Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1447/22 (S. F.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kamata
  • Naknada
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Revizija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1447/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1447/22, rješavajući apelaciju Sulje Fazlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulje Fazlića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 033914 21 Rev od 18. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suljo Fazlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čajniča, kojeg zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnio je 26. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 033914 21 Rev od 18. februara 2022. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 033914 20 P od 13. aprila 2021. godine obavezan je tuženi (Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ Banjaluka) da apelantu na osnovu naknade za faktičku eksproprijaciju nekretnina, pobliže označenih u izreci presude (u daljnjem tekstu: eksproprirane nekretnine), isplati određene novčane iznose, sve kako je precizirano u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. januara 1996. godine. Sud je u obrazloženju naveo da je pravni prednik tuženog (Republička direkcija za puteve Republike Srpske) prilikom izgradnje javnog puta 1996. godine trajno zauzeo eksproprirane nekretnine a da prethodno nije proveden postupak eksproprijacije, odnosno da se u konkretnom slučaju radilo o faktičkoj eksproprijaciji. U odnosu na odluku o zakonskoj zateznoj kamati, sud se pozvao na odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze, pored glavnice, duguje i zateznu kamatu. Stoga je sud zaključio da je tuženi dužan apelantu platiti zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose počevši od 1. januara 1996. godine.

3. Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 033914 21 Gž od 27. augusta 2021. godine odbijena je žalba tuženog.

4. Osporenom presudom Vrhovnog suda djelimično je uvažena žalba tuženog i preinačene su nižestepene presude u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati tako što je zakonska zatezna kamata određena počevši od 13. aprila 2021. godine umjesto od 1. januara 1996. godine. Revizija tuženog u preostalom dijelu je odbijena.

5. U obrazloženju, sud se pozvao na odredbe člana 237. stav (3) tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Navedenim odredbama je, u suštini, propisano da stranke mogu izjaviti reviziju protiv drugostepene presude naročito ako je o nekom pitanju revizioni sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje s tim nije podudarno. U vezi s tim, sud je istakao da je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet za dozvoljavanje izuzetne revizije u dijelu spornog pravnog pitanja koje se tiče početka toka zakonske zatezne kamate na dosuđenu naknadu za faktički eksproprirane nekretnine. Naime, sud je istakao da shvatanje drugostepenog suda u pogledu navedenog pitanja nije podudarno sa shvatanjem Vrhovnog suda u vezi s istim pravnim pitanjem. Pri tome je ukazao da je tuženi, shodno odredbama člana 237. stav (4) ZPP-a, to pitanje naznačio u reviziji.

6. Dalje je naveo da, u smislu odredbi člana 148. Zakona o vanparničnom postupku, obaveza korisnika faktičke eksproprijacije da ranijem vlasniku ekspropriranih nekretnina isplati naknadu dospijeva tek onda kada ta naknada bude određena. Sud je istakao da to upućuje na zaključak da korisnik eksproprijacije ne može biti u kašnjenju s ispunjenjem svoje obaveze sve do njene dospjelosti, a obaveza tuženog je u konkretnom slučaju dospjela danom donošenja prvostepene presude. Pri tome je sud ukazao da okolnost gubitka posjeda na nekretninama prije nego što je odlučeno o iznosu naknade za eksproprirane nekretnine nije od značaja za odluku o zakonskoj zateznoj kamati.

7. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio relevantne propise. Apelant smatra da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate i da je zakonsku zateznu kamatu trebalo dosuditi od dana gubitka posjeda na ekspropriranim nekretninama, a ne od dana donošenja prvostepene presude. Dalje, apelant ističe da je Vrhovni sud odlučivao o reviziji tuženog iako u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za to. Naime, apelant navodi da s obzirom na to da nije bio ispunjen imovinski cenzus, revizija je mogla biti dozvoljena jedino po nekom od osnova iz člana 237. stav (3) ZPP-a, ali da sud nije obrazložio po kojem je osnovu dozvolio reviziju. Osim toga, ističe da je Vrhovni sud osporenom presudom promijenio svoj raniji stav da zakonsku zateznu kamatu, u smislu odredbi člana 277. ZOO-a, treba dosuditi od dana gubitka posjeda na ekspropriranim nekretninama a da za to nije dao relevantno objašnjenje. U vezi s tim, apelant se poziva na Presudu Vrhovnog suda broj 94 0 P 004950 12 Rev.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42 −45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe člana 237. stav (3) tačka 2. ZPP-a, detaljno obrazložio po kojem osnovu je dozvolio reviziju u konkretnom slučaju. Naime, kako je to sud obrazložio, u ovom je postupku ispunjen uvjet za dozvoljavanje izuzetne revizije u dijelu spornog pravnog pitanja (početak toka zakonske zatezne kamate na dosuđenu naknadu za faktički eksproprirane nekretnine) jer shvatanje drugostepenog suda u pogledu navedenog pitanja nije bilo podudarno sa shvatanjem Vrhovnog suda. Dalje, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je taj sud detaljno obrazložio pitanje početka toka zatezne kamate u slučaju faktičke eksproprijacije i svoj zaključak u vezi s tim (vidi tačku 5. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao navedeno pitanje, te da je utvrdio da dosuđenjem kamate od dana utvrđivanja naknade za eksproprijaciju nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo (vidi Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1013/16 od 29. novembra 2018. godine, tačka 39, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dalje, apelant tvrdi da je Vrhovni sud u osporenoj presudi promijenio svoj raniji stav u pogledu pitanja početka toka zatezne kamate ukazujući na presudu Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant tu presudu nije dostavio uz apelaciju, tako da Ustavni sud ne može ispitati apelantove navode iznesene u tom pogledu.

12. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1447/22 (S. F.) | Sudska praksa | Aktio