Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4837/23 (A.J.)

Odluka donesena 30. 11. 2023.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4837/23

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 11. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. novembra 2023. godine, u predmetu broj AP-4837/23, rješavajući zahtjev A. J. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14 i 47/23), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev A. J. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. A. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Ivan Markić advokat iz Mostara, podnio je 18. novembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 178596 22 Rev od 7. septembra 2023. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 178596 19 Gž od 1. juna 2022. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 178596 16 P od 26. aprila 2019. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio provođenje postupka izvršenja koji se vodi kod Općinskog suda u predmetu broj 58 0 P 178596 22 I, do donošenja odluke o apelaciji.

2. F.F., Dž.F., S.F., S.R., Š.Ć., R.H., A.F., B.K., M.K., A.K., B.L. i J.F. (u daljnjem tekstu tužitelji) su podnijeli tužbu kojom su tražili da sud obaveže apelanta da im preda u posjed precizirani stan u Mostaru (u daljnjem tekstu: sporni stan), kao i da im naknadi troškove postupka. Apelant je podnio protivtužbeni zahtjev i eventualni protivtužbeni zahtjev, koji se od primarnog razlikuje samo po zemljišnoknjižnim oznakama spornog stana, kojim je tražio da sud utvrdi da je njegov pravni prednik-otac, na osnovu sudskog poravnanja i temeljem dosjelosti, postao isključivi vlasnik na spornom stanu.

3. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 178596 16 P od 26. aprila 2019. godine usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, te je apelant obavezan da tužiteljima naknadi troškove postupka (stav I izreke). Presudom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev, kao i eventualni protivtužbeni zahtjev (st. II i III izreke).

4. Sud je utvrdio da je F. F. - pravni prednik tužitelja, koji je bio oženjen i nije imao djece, bio vlasnik na spornom stanu. Nakon smrti prednika tužitelja, njegova supruga je 1997. godine zaključila sa apelantovim pravnim prednikom – ocem sudsko poravnanje u kojem je priznala da je apelantov otac jedini i sključivi vlasnik spornog stana. Sudsko poravnanje je zaključeno prije provedenog ostavinskog postupka iza prednika tužitelja. Nakon okončanog ostavinskog postupka tužitelji su upisani kao suvlasnici i posjednici na spornom stanu. Dalje, sud je utvrdio da je apelantov otac 2002. godine pokrenuo parnični postupak protiv tužitelja, radi utvrđenja i uknjižbe na spornom stanu, koji je okončan povlačenjem tužbe 2010. godine. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da prednik tužitelja nije prodao sporni stan apelantovom ocu. S obzirom na navedeno, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Naveo je da su tužitelji nasljeđivanjem stekli pravo vlasništva na spornom stanu, na osnovu odredbe člana 20. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) u vezi sa članom 359. stav 2. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). S druge strane, sud je zaključio da supruga prednika tužitelja nije bila vlasnik spornog stana i nije imala ovlaštenje da zaključi sudsku nagodbu, odnosno nije mogla na drugog prenijeti više prava nego što ga je sama imala. Sud je zaključio da apelantov otac nije mogao steći pravo vlasništva na osnovu sudske nagodbe, kao ni po osnovu dosjelosti budući da nije bio savjestan niti zakonit posjednik spornog stana zbog čega je odbijen apelantov primarni i eventualni protivtužbeni zahtjev.

5. Kantonalni sud je presudom broj 58 0 P 178596 19 Gž od 1. juna 2022. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda. Kantonalni sud je, između ostalog, ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da su tužitelji podnosili zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana pred organima uprave. Ovo iz razloga što je taj zahtjev odbačen zbog nenadležnosti. Pored toga, sud je istakao da sudsko poravnanje nije odluka već sporazum stranaka o predmetu spora koje se može pobijati u parničnom postupku. Sud je istakao da su, shodno odredbama čl. 12. i 13. ranije važećeg Zakona o nasljeđivanju, nakon smrti prednika tužitelja njegova žena i tužitelji imali zajedničko vlasništvo na spornom stanu. U vezi s tim, pravilan je zaključak prvostepenog suda da se zaključeno sudsko poravnanje ne može prihvatiti kao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na spornom stanu. Sud je, uz pozivanje na član 58. ZSP, ocijenio neosnovanim apelantove navode da je njegov otac bio savjestan posjednik stana, s obzirom da nije bio u posjedu spornog stana u vrijeme zaključenja sudskog poravnanja.

6. Vrhovni sud je presudom broj 58 0 P 178596 22 Rev od 7. septembra 2023. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju, kao i njegov zahtjev za naknadu revizijskih troškova. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, odnosno da nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka. U vezi s tim, Vrhovni sud je suprotno apelantovom navodu istakao da je drugostepeni sud odučivao o apelantovoj žalbi i dopuni žalbe. Također, sud je ocijenio da je drugostepeni sud ispitao prvostepenu presudu i ocijenio apelantove žalbene navode koji su od odlučnog značaja za donošenje odluke. Vrhovni sud je obrazložio da se prigovori vezani za sudsku ocjenu dokaza ne mogu isticati u reviziji. Istaknuto je da redovni sudovi, suprotno apelantovom prigovoru, nisu odlučivali o valjanosti sudske nagodbe, već su cijenili da li takva nagodba može predstavljati pravni osnov za sticanje prava vlasništva. Također, Vrhovni sud je prihvatio kao pravilne i razloge drugostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava, odnosno zaključaka koji se odnose na sticanje prava vlasništva na osnovu sudskog poravnanja i na osnovu dosjelosti.

7. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da su osporenim odlukama pogrešno ocijenjeni dokazi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatra da su sudovi pogrešno zaključili da on i njegov otac nisu imali zakonit i savjestan posjed na spornom stanu, odnosno da su tužitelji nasljeđivanjem stekli pravo vlasništva. Ističe da je ostavinski postupak nezakonito proveden, kao i da je pogrešan zaključak da supruga prednika tužitelja nije mogla zaključiti sudsku nagodbu. Smatra da je na osnovu kupoprodaje, sudske nagodbe i temeljem dosjelosti, stekao vlasništvo na spornom stanu.

8. U zahtjevu za donošenje privremene mjere, apelant ukazuje da je Općinski sud u predmetu broj 58 0 P 178596 22 I donio zaključak kojim ga je obavezao da sporni stan preda tužiteljima. Naveo je da bi, u slučaju da ne dođe do odlaganja izvršenja, za njega „nastupile nesagledive štetne posljedice koje bi se teško mogle nadoknaditi“.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenom odlukom, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant donošenje privremene mjere vezuje za apelacione navode o meritumu predmeta te tvrdnju da bi, provođenjem izvršnog postupka koje tužitelji vode protiv apelanta kao izvršenika, za njega nastale nesagledive posljedice i šteta. Međutim, Ustavni sud ukazuje da ovakvom argumentacijom apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenje postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4837/23 (A.J.) | Sudska praksa | Aktio