Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-833/22 (Preduzeće za proizvodnju, usluge i trgovinu „Karaula“ d.o.o. Vlasenica)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-833/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-833/22, rješavajući apelaciju Preduzeća za proizvodnju, usluge i trgovinu „Karaula“ d.o.o. Vlasenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Preduzeća za proizvodnju, usluge i trgovinu „Karaula“ d.o.o. Vlasenica podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 011723 21 Pž od 23. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Preduzeće za proizvodnju, usluge i trgovinu „Karaula“ d.o.o. Vlasenica (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Nada Todorović, advokat iz Vlasenice, podnijelo je 7. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 011723 21 Pž od 23. decembra 2021. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 011723 18 Ps od 22. jula 2021. godine.
Uvodne napomene
2. Apelant kao izvođač radova i Opština Vlasenica kao naručilac radova zaključili su Ugovor o izgradnji hlorne stanice za vodovod „Grabovica“ u opštini Vlasenica od 4. aprila 2016. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o izgradnji). Ugovorne strane su, između ostalog, ugovorile da vrijednost radova iznosi 59.592,50 KM, te da je ta vrijednost nepromjenljiva i određena za sve radove predviđene u apelantovoj ponudi.
3. Apelant i naručilac radova zaključili su Aneks ugovora o izgradnji od 5. avgusta 2016. godine. Ugovorne strane su se saglasile da se ugovorena vrijednost radova poveća za iznos od 11.814,66 KM zbog nepredviđenih radova, odnosno otklanjanja nedostataka tehničke dokumentacije (elektrofaza).
Osporeni postupak
4. Apelant je podnio tužbu protiv Opštine Vlasenica (u daljnjem tekstu: tužena). Tužbenim zahtjevom je, između ostalog, tražio da se tužena obaveže da mu po osnovu duga za izvedene ugovorne radove isplati iznos od 14.857,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
5. Presudom Okružnog privrednog suda, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, odbijen je kao neosnovan apelantov navedeni tužbeni zahtjev. Okružni privredni sud je u obrazloženju naveo da je nakon ocjene provedenih dokaza nesporno utvrdio da je tužena apelantu isplatila sva potraživanja prema ugovoru o izgradnji i aneksu navedenog ugovora. Dalje je ukazao da iz presude Okružnog privrednog suda od 9. februara 2018. godine slijedi da je apelant obavezan da podizvođaču radova (Korona d.o.o. za elektro-izgradnju Vlasenica) isplati iznos od 13.394,04 KM za izvedene radove na hlornoj stanici. U vezi s tim, sud je naveo da je utvrdio da se nakon zaključenja ugovora o izgradnji apelant obratio tuženoj zbog nepredviđenih elektroradova i da je tužena dala saglasnost, na osnovu čega je zaključen aneks ugovora o izgradnji. Međutim, apelant je tuženoj nakon toga izdao privremenu situaciju kojom je zbog istih nepredviđenih elektroradova potraživao isplatu dodatnog iznosa od 14.857,42 KM. Nadalje, sud je istakao da je u trenutku potpisivanja aneksa ugovora o izgradnji apelant znao ili morao znati za nepredviđene radove ispostavljene u privremenoj situaciji budući da se radi o istim dodatnim elektroradovima kao i u aneksu ugovora o izgradnji. Takođe, sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o javnoj nabavci, te da iznos koji apelant potražuje prelazi 20% vrijednosti osnovnog ugovora, a što je u suprotnosti s odredbom člana 24. stav 1. tačka a) Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine (navedenom odredbom je, između ostalog, propisano da ukupna vrijednost ugovora dodijeljenih za dodatne radove ne može preći 20% od vrijednosti osnovnog ugovora).
6. Presudom Višeg privrednog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Viši privredni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze, te da je za svoju odluku dao valjano obrazloženje. U odnosu na apelantovo pozivanje na odredbe čl. 630, 632. i 634. Zakona o obligacionim odnosima sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 24. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno primijenili relevantne propise, kao i da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni. Naročito ukazuje na proizvoljniju primjenu odredbe člana 24. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine. Osim toga, smatra da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da cjelokupan iznos potraživanja za izvedene radove prelazi 20% vrijednosti ugovorenih radova. Pri tome, ističe da su svi izvršeni radovi bili ugovoreni, te da je razlika u cijeni nastala prilikom izvođenja elektroradova podizvođača. Apelant ukazuje da je tu razliku platio podizvođaču na osnovu presude Okružnog privrednog suda od 9. februara 2018. godine, čemu sudovi nisu dali dovoljan značaj.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto u okolnostima konkretnog slučaja apelant nema pravo na isplatu novčanog iznosa koji je tražio tužbenim zahtjevom, te da su, suprotno apelantovim navodima, imali u vidu presudu Okružnog privrednog suda na osnovu koje je apelant platio određeni novčani iznos podizvođaču. U ovakvim obrazloženjima Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Takođe, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.
14. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman