Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4402/21 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Podružnica „Elektrodistribucija“ Tuzla)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Javna vlast
- Upravni spor
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o cestama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 73
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o naknadama za korištenje cestovnog zemljišta · čl. 61
- Zakon o cestama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o cestama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravilnik o naknadama za korištenje cestovnog zemljišta · čl. 61
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4402/21
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4402/21, rješavajući apelacije JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Podružnica „Elektrodistribucija“ Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Podružnica „Elektrodistribucija“ Tuzla, podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 03 0 U 015330 18 Uvp od 12. augusta 2021. godine i 03 0 U 018289 20 Uvp od 7. februara 2022. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod AP-4402/21
1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Podružnica „Elektrodistribucija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnijelo je 24. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 015330 18 Uvp od 12. augusta 2021. godine, Rješenja Ministarstva trgovine, turizma i saobraćaja Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) broj 05/1-27-91/16 od 4. aprila 2016. godine i Rješenja JU „Direkcija regionalnih cesta Tuzlanskog kantona“ (u daljnjem tekstu: Direkcija) broj 06-2-27-38-3/14/15 od 31. decembra 2015. godine.
AP-2051/22
2. Apelant je 6. juna 2022. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 03 0 U 018289 20 Uvp od 7. februara 2022. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prometa i komunikacija (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj 08/2-27-41-37/18 od 13. augusta 2018. godine i Rješenja JP „Ceste Federacije BiH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ceste) broj UP-1-02.2-23-269-1/18-MH od 5. jula 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji navedene predmete u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4402/21.
4. U predmetu koji je zaveden pod brojem AP-4402/21, na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Kantonalnog ministarstva i Direkcije zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Direkcija su dostavili odgovore na apelaciju, dok Kantonalno ministarstvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku.
6. S obzirom na to da se konkretnim apelacijama pokreće isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u smislu člana 23. stav (6) Pravila Ustavnog suda, odlučio da ne dostavlja sve apelacije radi davanja odgovora, već je uzeo u obzir ranije dostavljene odgovore.
7. Ustavni sud je dostavljene odgovore na apelaciju dostavio apelantu na eventualno izjašnjenje, ali on se nije izjasnio u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Rješenjima Direkcije broj 06-2-27-38-3/14/15 od 31. decembra 2015. godine i Cesta broj UP-1-02.2-23-269-1/18-MH od 5. jula 2018. godine apelantu je utvrđena godišnja naknada za korištenje cestovnog zemljišta, koje je apelantu dato na privremeno korištenje (sve bliže precizirano u izrekama navedenih rješenja).
10. Rješenjima Kantonalnog ministarstva broj 05/1-27-91/16 od 4. aprila 2016. godine i Federalnog ministarstva broj 08/2-27-41-37/18 od 13. augusta 2018. godine odbijene su apelantove žalbe podnesene protiv navedenih rješenja Direkcije i Cesta. Oba ministarstva su u obrazloženjima ukazala kako su prvostepena rješenja donesena na osnovu Zakona o cestama Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o cestama), Pravilnika o naknadama za korištenje cestovnog zemljišta (u daljnjem tekstu: Pravilnik o naknadama) i Uredbe o visini naknade za korištenje zemljišta uz javne ceste (u daljnjem tekstu: Uredba).
11. U odnosu na apelantove prigovore, Kantonalno ministarstvo je ukazalo da je članom 61. Zakona o cestama regulirano da je za korištenje cestovnog zemljišta investitor dužan plaćati naknadu, te da Pravilnik o naknadama donosi ministar. Dalje je ukazalo da iz odredbi čl. 52. i 58. Zakona o cestama jasno proizlazi da se „,korištenje cestovnog zemljišta“, za koje je propisana obaveza plaćanja naknade u smislu člana 61. Zakona o cestama, odnosi na svako korištenje cestovnog zemljišta. Naime, Kantonalno ministarstvo je istaklo da su u članu 88. Zakona o cestama navedeni načini na koje se osiguravaju finansijska sredstva za održavanje, zaštitu, obnovu, rekonstrukciju i izgradnju javnih cesta. Iz navedene odredbe, kako je obrazloženo, jasno proizlazi da taj zakon predviđa plaćanje naknade za korištenje cestovnog zemljišta, te da je to jedan od izvora finansiranja. Kantonalno ministarstvo je naglasilo da je iz prvostepenog rješenja Direkcije vidljivo da je apelantu odobreno izvođenje radova u cestovnom pojasu, te da mu je, u skladu s Pravilnikom o naknadama i Uredbom, utvrđena godišnja naknada za korištenje cestovnog zemljišta. U vezi s apelantovim navodima o prednosti primjene Zakona o električnoj energiji u odnosu na Uredbu i Pravilnik, Kantonalno ministarstvo je istaklo da je članom 110. Zakona o cestama propisana obaveza donošenja navedenih akata, s ciljem efikasnije primjene Zakona o cestama. Zatim je obrazloženo kako je Ustavom Federacije BiH propisano da je oblast komunikacija i transportne infrastrukture u nadležnosti kantona i Federacije BiH, te da je Zakon o cestama u toj oblasti lex specialis i da kao takav derogira opće propise koji reguliraju navedenu oblast.
12. Federalno ministarstvo je u obrazloženju svog rješenja navelo da se odredbe čl. 64. i 70. Zakona o cestama ne odnose na obavezu plaćanja korištenja cestovnog zemljišta. Federalno ministarstvo je ukazalo da je odredbama člana 61. Zakona o cestama propisano, između ostalog, da Pravilnik o uvjetima za projektiranje i gradnju priključaka i prilaza iz stava 1. tog člana donosi ministar. Također, istom odredbom je propisano da ministar donosi i Pravilnik o naknadi za korištenje cestovnog zemljišta. Dakle, kako je obrazloženo, iz navedenog člana se jasno vidi da se on ne odnosi samo na izgradnju priključaka na javnoj cesti, kako to apelant tvrdi, već se odnosi i na korištenje cestovnog zemljišta općenito. Također je obrazloženo da su Pravilnikom o naknadama detaljnije propisani način i uvjeti korištenja cestovnog zemljišta. Nadalje, Federalno ministarstvo je ukazalo da iz odredbi člana 88. stav 1, člana 89. stav 3. i člana 93. stav 6. Zakona o cestama jasno proizlazi da je naknada za korištenje cestovnog zemljišta javni prihod koji je apelant kao korisnik obavezan platiti. Zatim je ukazano da iz prvostepenog rješenja jasno proizlazi da je tim rješenjem utvrđena naknada za korištenje cestovnog zemljišta na godišnjem nivou, pa da su pravilno primijenjene odredbe čl. 5–9 . Pravilnika o naknadama. Prema tome, Federalno ministarstvo je zaključilo da apelant neosnovano tvrdi da odredbama Zakona o cestama i Zakona o električnoj energiji nije propisana obaveza plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta. U vezi s tim je istaknuto da apelant zanemaruje činjenicu da je Pravilnik o naknadama donesen u skladu s odredbama Zakona o cestama, tj. da je Pravilnik podzakonski akt i da je njegova primjena obavezna.
13. Presudama Kantonalnog suda br. 03 0 U 015330 16 U od 6. marta 2018. godine i 03 0 U 018289 18 U od 15. januara 2020. godine uvažene su apelantove tužbe, te su rješenja organa uprave poništena. U obrazloženju presuda Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 73. stav 3. Zakona o električnoj energiji kojom je propisano, između ostalog, da elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju djelatnost kao javnu uslugu ima pravo svoje instalacije postavljati u javne površine, kao i u putnom pojasu putne infrastrukture, bez naknade.
14. Presudama Vrhovnog suda br. 03 0 U 015330 18 Uvp od 12. augusta 2021. godine i 03 0 U 018289 20 Uvp od 7. februara 2022. godine usvojeni su zahtjevi Kantonalnog i Federalnog ministarstva za vanredno preispitivanje sudske odluke, te su presude Kantonalnog suda preinačene tako što su apelantove tužbe odbijene. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da je u zahtjevima bilo sporno da li će se u konkretnim slučajevima primjenjivati odredba člana 73. stav 3. Zakona o električnoj energiji ili odredbe Zakona o javnim cestama. Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnim slučajevima imaju primijeniti odredbe Zakona o javnim cestama, pa samim tim i odredbe Pravilnika o naknadama i Uredbe. Vrhovni sud je obrazložio da se odredbom člana 73. stav
3. Zakona o električnoj energiji jedinicama lokalne samouprave onemogućava donošenje propisa kojima se utvrđuje naknada za korištenje javnih dobara u slučaju da takva dobra koristi elektroenergetski subjekt. Stoga bi, kako je obrazloženo, primjenom odredbe člana 73. stav 3. Zakona o električnoj energiji, sve neophodne troškove izdavanja urbanističko-građevinske saglasnosti, odobrenja za gradnju i upotrebnih dozvola snosile jedinice lokalne samouprave, čime bi bile finansijski opterećene. Vrhovni sud je istakao da je potrebno, ukoliko se elektroenergetski sektor određenim propisima oslobađa plaćanja određenih taksi, istovremeno osigurati i prenos sredstava za njihovo obavljanje, što spornim članom nije učinjeno. Imajući u vidu izloženo, Vrhovni sud je ocijenio da su osporena rješenja Kantonalnog i Federalnog ministarstva pravilna i zakonita.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su mu navedena prava povrijeđena jer je u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da utvrđena obaveza plaćanja godišnje naknade za korištenje cestovnog zemljišta nema osnova u odredbama Zakona o cestama. Naime, kako je obrazložio, uvidom u odredbe čl. 60. i 61. Zakona o cestama evidentno je da je obaveza plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta propisana samo za investitore gradnje priključka i prilaza na javnu cestu, pri čemu je jasno navedeno šta se smatra priključkom i prilazom na javnu cestu. Apelant je istakao kako podzemni električni kabl očigledno ne predstavlja priključak i prilaz na javnu cestu. Stoga, apelant smatra da podzemni niskonaponski kabl očigledno nije predmet odredbi člana 61. Zakona o cestama, kojima je propisana obaveza plaćanja naknade. Apelant smatra da je postavljanje ove vrste instalacija uređeno odredbama člana 70. Zakona o cestama, pri čemu za takve instalacije nije propisano plaćanje bilo kakve naknade.
16. Zatim je apelant istakao kako je Vrhovni sud u osporenim presudama primijenio odredbe Zakona o principima lokalne samouprave u FBiH. Naime, kako je obrazložio, Vrhovni sud je zaključio da odredba člana 73. stav 3. Zakona o električnoj energiji povređuje pravo lokalne samouprave. U vezi s tim, apelant je naglasio kako u konkretnim slučajevima organi uprave nisu jedinice lokalne samouprave, pa je primjena odredbi Zakona o principima lokalne samouprave u FBiH proizvoljna. Apelant je istakao da je svakako Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o električnoj energiji (,,Službene novine FBiH“ broj 54/19) iz člana 73. izbrisan stav 3, koji Vrhovni sud smatra spornim. Međutim, apelant smatra da to ne mijenja činjenicu da stranke u konkretnom postupku nisu organi lokalne samouprave. Imajući u vidu sve navedeno, apelant smatra da je bez pravnog i zakonskog osnova došlo do utvrđivanja novčane obaveze na teret apelanta. II.Odgovori na apelaciju
17. Vrhovni sud je, u suštini, istakao da su apelacioni navodi neosnovani.
18. Kantonalni sud je istakao kako smatra da su osnovani apelacioni navodi o proizvoljnoj primjeni. Kantonalni sud smatra da naknada za postavljanje kablova-instalacija ne treba da se određuje u upravnom postupku jer njeno reguliranje spada u stvarna prava (kao što su pravo služnosti ili pravo zakupa), zbog čega se i plaćanje treba regulirati u skladu sa stvarno-pravnim i drugim zakonima. Kantonalni sud se pozvao i na odredbe člana 73. stav 3. Zakona o električnoj energiji, te je istakao kako smatra da odredbe Zakona o cestama ne sadrže pravni osnov za propisivanje naknade za korištenje zemljišta u svrhu postavljanja bilo kakvih instalacija.
19. Direkcija je, u suštini, istakla kako iz odredbi Zakona o cestama i Pravilnika o naknadama jasno proizlazi da je tim odredbama utvrđen pravni osnov naknade za korištenje cestovnog zemljišta za elektroenergetske objekte. Pored toga, Direkcija je istakla da su neosnovani apelantovi navodi da Vrhovni sud u osporenoj presudi primjenjuje odredbe Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH. Naime, u presudi Vrhovnog suda nedvosmisleno je navedeno da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o cestama, te samim time Pravilnika o naknadama i Uredbe. Direkcija je istakla kako je Zakon o principima lokalne samouprave naveden jer je članom 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu, a općine su prema članu 13. Zakona o cestama nadležne za lokalne ceste i ulice u gradovima. Direkcija je naglasila i da je izmjenama i dopunama Zakona o električnoj energiji iz 2019. godine brisan stav 3. člana 73, kao i da je presudama Ustavnog suda Federacije BiH br. U-55/14 od 7. oktobra 2015. godine i U-12/17 od 11. januara 2017. godine utvrđeno da odredbe člana 73. st. 2. i 3. Zakona o električnoj energiji povređuju pravo na lokalnu samoupravu.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o cestama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 12/10, 16/10 – ispravka i 66/13) Član 60. stav (1) Pod priključkom i prilazom na javnu cestu, osim autocesta i brzih cesta, u smislu ovog Zakona, smatra se spoj javne ceste i svih površina sa kojih se vozila direktno uključuju u saobraćaj ili isključuju iz saobraćaja.
Član 61.
Odobrenje za gradnju priključka i prilaza investitoru se može izdati samo ukoliko su ispunjeni uvjeti za gradnju priključka i prilaza propisani ovim Zakonom i Pravilnikom o uvjetima za projektovanje i gradnju priključaka i prilaza.
Upravitelj ceste nije dužan izdati odobrenje za priključivanje na javnu cestu za objekte izgrađene na osnovu građevinske dozvole za koju nije tražena saglasnost upravitelja ceste.
Pravilnik o uvjetima za projektovanje i gradnju priključaka i prilaza iz stava 1. ovog člana donosi ministar.
Ako već izgrađeni priključak na javnu cestu ne zadovoljava uvjete sigurnog priključivanja, upravitelj ceste je ovlašten zahtijevati njegovo prilagođavanje promijenjenim okolnostima. Troškove njegovog preuređenja plaća investitor priključka ili njegov pravni nasljednik.
Za korištenje cestovnog zemljišta investitor je dužan plaćati naknadu.
Pravilnik o naknadama za korištenje cestovnog zemljišta donosi ministar.
Član 70. stav (1) Izuzetno od odredbi člana 68., može se dati odobrenje za radove koji se na drugi način ne mogu izvesti ili bi njihovo izvođenje zahtijevalo velike troškove kao što su poprečno postavljanje u trupu ceste i na cestovnim objektima cjevovoda, kablova i vodova (na objektima i uzdužno), rušenje i uklanjanje drveća koje ugrožava sigurnost saobraćaja na cesti ili bi moglo dovesti do ugrožavanja sigurnosti saobraćaja na cesti.
Član 88. stav 1. tačka A 8.
Finansijska sredstva za održavanje, zaštitu, obnovu, rekonstrukciju i izgradnju javnih cesta osiguravaju se:
A - iz javnih prihoda:
[...] 8. naknadama za korištenje cestovnog zemljišta ili od reklamnih znakova;
Član 89.
Visinu naknade, obaveze korisnika cesta i namjenu sredstava iz člana 88. tač. 1., 3. i 4. ovog Zakona utvrđuje Vlada.
Visinu naknade i obaveze iz člana 88. tač. 5., 6., 7.i 8. ovog Zakona utvrđuje Ministarstvo.
Obavezu uplate naknada iz člana 88. tačka 8. ovog Zakona korisnik će plaćati na osnovu godišnjeg rješenja koje izdaje upravitelj ceste u skladu sa članom 78.
ovog Zakona.
Član 110. stav 1. tačka 7.
U roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona ministar je dužan donijeti sljedeće akte:
[...]
- Pravilnik o naknadama za korištenje cestovnog zemljišta (člana 61. stav 6.);
21. Pravilnik o naknadama za korištenje cestovnog zemljišta („Službene novine Federacije BiH“ br. 75/10 i 51/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 5.
Nadležni organi za ceste iz člana 13. Zakona o cestama Federacije BiH će na osnovu izdatog odobrenja odnosno saglasnosti izdati Rješenje za korištenje cestovnog zemljišta i drugog zemljišta koje pripada javnim cestama, odnosno obavljanje pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu.
Član 6.
Fizička i pravna lica za korištenje cestovnog zemljišta iz člana 3. ovog Pravilnika, po Rješenju iz člana 5. ovog Pravilnika, obavezno plaćaju naknadu.
Član 7. st. (1) i (2) (1) Naknada za korištenje cestovnog zemljišta na koje se plaća naknada u skladu sa odredbama ovog pravilnika, utvrđuje se na godišnjem nivou i obračunava se:
a) za obavljanje pratećih djelatnosti iz člana 2. ovog pravilnika kao i za parkirališta i priključke na ceste na koje se plaća naknada u skladu sa odredbama ovog pravilnika, po kvadratnom metru površine,
b) za cjevovode, instalacije i vodove, po dužnom metru (u zavisnosti od broja položenih zaštitnih cijevi),
c) za elektroenergetske objekte, elektronske priključke i opremu (stubovi zračne mreže, trafostanice, razvodne ormariće, zdence ili šahtove), telekomunikacijske objekte telefonske i antenske uređaje i opremu (bazne stanice, antenske stubove, radio relejne stanice, zdence ili šahtove i dr.), po komadu.
(2) Naknada iz stava 1. ovog člana plaća se u konvertibilnim markama, unaprijed, u jednokratnom iznosu i visina iste zavisi o intenzitetu prometa, od svrhe za koju je namijenjeno cestovno zemljište i od kategorije javne ceste.
VI.Dopustivost i meritum
22. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
23. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije, kao i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće te da je u istoj poziciji kao nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra, u suštini, da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
27. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da se obaveza plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta iz člana 61. stav 5. Zakona o cestama odnosi samo na gradnju priključka i prilaza na javnu cestu, pa da postavljanje kablova nije obuhvaćeno navedenom odredbom. Ustavni sud zapaža da je apelant isticao te prigovore i u toku postupka pred upravnim organima, koji su smatrali da su ti apelantovi navodi neosnovani jer su zaključili, u suštini, da se sporna obaveza odnosi na korištenje cestovnog zemljišta općenito (vidi tač. 11. i 12. ove odluke). Ustavni sud zapaža da je nesporno da iz člana 61. stav 5. Zakona o cestama proizlazi obaveza plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta. U toj odredbi nije eksplicitno navedeno da se odnosi na postavljanje kablova, tj. instalacija. Međutim, također nije navedeno ni da se sporna obaveza isključivo odnosi samo na gradnju priključaka i prilaza na javnu cestu, tj. na gradnju koja se navodi u odredbi člana 61. stav 1. Zakona o cestama. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 61. stav 6. i člana 110. stav 1. tačka 7. Zakona o cestama propisano donošenje Pravilnika o naknadama kao podzakonskog akta, čijim odredbama su detaljnije regulirana prava i obaveze u vezi s korištenjem cestovnog zemljišta. Ustavni sud zapaža da iz odredbi člana 7. Pravilnika o naknadama proizlazi da se naknada za korištenje cestovnog zemljišta plaća i za instalacije, elektroenergetske objekte, elektronske priključke i opremu (vidi tačku 21. ove odluke). Ustavni sud zapaža da su sva ova pitanja detaljno raspravljena pred upravnim organima i da je, u konačnici, njihove zaključke potvrdio i Vrhovni sud, te da su o tome dati dovoljni i relevantni razlozi. Imajući u vidu navedeno, kao i nespornu činjenicu da je apelantu dato na privremeno korištenje cestovno zemljište radi postavljanja kablova, Ustavni sud ne može zaključiti da su u osporenim odlukama proizvoljno tumačene odredbe Zakona o cestama da bi se moglo zaključiti da je to dovelo u pitanje pravičnost konkretnih postupaka.
28. Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe Zakona o principima lokalne samouprave u FBiH jer organi uprave u konkretnim slučajevima nisu jedinice lokalne samouprave. Naime, Vrhovni sud je u osporenim presudama jasno naveo da se u konkretnim slučajevima imaju primijeniti odredbe Zakona o javnim cestama, kao i Pravilnika o naknadama i Uredbe, te da su odluke upravnih organa pravilne i zakonite (vidi tačku 14. ove odluke). Dakle, iz obrazloženja osporenih presuda Vrhovnog suda ne proizlazi da je sporna obaveza plaćanja naknade zasnovana na Zakonu o principima lokalne samouprave u FBiH. Stoga, ovi apelantovi navodi nisu mogli utjecati na zaključak Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u osporenim odlukama. Pored toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija u smislu prava na pravično suđenje na apelantovu štetu.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
Pravo na imovinu
30. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje o povredi tog prava zasnivaju na istim navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je utvrđeno da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su u osporenim odlukama dati jasni i argumentirani razlozi zašto je u konkretnom slučaju apelant dužan da plaća naknadu za korištenje cestovnog zemljišta, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o cestama i Pravilnika o naknadama, pri čemu ništa ne ukazuje da je na apelantovu štetu prekršena ili ograničena bilo koja procesna garancija u smislu prava na pravično suđenje.
32. Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić