Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4320/21 (Opština Vlasenica)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4320/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Cerić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4320/21 , rješavajući apelaciju Opštine Vlasenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Opštine Vlasenica podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 010740 20 Rev od 29. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Opština Vlasenica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Vlasenici, podnijela je 15. decembra 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 010740 20 Rev od 29. septembra 2021. godine, presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 010740 19 Pž od 14. jula 2020. godine i presude Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 010740 17 Ps od 5. juna 2020. godine. Uvodne napomene
2. Apelantica i „Tehnometal“ d.o.o. Vlasenica (u daljnjem tekstu: tužitelj), su bili u poslovnom odnosu po osnovu više ugovora. Apelantica i tužitelj su 23. augusta i 9. septembra 2016. godine zaključili Ugovor o održavanju lokalnih i nekategorisanih puteva na području Opštine Vlasenica (u daljnjem tekstu: Ugovor o održavanju). Također, parnične stranke su 14. septembra 2016. godine zaključili Ugovor o izgradnji i rekonstrukciji kanalizacione mreže (u daljnjem tekstu: Ugovor o izgradnji). Postupak u kojem su donesene osporene odluke
3. Tužitelj je podnio tužbu kojom je tražio da sud obaveže apelanticu da mu, na ime duga po osnovu neisplaćenih računa za izvedene radove i usluge, kao i na ime duga po osnovu neisplaćenih kamata zbog kašnjenja u plaćanju faktura, isplati određeni iznos sa pripadajućom kamatom i troškovima postupka. Apelantica je podnijela protivtužbu kojom je tražila da joj tužitelj, zbog neispunjenja obaveza iz zaključenih ugovora i na ime ugovorene kazne, isplati određene iznose sa pripadajućom kamatom i troškovima postupka.
4. Okružni privredni sud je presudom broj 61 0 Ps 010740 17 Ps od 5. juna 2020. godine obavezao apelanticu da tužitelju, na ime duga, isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (stav I izreke). Sud je odbio kao neosnovan apelantičin protivtužbeni zahtjev (stav II izreke). U obrazloženju presude sud je naveo da je apelantica, nakon provedene procedure, sa tužiteljem zaključila ugovor o održavanju i ugovor o izgradnji u kojima su precizirali svoja prava i obaveze, te odredili lica koja će vršiti nadzor nad izvođenjem radova. U odnosu na ugovor o održavanju, sud je utvrdio da je tužitelj uredno vodio građevinski dnevnik. Također, tužitelj je nakon završetka radova apelantici ispostavio fakturu sa okončanom situacijom zajedno sa prikazanim količinama materijala, izvršenim radovima i cijenom, koju su potpisali i ovjerili apelantica i nadzorni organ. S druge strane, sud je u apelantičinim poslovnim knjigama utvrdio da je tužitelju isplaćen samo dio potraživanog iznosa na ime ugovora o održavanju. U odnosu na ugovor o izgradnji, sud je utvrdio da je tužitelj uradio dio ugovorenih radova i apelantici dostavio fakturu sa dvije privremene situacije, s tim da su tužitelj i nadzorni organ potpisali prvu situaciju a drugu nije potpisao nadzorni organ. Tužitelj je obavijestio apelanticu da zbog vremenskih uslova tj vremenskih neprilika i nepredviđenih radova, koji nisu bili planirani projektom, „privremeno prekida radove na dijelu kanalizacione mreže“. Međutim, apelantica je „bez ikakvog razloga“ angažovala drugog izvođača koji je izvršio taj preostali dio radova.
5. Okružni privredni sud je istakao da je tužitelj dokazao da mu apelantica nije isplatila dug na ime izvršenih radova po osnovu ugovoru o održavanju. Visinu duga sud je utvrdio na osnovu tužiteljeve fakture i apelantičine analitičke kartice, dok su kamate zbog kašnjenja u plaćanju faktura obračunate u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke. Dalje, sud je istakao da je osnovan i tužiteljev zahtjev kojim je tražio isplatu duga po osnovu ugovora o izgradnji, koji predstavlja ugovor o građenju u skladu sa odredbom člana 630. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Obrazloženo je da je tužitelj, suprotno apelantičinim tvrdnjama, u skladu sa članom 139. Zakona o uređenju prostora i građenju (u daljnjem tekstu: Zakon o uređenju), prijavio početak radova i vodio građevinski dnevnik i knjigu. Pored toga, tužitelj je iz objektivnih razloga prekinuo izvođenje radova o čemu je obavijestio apelanticu, nakon čega je apelantica platila drugom izvođaču da izvrši preostale radove. Sud je zaključio da tužitelj na ovaj način apelantici nije prouzrokovao štetu.
6. U vezi sa apelantičinim protivtužbenim zahtjevom sud je ukazao na odredbu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je istakao da apelantica nije dokazala osnov i visinu svog zahtjeva. Naime, apelantica nije dokazala da je, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke, zbog tužiteljevog propusta angažovala oružane snage na održavanju lokalnih puteva. Također, apelantica je bez razloga angažovala drugog izvođača radova za dovršetak radova na kanalizacionoj mreži, s obzirom na to da se tužitelj obavezao da će nastaviti radove nakon poboljšanja vremenskih prilika. Sud je dalje obrazložio da nije osnovan ni apelantičin zahtjev za isplatu ugovorene kazne, jer taj zahtjev nije podnijela blagovremeno tj. u roku propisanom članom 273. stav 5. ZOO. Naime apelantica taj zahtjev nije podnijela „bez odlaganja“ tj. nije neposredno nakon završetka radova izjavila da će koristiti to pravo, već je to učinila devet mjeseci nakon okončanja radova. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 386. ZPP.
7. Presudom Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 010740 19 Pž od 14. jula 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Viši privredni sud je u svemu prihvatio kao pravilne date razloge prvostepenog suda, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primijenjene materijalnog prava. Također, ocijenio je neosnovanim žalbene navode da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka, kao i navod da obrazloženje presude nije u skladu sa odredbom člana 191. stav 4. ZPP. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud naveo i analizirao sve izvedene dokaze, o čemu je dao detaljno obrazloženje, te je istakao da prihvata dato obrazloženje prvostepenog suda. Sud je posebno istakao da je prvostepeni sud odgovorio na sve apelantičine navode i razjasnio sva sporna pitanja.
8. Vrhovni sud je presudom broj 61 0 Ps 010740 20 Rev od 29. septembra 2021. godine odbio kao neosnovanu apelantičinu reviziju, kao i tužiteljev zahtjev za naknadu revizijskih troškova. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je naveo da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Dalje, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe materijalnog prava kada su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev, odnosno kada su odbili apelantičin protivtužbeni zahtjev. Vrhovni sud je posebno istakao da tužitelj nije kriv za neizvođenje radova na dijelu kanalizacione mreže jer nije bio u docnji kada je obavijestio apelanticu o privremenom obustavljanju radova. Stoga nije bilo razloga da apelantica angažuje drugog izvođača radova.
9. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica u suštini ponavljaju navode koje je iznosila u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da redovni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Ističe da su sudovi pogrešno zaključili da je tužitelj vodio građevinske dnevnike za zaključene ugovore, kao i da je prijavio početak izvođenja radova u skladu sa odredbom člana 139. Zakona o uređenju.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava po apelacijama nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
13. U vezi sa apelantičinim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o uređenju, ZOO i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u potpunosti prihvatio kao pravilna obrazloženja nižestepenih sudova u pogledu primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o tužiteljevom tužbenom zahtjevu i apelantičinom protivtužbenom zahtjevu. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmatrali sve apelantičine navode i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman