Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4309/21 (R.S.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4309/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-4309/21, rješavajući apelaciju R. S., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. S. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 024034 20Gž 2 od 23. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 17. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 024034 20 Rev od 6. oktobra 2021. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 024034 20 Gž 2 od 23. juna 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 024034 18 P 2 od 31. decembra 2019. godine. Apelant je 25. februara 2025. godine dostavio podnesak u kojem je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se obustaviti izvršenje prvostepene presude do donošenja odluke Ustavnog suda u ovom predmetu.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3012/20 od 9. septembra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Okružnog suda iz tačke 1. ove odluke. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 6. oktobra 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

Uvodne napomene

3. Tužilac S. S. (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je tužbu Osnovnom sudu, protiv apelantovog oca (u daljnjem tekstu: apelantov prednik), radi utvrđenja, vrijednost spora 1.000,00 KM. Tužilac i apelantov prednik su bili sinovi M. S. (u daljnjem tekstu: prednik parničnih stranaka). Apelantov prednik je preminuo u toku parničnog postupka. Rješenjem o nasljeđivanju od 21. decembra 2017. godine apelant je oglašen njegovim nasljednikom. Osporene odluke

4. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 024034 18 P 2 od 31. decembra 2019. godine, stavom I izreke, utvrđeno je da je tužilac vlasnik i posjednik dijela parcele (u daljnjem tekstu: parcela I) upisane u javnim evidencijama na njegovo ime u dijelu 1/1 i dijela parcele (u daljnjem tekstu: parcela II) upisane u javnim evidencijama na apelantovo ime u dijelu 1/1. Obje parcele su bliže označene i opisane u izreci presude i prikazane u nalazu vještaka geodetske struke i skici lica mjesta koji čine sastavni dio presude. Dalje je odlučeno da je tužilac ovlašten da po pravosnažnosti presude izvrši geodetsko cijepanje i sačinjavanje „A“ i „B“ prijavnih listova prema pravilima geodetske struke radi izmjene površine i oblika parcela I i II, kao i da u javnim evidencijama upiše sebe i apelanta na dijelovima parcela I i II koje stvarno drže kao posjed i svojinu u dijelovima od 1/1. Apelant je obavezan da tužiocu nadoknadi troškove postupka u iznosu navedenom u stavu II izreke.

5. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da je notarski obrađenim ugovorom o poklonu od 21. decembra 2011. godine prednik parničnih stranaka poklonio apelantovom predniku vlasništvo i posjed u dijelu 1/1 na parceli II. Također je utvrđeno da je notarski obrađenim ugovorom o poklonu od 12. decembra 2015. godine prednik parničnih stranaka poklonio tužiocu u vlasništvo i posjed parcelu I, kao i vanknjižno vlasništvo na stambenom objektu (u daljnjem tekstu: stara porodična kuća), sve u dijelu 1/1. Dalje je utvrđeno da parcele I i II međusobno graniče, te da je u javnim evidencijama tužilac upisan kao vlasnik i posjednik parcele I, a apelant kao vlasnik i posjednik parcele II. Osnovni sud je zatim naveo da je na licu mjesta održano ročište uz učešće vještâka geodetske i građevinsko-arhitektonske struke, čiji su nalazi i mišljenja, te skica lica mjesta prezentovani u obrazloženju presude. Istaknuto je da se na licu mjesta nalazi stara porodična kuća koju je 1978. godine sagradio prednik parničnih stranaka te kuća koju je tokom 1982. godine sagradio apelantov prednik. Pri tome je pojašnjeno da je apelantov prednik svoju kuću sagradio na parceli II koju mu je tada usmeno poklonio prednik parničnih stranaka i koja je kasnije bila predmet Ugovora o poklonu iz 2011. godine. Istaknuto je da se obje kuće nalaze na parceli II, a samo manji dio stare porodične kuće se nalazi na parceli I. Shodno tome, sud je zaključio da je prednik parničnih stranaka očigledno bio u zabludi kako u pogledu formalno važećeg upisanog oblika parcela, tako i u pogledu činjenice na kojoj parceli je stara porodična kuća stvarno sagrađena.

6. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 99. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom. S obzirom na sadržaj Ugovora o poklonu iz 2011. i 2015. godine i ostalih dokaza, sud je pojasnio da je stvarna volja prednika parničnih stranaka bila da svoju zemlju pokloni apelantovom predniku i tužiocu na jednake dijelove. Osnovni sud je zatim ukazao da apelantov prednik, od kada je sagradio svoju kuću, nije bio u posjedu stare porodične kuće i pratećeg zemljišta, niti je u njenom posjedu bio apelant. Suprotno tome, prednik parničnih stranaka je od 70-ih godina bio u posjedu zemljišta i stare porodične kuće zajedno sa tužiocem, a nakon njegove smrti 2017. godine, tužilac je bio savjestan i zakonit posjednik. Osnovni sud je zaključio da je tužilac kao samostalni savjesni držalac dijela parcele I i II po osnovu svog održaja, te neprekidnog održaja prednika parničnih stranaka u smislu člana 58. Zakona o stvarnim pravima protekom roka od 20 godina stekao pravo vlasništva. Osnovni sud je naveo da je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu čl. 383, 386. stav 1., 387. i 389. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pri čemu je detaljno obrazloženo šta čini troškove postupka i koliko oni iznose prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

7. Presudom Okružnog suda broj 87 0 P 024034 20 Gž 2 od 23. juna 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Okružni sud je ukazao da apelantovim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost osporene odluke. U vezi s tim je istaknuto da je prvostepeni sud postupio u skladu sa odredbama članom 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Naime, prvostepeni sud je raspravio sve odlučne činjenice koje su bile od uticaja na ishod spora i pri tome je naveo dovoljne razloge za odlučenje. Okružni sud je ponovio obrazloženje i pravne stavove prvostepenog suda, te shodno tome zaključio da je tužilac dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 87 0 P 024034 20 Rev od 6. oktobra 2021. godine apelantova revizija je odbačena. Obrazloženo je da revizija ne ispunjava uslove dopuštenosti iz odredaba člana 237. st. 2, 3. i 4. ZPP. Vrhovni sud je, suprotno apelantovim navodima da je vrijednost predmeta spora 66.024,15 KM, istakao da vrijednost spora nije mijenjana u toku postupka, a apelant u postupku nije prigovarao tako određenoj vrijednosti spora.

9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelant problematizira ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjeni pozitivnopravnih propisa te daje svoje viđenje postupka i obrazlaže zbog čega je tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Navodi da je uskraćen da raspravlja o tužbenom zahtjevu. Problematizira zaključke redovnih sudova u odnosu na ugovore o poklonu i održaj. Ukazuje da su sudovi protivno zakonu poništili ugovor o poklonu iz 2011. godine, te da su „dali sebi za pravo da tumače volju pravnog prednika stranaka iako za takvu volju nema naznaka“, pri čemu su „narušili ulogu notara i javnih evidencija“. Apelant navodi da tužilac nije bio ugovorna strana u ugovoru o poklonu iz 2011. godine i nije imao aktivnu i procesnu legitimaciju da poništava ugovor između trećih lica. Ističe da ugovor o poklonu iz 2015. godine ne može dirati u njegova stečena prava. Ukazuje da se održaj prekinuo 2011. godine. Zatim ističe da Okružni sud nije razmatrao žalbene navode, pa mu je na taj način uskraćeno relevantno obrazloženje. Smatra da je odluka o troškovima postupka nepravilno odmjerena. Navodi da sudovi nisu razmotrili prigovore u odnosu na vrijednost predmeta spora.

10. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje kojima apelant u suštini osporava ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud zapaža da je, prije svega, prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio činjenice koje su bitne za odlučenje u ovoj pravnoj stvari, odnosno ukazao na ključne činjenice ovog spora. Na utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je primijenio odredbe materijalnog prava, tj. ZOO i Zakona o stvarnim pravima, koje su prema stavu tog suda relevantne za odlučenje. Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud, čiju odluku je kao pravilnu i zakonitu prihvatio drugostepeni sud, naveo jasne i dovoljne razloge za usvajanje tužiočevog tužbenog zahtjeva, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi u ovom postupku razmotrili ključna pitanja i s tim u vezi dali odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge. Zbog toga se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili zakonske propise. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćena bilo koja procesna garancija prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već su apelantovi navodi rezultat njegovog nezadovoljstva ishodom parničnog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

17. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. Apelant se također pozvao na kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije: međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazložio taj navod, već ga je samo paušalno naveo. Imajući to u vidu navedeno kao i činjenicu da ništa ne ukazuje da je apelant „žrtva“ kršenja ovog prava, Ustavni sud smatra da nema potrebe da se to pravo posebno ispita prema standardima prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

19. Ustavni sud zapaža da navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije apelant dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. Međutim, iz činjenica predmeta proizilazi da je apelant koristio zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku. Činjenica da oni nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj navod očigledno (prima facie)neosnovan.

20. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

23. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4309/21 (R.S.) | Sudska praksa | Aktio