Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4635/23 (V.D.)

Odluka donesena 30. 05. 2024.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4635/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 05. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i suci Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 30. maja 2024. godine, u predmetu broj AP-4635/23, rješavajući apelaciju koju je podnio V. D., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio V. D.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 175794 23 Mož od 25. kolovoza 2023. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. V. D. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 2. studenog 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 175794 23 Mož od 25. kolovoza 2023. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 175794 22 Mo od 10. svibnja 2023. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud stavio izvan snage navedene odluke Općinskog suda i Kantonalnog suda.

2. U postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, odbijen je apelantov prijedlog kojim je tražio da se odredi mjera osiguranja i da se odloži provođenje odluke Odbora vjerovnika stečajnog dužnika (PS Vitezit d.o.o. Vitez) od 28. listopada 2022. godine, te da se zabrani prodaja imovine izlučnog vjerovnika, koja je utvrđena rješenjem o dosudi od 3. ožujka 2006. godine. Također, stavljeno je izvan snage rješenje Općinskog suda o privremenoj mjeri osiguranja od 5. srpnja 2022. godine.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je tijekom postupka utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za izlučivanje imovine u stečajnom postupku koji se vodi protiv protivnika osiguranja (PS Vitezit d.o.o. Vitez ). Također, utvrđeno je da je apelantov zahtjev za izlučivanje imovine zasnovan na rješenju o dosudi od 3. ožujka 2006. godine, te da prema tom rješenju apelant i protivnik osiguranja nisu stranke u postupku. Zatim, utvrđeno je da je po tužbi protivnika osiguranja, protiv apelanta, pokrenut parnični postupak radi osporavanja zahtjeva za izlučivanje imovine. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 58. stavak 1) Zakona o stečajnom postupku propisano da nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni vjerovnici ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudu ovrhu, niti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu. Pri tome, ukazao je da je sporna imovina očigledno ušla u stečajnu masu, te da apelant, kao izlučni vjerovnik, prije otvaranja stečajnog postupka, nije pribavio ovršnu ispravu na temelju koje bi stekao stvarno pravo. Slijedom toga, Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da apelant, u smislu članka 123. Zakona o parničnom postupku, nije dokazao da ima ovlaštenje za podnošenje privremene mjere osiguranja u konkretnom slučaju.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao tijekom postupka pred Kantonalnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

9. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Osim toga, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na učinkovit pravni lijek.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4635/23 (V.D.) | Sudska praksa | Aktio