Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1398/22 („Gradnja COP“ d.o.o. Maoča)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1398/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1398/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela „Gradnja COP“ d.o.o. Maoča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Gradnja COP“ d.o.o. Maoča protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 093634 18 Rev od 11. decembra 2019. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Gradnja COP“ d.o.o. Maoča (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Maoče, koju zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnijela je 21. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 093634 18 Rev od 11. decembra 2019. godine.

2. „Senad-prom“ s. p. vl. S. H. (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je 27. novembra 2015. godine Osnovnom sudu Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv apelantice radi isplate duga.

3. Presudom Osnovnog suda od 13. novembra 2017. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelantica na ime duga isplati novčani iznos od 34.600,00 KM. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je tokom postupka utvrđeno da je Vlada Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: investitor) donijela odluku kojom je proglasila stanje elementarne nepogode na teritoriji Brčko distrikta. Također, utvrđeno je da je na osnovu navedene odluke investitor proveo pregovarački postupak za čišćenje korita rijeka i kanalske mreže na području Brčko distrikta. Sud je dalje naveo da je u pregovaračkom postupku usaglašeno da apelantica bude nosilac poslova svih izvođača navedenih radova, te da u njihovo ime od investitora naplati vrijednost obavljenih radova. Nadalje, sud je istakao da je između apelantice kao naručioca radova i tužioca kao izvođača radova zaključen kooperantski ugovor radi čišćenja jednog potoka, te da je ugovorena vrijednost radova u iznosu od 140.400,00 KM. Pri tome, ukazao je da su ugovorne strane zaključile aneks navedenog ugovora, te da je vrijednost ugovorenih radova povećana za 45.000,00 KM. U vezi s tim, ukazao je da je investitor uveo izvođače radova u posao, te da su radovi obavljeni u cijelosti. Pri tome, sud je ukazao da je, prema ispostavljenim privremenim situacijama nadzornog organa investitora, vrijednost radova koje je obavio tužilac procijenjena u iznosu od 220.000,00 KM. Konačno, istakao je da je apelantica isplatila tužiocu ugovorenu vrijednost obavljenih radova u iznosu od 185.400,00 KM. Nadalje, sud je ukazao da je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, utvrdio da je u postupanju nadzornog organa investitora prilikom određivanja cijene izvedenih radova bilo nejasnoća, odnosno da način određivanja njihove vrijednosti nije propisan niti je u skladu s pravilima struke. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da tužilac nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno dug u visini razlike između procijenjene vrijednosti radova koje je obavio tužilac i ugovorenog iznosa koji mu je apelantica isplatila.

4. Presudom Apelacionog suda od 13. juna 2018. godine tužiočeva žalba je uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako što je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev. Apelacioni sud je u obrazloženju ukazao da je članom 3. kooperantskog ugovora predviđeno da će ugovarači konačnu cijenu obavljenih radova utvrditi na osnovu jediničnih cijena iz usvojene ponude izvođača i količine radova koje je u građevinskoj knjizi ovjerio nadzorni organ investitora. U vezi s tim, ukazao je da je nadzorni organ investitora prihvatio i ovjerio radove koje je tužilac izveo, te da je njihova konačna cijena utvrđena u iznosu od 220.000,00 KM. Također, ukazao je da je navedeni iznos sadržan u iznosu koji je investitor isplatio apelantici za radove koje su obavili izvođači. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je apelantica obavezna da tužiocu isplati razliku između novčanog iznosa koji je isplatila tužiocu i konačne cijene obavljenih radova koje je u njegovo ime naplatila od investitora u smislu odredbe člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome, istakao je da propusti na koje su ukazali vještaci u vezi s ugovaranjem i izvođenjem radova mogu biti predmet ocjene nekog drugog postupka, ali da nisu od utjecaja na konkretan spor.

5. Presudom Apelacionog suda od 11. decembra 2019. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Apelacioni sud je u obrazloženju naveo da apelantica nije prigovorila kvalitetu i količini radova koje je izveo izvođač radova u smislu odredbe člana 614. ZOO-a. Imajući u vidu da je apelantica od investitora za radove koje je obavio tužilac naplatila novčani iznos u vrijednosti koju je priznao nadzorni organ investitora, Apelacioni sud je zaključio da je apelantica obavezna da tužiocu isplati vrijednost izvedenih radova u visini novčanog iznosa koji je primila od investitora.

6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je apelantica ispunila svoju ugovornu obavezu i za obavljene radove isplatila tužiocu ugovoreni iznos od 185.000,00 KM. Ističe da nije imala prigovor na kvalitet i količinu obavljenih radova u vrijednosti ugovorenog iznosa, ali da dodatni iznos od 34.600,00 KM nije ugovorena cijena radova. S obzirom na to, smatra da tužilac ne može zahtijevati od nje isplatu tog iznosa jer taj iznos nije ugovoren. Osim toga, apelantica ukazuje da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju svojih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je taj sud detaljno obrazložio zašto tužilac ima pravo na isplatu spornog novčanog iznosa, čime je odgovorio na navode koje apelantica ponavlja i u apelaciji (vidi tač. 4. i 5. ove odluke). U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je postupak okončan u periodu od oko četiri godine. Naime, Ustavni sud zapaža da su u navedenom periodu na tri sudske instance donesene tri meritorne odluke, te da je postupak okončan prije podnošenja apelacije. Imajući to u vidu, proizlazi da dužina trajanja postupka nije prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na izneseno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1398/22 („Gradnja COP“ d.o.o. Maoča) | Sudska praksa | Aktio