Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1537/22 („Herba komerc“ d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1537/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1537/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Herba komerc“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Herba komerc“ d.o.o. Bijeljina protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 032296 21 Rev od 9. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Herba komerc“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Ognjen Avlijaš, advokat iz Bijeljine, podnio je 3. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 032296 21 Rev od 9. februara 2022. godine. Uvodne napomene
2. Apelant je kao isporučilac robe s naručiocem robe „Hepok“ d.d. Mostar 29. oktobra 2015. godine zaključio ugovor o regulisanju međusobnih odnosa nastalih povodom naplate apelantovih potraživanja od naručioca robe (u daljnjem tekstu: ugovor).
3. Iz ugovora proizlazi da su se stranke saglasile da ugovorom sporazumno riješe spor koji je nastao jer naručilac robe nije apelantu platio isporučenu robu.
4. Članom 11. ugovora ugovoreno je da su ugovorne strane izvršile uvid u stručni nalaz o obračunu kamata prema kojem zakonske zatezne kamate iznose 162.171,72 KM.
5. Članom 12. stav (1) tačka 4) ugovora ugovoreno je da naručilac robe priznaje na ime obračuna zakonske zatezne kamate iznos od 50.000,00 KM i da će taj iznos biti isplaćen kroz kompenzaciju, a tačkom 5) je ugovoreno da se apelant odriče obračunate kamate preko iznosa navedenog u prethodnoj tački. Tačkom 7) navedenog člana ugovora ugovoreno je da apelant u naredne tri godine ima status prioritetnog dobavljača naručioca robe, pod uslovom da apelantova ponuda po finansijskim, tehničkim i tehnološkim karakteristikama bude ista ili povoljnija od ponuda drugih dobavljača. Postupak okončan osporenom presudom
6. Presudom Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 032296 17 Ps od 16. decembra 2019. godine obavezan je naručilac robe (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime ukupno obračunate zakonske zatezne kamate iz tačke 4. ove odluke isplati iznos preciziran u izreci presude. Sud je ukazao da apelant smatra da je tuženi dužan da mu isplati to potraživanje zbog toga što je prekršio odredbe ugovora o apelantovom statusu prioritetnog dobavljača iz člana 12. stav (1) tačka 7) ugovora. Sud je naveo da je odustanak od kamate, kako je ugovoren članom 12. stav (1) tačka 4) ugovora, bio pod uslovom da apelant bude prioritetni dobavljač tuženog. Stoga, kako se taj uslov nije ostvario, sud je odlučio kao u dispozitivu.
7. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Rs 032296 20 Pž od 28. januara 2021. godine usvojena je žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. Sud se u obrazloženju pozvao, između ostalog, na odredbe člana 344. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da obaveza prestaje sporazumno kada povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjene i dužnik se s tim saglasi. Sud je naveo da je prvostepeni sud prestanak obaveze po osnovu zakonskih zateznih kamata pogrešno uslovio nastavkom poslovne saradnje između parničnih stranaka. Naime, sud je istakao da je apelantov status prioritetnog dobavljača bio uslovljen apelantovom ponudom robe, a ne odricanjem od otpusta duga, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud.
8. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija. Sud je u obrazloženju naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je otpustom duga, u smislu odredaba člana 344. stav (1) ZOO-a, prestala obaveza tuženog na plaćanje obračunate zakonske zatezne kamate, naročito imajući u vidu da je takav sporazum stranaka dozvoljen ako se odnosi na već nastalu obavezu, kao što je to bio slučaj u konkretnom predmetu. Dalje, sud je naveo da apelant neosnovano ističe da nije došlo do otpusta duga jer je, kako navodi, u ugovoru ugovoreno da se apelant odriče spornog potraživanja. U vezi s tim, sud je istakao da bez obzira na to što je u čl. 12. i 13. ugovora navedeno da se apelant odriče navedene razlike kamata proizlazi da se nije radilo o jednostranoj izjavi o odricanju od potraživanja dijela duga, već da su parnične stranke postigle sporazum o otpustu duga.
9. Takođe, sud je naveo da, cijeneći sadržaj ugovora, otpust duga (pa i odricanje od dijela potraživanja kada bi se prihvatili revizioni navodi) nije bio uslovljen nastavkom poslovne saradnje stranaka, već se odnosio na regulisanje obaveza iz ranijeg poslovnog odnosa. Osim toga, sud je naveo da je apelantov status prioritetnog dobavljača za naredni period, odnosno nastavak poslovne saradnje stranaka bio uslovljen apelantovom povoljnijom ponudom u odnosu na druge dobavljače. Prema tome, sud je zaključio da prestanak obaveze plaćanja utužene razlike kamata nije bio uslovljen apelantovim statusom prioritetnog dobavljača. Osim toga, sud je potvrdio zaključak drugostepenog suda da je apelant imao na raspolaganju tužbu za naknadu štete zbog povrede odredaba ugovora u pogledu nastavka daljnje saradnje. U vezi s tim, sud je istakao da je apelant imao obavezu da u postupku po takvoj tužbi dokaže da tuženi nije ispunio odredbe ugovora, a to nije bio predmet raspravljanja, niti utvrđenja u konkretnoj parnici.
10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred Vrhovnim sudom, te smatra da su Vrhovni sud i Viši privredni sud pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da u konkretnom slučaju nije došlo do otpusta duga, već se radilo o odricanju jer je u ugovoru bilo navedeno da se apelant odriče spornog potraživanja radi nastavka poslovne saradnje s tuženim.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Viši privredni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su ovi sudovi dovoljno obrazložili da je apelantov zahtjev neosnovan imajući u vidu da su stranke ugovorom postigle sporazum o otpustu duga, pri čemu prestanak obaveze plaćanja spornih potraživanja nije bio uslovljen apelantovim statusom prioritetnog dobavljača (vidi tač. 7. i 9. ove odluke). Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud obrazložio da su neosnovani apelantovi navodi, koje on ponavlja i u apelaciji, da se u konkretnom slučaju radilo o odricanju od duga (vidi tačku 8. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
17. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman