Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3259/23 (L. B.)

Odluka donesena 30. 05. 2024.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3259/23

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 05. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3259/23, rješavajući apelaciju Luke Brkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. maja 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Luke Brkovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 029460 23 Kž 11 od 27. juna 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Luka Brković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. jula 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 029460 23 Kž 11 od 27. juna 2023. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 029460 22 K od 19. juna 2023. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru „puštanja iz pritvora i odbranu sa slobode do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji, odnosno odluke Vrhovnog suda u ponovljenom postupku“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-3259/23 od 28. septembra 2023. godine odbijen je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 24. jula 2023. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom punomoćniku na izjašnjenje 6. novembra 2023. godine. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Rješenjem Okružnog suda od 19. juna 2023. godine apelantu je produžen pritvor, određen rješenjem Okružnog suda od 8. decembra 2021. godine, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnim drogama iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivičnog djela omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 208 stav 1 KZRS. Određeno je da pritvor, prema ovom rješenju, može da traje do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice. Dalje, navedenim rješenjem naložena je obavezna kontrola opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Apelantu je pritvor produžen iz pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).

7. Okružni sud je u obrazloženju naveo da postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret nije dovedeno u pitanje izjašnjenjem apelantove odbrane. U vezi s tim, navedeno je da su prihvatljivi razlozi o postojanju osnovane sumnje koji su navedeni u rješenjima o određivanju i produženju pritvora koja su već postala pravosnažna. Osim toga, ukazano je da osnovana sumnja proizlazi i iz optužnice koja je potvrđena, dokaza koji su uz nju dostavljeni sudu, kao i iz iskaza saslušanih svjedoka i drugih materijalnih dokaza na osnovu kojih je optužnica i potvrđena. Okružni sud je u rješenju detaljno opisao o kojim je konkretno dokazima riječ te šta je iz njih, u pogledu postojanja osnovane sumnje, utvrđeno.

8. Nadalje, navedeno je da je sud utvrdio da u odnosu na apelanta i dalje egzistira poseban pritvorski razlog propisan u članu 197 stav 1 tačka a) ZKPRS. Ukazano je da apelant nije pronađen na adresi mjesta stanovanja, kada su ostali osumnjičeni već bili u pritvoru, da je za njim bila raspisana potjernica, ali da je u međuvremenu lišen slobode na graničnom prelazu u Gradišci. Apelant je, prema vlastitim navodima, bio van teritorije Bosne i Hercegovine i boravio je kod oca u Republici Njemačkoj i na teritoriji Republike Srbije. Ove okolnosti sud je utvrdio i iz službene zabilješke MUPRS od 6. decembra 2021. godine u kojoj je konstatovano da su policijski službenici MUPRS ostvarili kontakt s nadležnim policijskim organima Republike Srbije, koji su utvrdili da je apelant ušao na teritoriju Republike Srbije preko graničnog prelaza Sremska Rača. Daljnjim provjerama je utvrđeno da je apelant iz Srbije autobusom otputovao na teritoriju Republike Mađarske. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da bi apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu, mogao ponovo da napusti teritoriju BiH, te bi na taj način postao nedostupan organima gonjenja. Takođe je zaključio da bi apelant mogao pokušati da se sakrije na teritoriji Republike Srbije, na istom nepoznatom mjestu na kojem je boravio i ranije i gdje je takođe prikrio i putnički automobil kojim je napustio teritoriju BiH i ušao na teritoriju Republike Srbije. Takođe, sud je obrazložio da navedeni dokazi ukazuju i na to da bi apelant mogao ponovo da ode i u SR Njemačku gdje mu živi otac kojeg posjećuje, gdje je odlazio i ranije radi pružanja usluga zaštite objekata i lica. Okružni sud je zaključio da sve navedene okolnosti, dovedene u vezu sa činjenicom da apelant na teritoriji BiH i Republike Srpske nema nepokretnu imovinu niti stalno zaposlenje, ukazuju na opasnost od bjekstva. Zbog toga je zaključio da je nužno apelantu produžiti pritvor iz razloga propisanih odredbom člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS. Okružni sud je zaključio da je bez osnova prijedlog odbrane za izricanje mjera zabrane umjesto pritvora jer se, prema ocjeni suda, svrha mjera za obezbjeđenje apelantovog prisustva i za uspješno vođenje ovog krivičnog postupka može da postigne samo mjerom pritvora.

9. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbijena je apelantova žalba. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja ocijenio neosnovanim navode iz apelantove žalbe kojima se osporava pravilnost i valjanost razloga datih u osporenom rješenju za postojanje osnovane sumnje. Istaknuto je da su u osporenom rješenju ocijenjeni dokazi koji su dostavljeni uz optužnicu i koji su detaljno obrazloženi u prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora. Takođe je navedeno da je sud sve te dokaze doveo u međusobnu vezu i da je na osnovu toga utvrdio postojanje osnovane sumnje. Dalje, Vrhovni sud je ukazao i da su cijenjeni iskazi poimenično navedenih svjedoka koji su u svojim iskazima precizno naveli mjesto, vrijeme i optužene koji su im davali na uživanje opojnu drogu; cijenjeni su iskazi osumnjičenih označenih u rješenju koji su potvrdili vezu između poimenično određenih optuženih u neovlašćenom prometu opojne droge, a data je i detaljna ocjena dokaza pribavljenih sprovođenjem posebnih istražnih radnji iz člana 234 stav 2 tač. a) i g) ZKPRS. Takođe, cijenjeni su i iskazi poimenično navedenih svjedoka kao krajnjih kupaca i korisnika opojne droge koji su detaljno opisali način i dogovor s individualno određenim optuženima u vezi s kupovinom opojne droge precizirajući vrstu i količinu, kao i novčane iznose za koje su tu drogu kupovali. Ukazano je i da je prvostepeni sud pažljivo analizirao sve navedene dokaze i da je pravilno utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

10. U pogledu posebnih pritvorskih razloga, Vrhovni sud je naveo da su u osporenom rješenju dati argumentovani razlozi u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS-a. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud doveo u vezu okolnosti pod kojima su učinjena krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret s okolnostima koje se odnose na napuštanje Republike Srpske. Na osnovu toga je, kako je dalje obrazloženo, prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je apelant imao saznanja o tome da se protiv njega i drugih optuženika vodila istraga zbog nelegalnog prometa opojnim drogama. To je apelanta motivisalo da se pokuša sakriti boraveći u inostranstvu na nepoznatim adresama, pa je slobode lišen po raspisanoj potjernici, prilikom ulaska u Bosnu i Hercegovinu, kako je to pravilno utvrdio i ocijenio prvostepeni sud. Vrhovni sud je zaključio da sve navedene činjenice ukazuju da i dalje postoji poseban pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS, zbog čega su apelantovi žalbeni prigovori u ovom smislu neosnovani. Vrhovni sud je takođe istakao da s obzirom na to da je utvrđeno da je neophodno da se apelantu pritvor produži, time je u osporenom rješenju dato obrazloženje u pogledu prijedloga odbrane o primjeni mjera zabrana, zbog čega su bez osnova žalbeni prigovori apelantovih branilaca u tom smislu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz člana 13 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

12. U pogledu povrede prava iz člana 5 Evropske konvencije, apelant je prvenstveno osporio postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se tereti. Naveo je da su svi svjedoci optužbe na glavnom pretresu promijenili svoje ranije iskaze i da su te izjave dali pod prijetnjom. Takođe je ukazao da su tokom sprovođenja posebnih istražnih radnji zabilježena samo dva apelantova razgovora sa saoptuženicima P. M. i M. V., kao i da od njega nije oduzet nijedan predmet koji bi mogao da bude doveden u vezu s krivičnim djelima koja mu se stavljaju na teret. Smatra da iz navedenog proizlazi da su navodi Tužilaštva o njegovom učestvovanju u izvršenju krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret ostali nedokazani i da, u vezi s tim, sud nije imao osnova da utvrdi postojanje osnovane sumnje. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS, apelant je naveo da je bio odsutan sa adrese stanovanja u Banjoj Luci od 17. novembra 2021. godine, otkada je boravio u inostranstvu, o čemu je prethodno obavijestio svog stanodavca. Smatra da ova okolnost ne upućuje na zaključak da se krio i bio u bjekstvu, već da je otputovao i da je imao namjeru da se vrati u Bosnu i Hercegovinu, što je i učinio. Takođe navodi da je, nakon što je saznao da je protiv njega određen pritvor, svoj dolazak najavio i sudu posredstvom branioca. Apelant smatra da ni dokazi Tužilaštva o njegovom kretanju nisu bili dovoljni za zaključak da se on krio i bio u bjekstvu. Ukazao je da je iz spisa predmeta vidljivo da je išao u posjetu svom ocu koji godinama živi i radi u SR Njemačkoj, da je obavijestio svog stanodavca da će da bude odsutan dva mjeseca i da je platio najamninu unaprijed za dva mjeseca, pa smatra da je nelogično da je platio unaprijed ako nije imao namjeru da se vrati u Banju Luku, odnosno ako je namjeravao da pobjegne. Takođe, osporava zaključak redovnih sudova da je za njim bila raspisana potjernica. Ukazao je da je za njim, u stvari, bila raspisana „policijska potraga“, koja je obustavljena onog trenutka kada se dobrovoljno predao policijskim organima. Apelant je takođe naveo da Tužilaštvo konstantno ponavlja iste navode u prilog postojanju bojazni da bi apelant mogao da pobjegne ili da se sakrije, koje sud nekritički prihvaća ne osvrćući se na dokaze odbrane.

13. U pogledu prava iz člana 13 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, apelant je naveo da drugostepeni sud njegove žalbene navode nije razmotrio suštinski, nego je osporeno rješenje doneseno formalistički, bez adekvatnog i detaljnog obrazloženja.

b) Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u osporenom rješenju cijenio sve navode iz žalbe i o njima dao jasne odgovore, zbog čega smatra da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji.

15. Okružni sud smatra da su u predmetnom krivičnom postupku poštovana sva apelantova prava koja mu garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija i da nije došlo do kršenja prava na koja se pozvao u apelaciji.

16. Tužilaštvo smatra da u osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se on pozvao u apelaciji.

V.Relevantni propisi 17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka a) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202. stav (1) (1)Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI.Dopustivost i meritum

18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uslove za dopustivost iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

19. Apelant ukazuje da mu je rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

21. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

[...] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

22. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da bi pritvor bio kompatibilan sa članom 5 stav 1 Evropske konvencije, mora da ispunjava tri uslova. Prvo, mora da bude zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo da počini krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora da bude da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“, što treba da se razmotri nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor, prema tački (c), mora, kao i svako lišenje slobode, prema članu 5 stav 1 Evropske konvencije, da bude „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud, Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine [VV], predstavka broj 72508/13, tač. 181–186 s daljnjim referencama). U vezi s navodima o kršenju prava na slobodu i bezbjednost, u odnosu na rješenja o produženju pritvora, Ustavni sud podsjeća da je u nizu svojih odluka ukazivao na konzistentnu praksu Evropskog suda, da je u smislu člana 5 Evropske konvencije postojanje osnovane sumnje conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Šta se može smatrati „osnovanom sumnjom“ zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Baser i Ozcelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavka broj 30694/15 i dr., tačka 187 s referencama na drugu relevantnu praksu).

23. U konkretnom slučaju apelant osporava postojanje osnovane sumnje ukazujući da su navodi Tužilaštva o učestvovanju apelanta u izvršenju predmetnog krivičnog djela ostali nedokazani i da sud nije imao osnova da utvrdi postojanje osnovane sumnje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ispitujući apelantovu žalbu u ovom segmentu u potpunosti podržao zaključak i obrazloženje prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje koja je zasnovana na dokazima koje je sud taksativno pobrojao i obrazložio šta je utvrđeno njihovom ocjenom, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i, u ovom trenutku, dovoljne razloge o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta, pri čemu u osporenim rješenjima nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti s odredbama ZKPRS niti sa standardima člana 5 Evropske konvencije, te sadrže dovoljne i jasne razloge u pogledu postojanja osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 ZKPRS.

24. U pogledu posebnog pritvorskog razloga zbog kojeg je apelantu produžen pritvor, opasnosti od bjekstva, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj ova opasnost ne može da cijeni samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost mora da se procijeni u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu da potvrde postojanje takve opasnosti ili da pokažu da je takva opasnost tako mala da ne može da opravda pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost mora da se procjenjuje i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Hovhannisyan protiv Jermenije, presuda od 20. jula 2017. godine, broj predstavke 50520/08, tačka 39 s daljnjim referencama).

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva donesen imajući u vidu niz okolnosti (vidi tačku 8 ove odluke) koje su sudovi pažljivo analizirali i cijenili. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentovane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu. Ustavni sud zapaža i da je preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, kao i da su navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da primjena tih mjera nije svrsishodna u konkretnoj fazi postupka.

26. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

27. U vezi s apelantovim tvrdnjama da je Vrhovni sud propustio da ispita njegove žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da pritvor mora da bude određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5 stav 4 Evropske konvencije garantuje pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode“ da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Međutim, tim članom nije nametnuta obaveza sudiji koji ispituje žalbu protiv rješenja kojim je pritvor određen ili produžen da odgovori na svaki argument iznesen u žalbi. Garancije ovog člana bile bi lišene svoje suštine ukoliko bi sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, zanemario ili tretirao kao irelevantne konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje mogu da dovedu u sumnju postojanje uslova koji su suštinski za „zakonitost“ lišavanja slobode u smislu Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Vadym Melnyk protiv Ukrajine, presuda od 15. septembra 2022. godine, predstavke broj 62209/17 i dr., tačka 122). Osim toga, Evropski sud je ukazao da, kada je riječ o odluci višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporisati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda, ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Rusishvili protiv Gruzije, presuda od 30. juna 2022. godine, predstavka broj 15269/13, tačka 75).

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su u detaljnom obrazloženju drugostepenog rješenja navedeni apelantovi žalbeni navodi i da su oni ispitani u odnosu na razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud, prihvaćajući to obrazloženje, dao i vlastiti stav zbog čega takve zaključke prihvaća, odnosno zbog čega apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije.

29. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i prava na žalbu iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na to da je član 5 stav 4 Evropske konvencije lex specialis u odnosu na uopštenije garancije iz člana 13 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Denis i Irvine protiv Belgije, presuda od 1. juna 2021. godine, predstavke br. 62819/17 i 63921/17, tačka 181). Osim toga, apelant je, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije i osporenih rješenja, imao na raspolaganju pravni lijek (žalbu protiv prvostepenog rješenja) koji je i koristio. Činjenica da korišćenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13 Evropske konvencije i članu 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

VII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, prilikom kontrole opravdanosti pritvora, utvrdili da, uz postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, i dalje postoje i naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao da se sakrije ili da pobjegne, uz ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od principa pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na ličnu slobodu i bezbjednost.

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u kratkom roku preispitao zakonitost pritvora i dao valjane argumente za zaključak da apelantovi žalbeni navodi nisu doveli u pitanje odluku prvostepenog suda o produženju pritvora.

32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3259/23 (L. B.) | Sudska praksa | Aktio