Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4516/21 („Sokočnica“ a.d. Šipovo)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4516/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4516/21 , rješavajući apelaciju „Sokočnica“ a.d. Šipovo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Sokočnica“ a.d. Šipovo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 036446 21 Rev od 30. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Sokočnica“ a.d. Šipovo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 036446 21 Rev od 30. septembra 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 036446 19 P 2 od 27. novembra 2020. godine, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i utvrđen ništavim ugovor o kupoprodaji nekretnina (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), što su Općina Šipovo i Nebojša Mršić (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) dužni priznati i trpjeti i izdati apelantu podobnu tabularnu ispravu. Presudom su obavezani tuženi da te nekretnine predaju apelantu u posjed i solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade štete za izgubljene dobit. Presudom je odbijen prigovor prebijanja drugotuženog prema apelantu.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je utvrdio da su tuženi 24. decembra 2003. godine zaključili sporni ugovor kojim je prvotuženi prodao drugotuženom poslovno-stambeni objekt (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). Dalje je naveo da je apelant tužbeni zahtjev zasnovao na činjenici da je prvotuženi dva puta prodao spornu nekretninu, jednom u postupku privatizacije apelantovog državnog kapitala, a drugi put spornim ugovorom. Osnovni sud je istaknuo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je sporna nekretnina apelantova imovina. U vezi s tim, obrazloženo je da je sporna nekretnina prenesena apelantovom predniku kao osnivački ulog i vođena u njegovim evidencijama kao osnovno sredstvo i građevinski objekt. Dalje je obrazloženo da je sporna nekretnina ušla u apelantov program privatizacije, a apelantov prednik je njom raspolagao i izdavao je u zakup. Budući da se radi o apelantovoj imovini, Osnovni sud je zaključio da je prvotuženi prodajući spornu nekretninu postupio suprotno članu 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i da se apelant osnovano poziva na poništenje spornog ugovora u skladu sa članom 109. ZOO. Slijedom navedenog, Osnovni sud je ocijenio osnovanim i apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete u smislu člana 189. stav 3. ZOO.
4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 036446 21 Gž 2 od 24. maja 2021. godine, usvojene su žalbe tuženih i preinačena prvostepena presuda tako što su u cijelosti odbijeni apelantovi tužbeni zahtjevi. Presudom je, po službenoj dužnosti, i po žalbi drugotuženog ukinuta prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen prigovor prebijanja. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvotuženi 1962. godine kupio spornu nekretninu od fizičkog lica i da je upisana kao „posjed opštenarodna imovina, Narodni odbor, Srez Jajce, mjesto stanovanja Šipovo“. Dalje je navedeno da je vještak utvrdio da je sporna nekretnina 1968. godine upisana u katastarski operat i da nije bilo promjena na parceli. U pogledu korištenja sporne nekretnine, Okružni sud je ukazao da je spornu nekretninu u periodu od 1992/1993. godine koristilo DP „Sokočnica“ Šipovo, a nakon njegovog stečaja, sporna nekretnina je data na korištenje ŠG „Gorica“ Šipovo. Dalje je ukazao da je nakon osnivanja apelantovog prednika donesena odluka o povratu sredstava koja su se nalazila na čuvanju i upravljanju kod ŠG „Gorica“ Šipovo.
5. Okružni sud je dalje naveo da su u sudski spis dostavljene dvije odluke istog broja i datuma, kojima je prvotužena osnovala apelantovog prednika. Dalje je naveo da je samo u jednoj od njih navedeno da prvotuženi dodjeljuje sredstva za rad u vidu osnovnih i obratnih sredstava, između ostalih i spornu nekretninu. Budući da se radi o dvije odluke istog broja i datuma, Okružni sud je ocijenio relevantnom odluku koja je objavljena u službenom glasilu. Istaknuo je da ta odluka ne sadrži spisak osnovnih i obrtnih sredstava koja su dodijeljena apelantovom predniku. Okružni sud je ukazao da se iz provedenih dokaza ne može utvrditi da je sporna nekretnina postala vlasništvo apelantovog prednika i da je apelant u postupku privatizacije postao vlasnik sporne nekretnine. Istaknuto je da odobreni program privatizacije apelantovog prednika ne može biti osnov za sticanje prava vlasništva na spornoj nekretnini. Ukazano je i da se iz spisa ne može zaključiti da je sporna nekretnina predata u posjed apelantovom predniku nakon osnivanja, jer je drugotuženi odmah nakon zaključenja spornog ugovora ušao u posjed sporne nekretnine. S druge strane, Okružni sud je istaknuo da je prvotuženi spornu nekretninu prodao na javnoj prodaji, da je sporni ugovor potpisan od ovlaštenih lica i da je nadležno pravobranilaštvo dalo mišljenje da je sporni ugovor pravno valjan. Također je istaknuo da je prvotuženi upisan u zemljišnim knjigama i katastarskim listovima i da je imao pravo raspolagati spornom nekretninom. Stoga je Okružni sud ocijenio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda o ništavosti spornog ugovora. Slijedom toga, ocijenjeno je da su neosnovani i ostali apelantovi zahtjevi.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 75 0 P 036446 21 Rev od 30. septembra 2021. godine, odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nisu dokazani apelantovi navodi da je prilikom osnivanja njegovog prednika sporna nekretnina unesena kao osnovno sredstvo. Istaknuto je da prema nalazu vještaka, sporna nekretnina nikad nije bila upisana kao vlasništvo ili posjed apelantovog prednika, već kao društvena svojina, sa pravom korištenja u korist prvotuženog. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio irelevantnom okolnost da je sporna nekretnina unesena u program privatizacije državnog kapitala apelantovog prednika koji je odobrila Direkcija za privatizaciju. U vezi s tim istaknuto je da apelant nije zatražio donošenje rješenja kojim bi se, na osnovu programa privatizacije, utvrdilo njegovo pravo vlasništva na spornoj nekretnini i koje bi bilo osnov za uknjižbu tog prava, iako je to mogao tražiti u upravnom postupku koji je propisan članom 8a. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima. Također je istaknuto da revizijom nije osporen zaključak drugostepenog suda da sporna nekretnina nije predata u posjed apelantovom predniku nakon njegovog osnivanja. Budući da apelant nije dokazao da mu pripada pravo na spornoj nekretnini, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimisan da traži utvrđenje ništavosti spornog ugovora niti je legitimisan u preostalom dijelu zahtjeva.
7. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i član 17. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da iz provedenih dokaza proizlazi da je prvotužena, prilikom osnivanja njegovog prednika, u osnovna sredstva unijela i spornu nekretninu. Dalje tvrdi da iz provedenih dokaza proizlazi da je spornu nekretninu držao u posjedu i izdavao u zakup trećim licima i da je unio u program privatizacije kao svoje vlasništvo i osnivački kapital. Osim toga, ističe i da su tuženi znali za navedene okolnosti i da su stoga bili nesavjesni prilikom zaključenja spornog ugovora. Smatra da je zbog navedenog sporni ugovor ništav. Apelant ističe da svoje pravo na spornoj nekretnini ne zasniva na pravu korištenja, već na pravu vlasništva, raspolaganja i upravljanja spornom nekretninom koja mu je prenio prvotuženi kao osnivački ulog. Ističe da se na ništavost može pozvati svako zainteresovano lice a sud po službenoj dužnosti pazi na ništavost. Apelant traži da Ustavni sud obaveže tužene da mu nadoknade troškove sastavljanja apelacije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava tj. odredbi ZOO, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, što je potvrdio i Vrhovni sud u osporenoj odluci, pažljivo cijenio izvedene dokaze i obrazložio razloge zbog kojih je ocijenio da sporna nekretnina nije apelantova imovina. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koju se apelant pozvao. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. U vezi s apelantovim pozivanjem na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kojim je regulirana primjena međunarodnih standarda Ustavni sud ukazuje da tom odredbom nije propisano neko materijalno pravo na čije se kršenje apelant može samostalno pozvati, već se radi o ustavnoj odredbi kojom se Evropskoj konvenciji daje supremacija nad domaćim zakonima. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da ova odredba Evropske konvencije ne garantira neko posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1791/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačke 32. i 33, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga Ustavni sud smatra da su ovi navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.
13. Osim toga, u vezi sa apelantovim traženjem da Ustavni sud obaveže tužene da mu nadoknade troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove sastavljanja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman