom 366. ZOO-a (vidi tač. 7–9. ove odluke), a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s apelantovim primjedbama na prihvatanje nalaza vještaka građevinske struke, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da parnične stranke tokom postupka nisu imale primjedbe na nalaz vještaka (vidi tačku 7. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj apelanti ne mogu s uspjehom prvi put isticati prigovore u postupku pred Ustavnim sudom (vidi
Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-465/21 od 19. januara 2023. godine, tačka 34. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovo očito nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće per se pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu.
23. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
Ostali prigovori
24. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali dovoljnu i jasnu ocjenu izvedenih dokaza, te kada su dali obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a, a naročito odredbe člana 379. ZOO-a na utvrđeno činjenično stanje.
26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman