Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-193/22 (Federacija Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Troškovi postupka
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-193/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: : predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-193/22,rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacija Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 175576 19 Rsž od 19. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo Sarajevo, podnijela je 19. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 175576 19 Rsž od 19. novembra 2021. godine. Uvodna napomena
2. A.K, D.Ž. i S.Č. (u daljnjem tekstu: tužioci) su podnijeli Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu protiv JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja i isplate. Općinski sud je dozvolio apelantici da stupi u parnični postupak kao umješač na strani tuženog.
Osporene odluke
3. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 175576 16 P od 21. februara 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužioci tražili da sud poništi odluku o razrješenju dužnosti članova nadzornog odbora tuženog od 11. januara 2016. godine i da obaveže tuženog da im nadoknadi izmaklu korist. Tužioci su obavezani da tuženom i apelantici nadoknade troškove postupka. U obrazloženju sud je dao razloge zbog kojih je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. U pogledu odluke o troškovima postupka, sud se pozvao na odredbu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 175576 19 Rsž od 19. novembra 2021. godine djelimično je uvažena žalba tužilaca i prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, na način da je odbijen apelantičin zahtjev za naknadu troškova postupka. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju sud je naveo da je, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava, utvrdio da je pogrešna odluka kojom je prvostepeni sud apelantici dosudio troškove postupka. U vezi s tim je istakao da umješač nije stranka u postupku, te mu se ništa ne može dosuditi, pa ni troškovi postupka, bez obzira što je ovlašten da u postupku preduzima parnične radnje.
5. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, apelantica navodi da iz odredaba čl. 369. – 372. ZPP proizlazi da umješač mora imati jednak položaj i u pogledu troškova parničnog postupka. U vezi s tim se pozvala na odluku Ustavnog suda broj AP-1361/13 od 3. marta 2016. godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnosi na način na koji je Kantonalni sud primijenio relevantne propise prilikom donošenja odluke o troškovima postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelantici, kao umješaču, ne pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. U pogledu apelantičinog pozivanja na odluku Ustavnog suda broj AP-1361/13, Ustavni sud ukazuje da je tom odlukom odbijena apelacija podnesena protiv odluka redovih sudova koji su, kao i u apelantičinom slučaju, odbili zahtjev umješača za naknadu troškova postupka. U obrazloženju osporene odluke iz tog postupka drugostepeni sud je naveo: iako je prvostepeni sud odluku ... donio „cijeneći uspjeh stranaka u postupku“, po ocjeni Apelacionog suda, prvostepeni sud je pravilno odbio zahtjev apelanta kao umješača za naknadu opredijeljenih troškova postupka s obzirom da saglasno odredbama ZPP-a umješaču nije moguće dosuditi troškove koje je imao u toku postupka niti ga obavezati na naknadu troškova suprotnoj strani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1361/13 od 3. marta 2016. godine, tačka 10, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, obrazloženje osporene odluke iz tog predmeta je gotovo identično onome iz osporene presude Kantonalnog suda (vidi tačku 4. ove odluke). Osim toga Ustavni sud ukazuje da je nakon donošenja citirane odluke, u više predmeta razmatrao pitanje prava umješača na naknadu troškova postupka i nije utvrdio proizvoljnost u stavu redovnih sudova da umješač nema pravo na naknadu troškova postupka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2411/19 od 15. januara 2020. godine i AP-
1591/22 od 7. septembra 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, praksa sudova u Republici Srpskoj potvrđuje stav da umješač nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka (presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 102372 18 Rev od 11. decembra 2018. godine). U vezi s tim Ustavni sud zapaža da Zakon o parničnom postupku Republike Srpske na identičan način regulira položaj umješača te sadrži identične odredbe o troškovima postupka.
10. Ustavni sud dalje ukazuje da je Zakonom o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 42/98) izostavljena odredba člana 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89 i 27/90) koja je umješaču davala pravo na naknadu troškova parničnog postupka. Takvu odredbu ne sadrži ni važeći Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/2003, 73/2005, 19/2006 i 98/2015). Iz navedenog slijedi da je zakonodavčev ratio legis bio da umješaču ne prizna pravo na troškove postupka. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da zakoni zemalja u okruženju eksplicitno definišu pitanje prava umješača na troškove postupka. Tako je Zakon o parničnom postupku Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22) zadržao odredbu člana 154. stav 1. ranijeg saveznog zakona koja je umješaču eksplicitno priznavala pravo na naknadu troškova parničnog postupka. Zakon o parničnom postupku Republike Srbije („Službeni glasnik Republike Srbije“, br. 72/2011, 49/2013, 74/2013, 55/2014, 87/2018, 18/2020 i 10/2023), sa druge strane, priznaje umješaču pravo na naknadu troškova od protivne stranke samo za parnične radnje preduzete umjesto stranke kojoj se pridružio.
11. Konačno, apelantica u konkretnom slučaju ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman