Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1386/22 (E.K.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1386/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1386/22, rješavajući apelaciju E. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 836277 22 Kž od 2. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nermin Vila, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 836277 22 Kž od 2. februara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 836277 20 K od 7. septembra 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda apelant je proglašen krivim zato što je radnjama pobliže opisanim u izreci presude učinio krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 373. stav (2) Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Slijedom toga, apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.
3. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je po prijedlogu optužbe saslušao dva svjedoka te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, dok je po prijedlogu apelantove odbrane saslušao apelanta u svojstvu svjedoka i izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju. Dalje, ukazao je da iz provedenih dokaza slijedi da je apelant podnio zahtjev radi izdavanja odobrenja za privremeni boravak u BiH. Sud je ukazao da je apelantov zahtjev odbijen jer nije dostavio potrebna uvjerenja, nakon čega je, svjestan da je upotreba lažnih isprava zabranjena, nadležnom organu dostavio dva krivotvorena uvjerenja, koja su mu prvobitno nedostajala. U vezi s tim, sud je ukazao da iz materijalnih dokaza proizlazi da Porezna uprava i Uprava za indirektno oporezivanje BiH nisu izdale navedena uvjerenja. Osim toga, istakao je da je na osnovu iskaza svjedoka optužbe utvrdio da je zahtjev za odobrenje privremenog boravka, uz koji su dostavljena lažna uvjerenja, popunio apelant. Sud je istakao da je prihvatio iskaze svjedoka optužbe budući da su svjedoci pred sudom dali istinit, logičan, uvjerljiv i konzistentan iskaz o neposrednim saznanjima kojim su raspolagali. Nasuprot tome, sud je naveo da nije prihvatio apelantov iskaz u kojem je tvrdio da nije imao saznanje da su uvjerenja krivotvorena te da mu ih je neko podmetnuo u društvu u kojem je zaposlen. U vezi s tim, pojasnio je da apelantov iskaz nije potkrijepljen bilo kakvim dokazima, nego da je usmjeren na izbjegavanje vlastite krivične odgovornosti. Osim toga, sud je ukazao da društvo u kojem je apelant bio zaposlen nije imalo pravni interes da pribavi lažna uvjerenja budući da se ta uvjerenja nisu mogla upotrijebiti radi ostvarenja nekog prava tog pravnog lica. Sud je dalje ukazao da apelantova odbrana nije osporavala da su uvjerenja krivotvorena, ali je osporavala da ih je apelant svjesno upotrijebio u pravnom prometu, odnosno da je postupao s direktnim umišljajem. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da se uvjerenjima potvrđuju obaveze pravnog lica kod kojeg je zaposlen podnosilac prijave (neizmirene porezne obaveze), ali da se ona odnose i na apelanta budući da su sastavni dio dokumentacije prilikom izdavanja odobrenja za njegov privremeni boravak. S obzirom na to, sud je pojasnio da se takva uvjerenja koriste u upravnom postupku radi ostvarivanja individualnog i ličnog prava fizičkog lica, iz čega slijedi da je isključivo apelant imao interes da krivotvorena uvjerenja upotrijebi u pravnom prometu. Dalje je istakao da kada se navedene činjenice dovedu u vezu s prethodno utvrđenom činjenicom da je apelantov zahtjev za privremeni boravak odbijen upravo zbog toga što nije dostavio potrebna uvjerenja, sud je zaključio da je isključivo apelant imao motiv i pobudu da pribavi krivotvorena uvjerenja i upotrijebi ih kao prava. Imajući to u vidu, sud je zaključio da je apelant bio svjestan da su uvjerenja krivotvorena, te da je htio da ih upotrijebi kao prava s ciljem izdavanja odobrenja privremenog boravka u BiH, iz čega proizlazi da je postupao s direktnim umišljajem.
4. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 3. stav (2) ZKPFBiH. Naime, ukazao je da je prvostepeni sud savjesno i svestrano ocijenio sve provedene dokaze, kako optužbe tako i odbrane, te ih doveo u međusobnu vezu, kao i da je za izvedene zaključke o odlučnim činjenicama dao jasne razloge. Pri tome je sud istakao da, nasuprot apelantovim navodima, nijedna odlučna činjenica nije ostala nerazjašnjena, odnosno nedokazana, slijedom čega je zaključio da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo. Osim toga, ukazao je da su svi provedeni dokazi pred prvostepenim sudom ukazivali da je apelant bio svjestan i htio da krivotvorena uvjerenja upotrijebi u pravnom prometu s ciljem ostvarenja ličnog i individualnog prava na privremeni boravak u BiH. S obzirom na to, naveo je da je, nasuprot apelantovim navodima da nije znao da su uvjerenja krivotvorena i da ih on nije nabavio, prvostepeni sud pravilno cijenio apelantovu krivicu.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Naime, apelant tvrdi da sud nije izvršio svoju obavezu u pogledu ocjene dokaza, odnosno da na osnovu dokaza optužbe nije mogao van razumne sumnje utvrditi da je on počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Smatra da je u konkretnom postupku povrijeđen princip in dubio pro reo na njegovu štetu. Dalje, apelant navodi da u njegovim radnjama nisu ostvarena bitna obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim jer nije postupao s direktnim umišljajem odnosno nije znao da su uvjerenja krivotvorena. Pored toga, apelant smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke s obzirom na to da drugostepeni sud nije odgovorio na sve žalbene navode.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Apelant ukazuje, prije svega, na proizvoljnu primjenu prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, nasuprot apelantovim navodima, jasno obrazložili na osnovu čega su zaključili da je apelant u konkretnom slučaju postupao s direktnim umišljajem, odnosno da su se u njegovim radnjama ostvarila sva obilježja konkretnog krivičnog djela (vidi tač. 3. i 4. odluke). Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim.
11. U odnosu na apelantove navode kojim ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na principe Evropskog suda (vidi Evropski sud Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Zatim, Ustavni sud zapaža da su identični apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda, koji je prihvatio i potvrdio zaključke prvostepenog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, kako je navedeno, nakon ocjene izvedenih dokaza, izveli zaključak da je apelant počinio navedeno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta apelantovoj tvrdnji o kršenju principa in dubio pro reo.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman