Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-469/22 („Senfner Group“ d.o.o. Travnik)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-469/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-469/22, rješavajući apelaciju „Senfner Group“ d.o.o. Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Senfner Group“ d.o.o. Travnik podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 121198 21 Rev od 25. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Senfner Group“ d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bojan Peulić, advokat iz Banjaluke, podnio je 7. februara 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 121198 21 Rev od 25. novembra 2021. godine, presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 121198 21 Pž2 od 25. marta 2021. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 121198 19 Ps2 od 27. novembra 2020. godine.
2. Apelant je podnio tužbu protiv Republike Srpske i stečajnog upravnika V. S. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi), radi naknade štete. Okružni privredni sud je donio presudu broj 57 0 Ps 121198 19 Ps2 od 27. novembra 2020. godine kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev (stav I izreke). Apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove postupka (stav II izreke), a zahtjev za naknadu troškova drugotuženog preko dosuđenog iznosa je odbijen (stav III izreke).
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelant vlasnik Fabrike otkovaka i armatura „Kovnica“ a.d. Bileća (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik) nad kojom je, rješenjem Okružnog privrednog suda u Trebinju od 21. oktobra 2010. godine, otvoren stečajni postupak. Sud je dalje utvrdio da je Odbor povjerilaca stečajnog dužnika prihvatio izvještaj drugotuženog, kojim je utvrđena vrijednost imovine i ukupne obaveze stečajnog dužnika. Dalje, Skupština povjerilaca je 14. marta 2017. godine dala suglasnost drugotuženom da odredi prodaju cjelokupne imovine stečajnog dužnika po cijeni nižoj od 1/3 procijenjene vrijednosti posljednje licitacije. Drugotuženi je donio zaključak o prodaji cjelokupne pokretne i nepokretne imovine stečajnog dužnika, a stečajni sud je dao saglasnost za diobu stečajne mase. Nakon okončanja stečajnog postupka stečajni dužnik je brisan iz registra privrednih subjekata. Sud je naveo da je sporno da li je radnjama i nebrigom drugotuženog, odnosno propuštanjem prvotuženog da preko svojih organa nadzire i obezbijedi zakonito i savjesno postupanje drugotuženog, došlo do uništavanja imovine stečajnog dužnika. U vezi s tim, sud je ukazao na odredbe čl. 155. i 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje se tiču pitanja naknade štete. Pored toga, sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP) kojima su propisane obaveze i dužnosti stečajnog upravnika. Sud je istakao da apelant, u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao da su ispunjeni uslovi za obavezivanje tuženih na naknadu štete. Ovo posebno zbog činjenice što je stečajni sudija vršio pravni nadzor nad radom drugotuženog, a sve uz suglasnost Odbora i Skupštine povjerilaca stečajnog dužnika. Također, sud je istakao da apelant nije dokazao ni visinu štete koju potražuje, s obzirom na to da iz nalaza i mišljenja vještâka ekonomske struke proizlazi da ne postoje dokazi i podaci na osnovu kojih bi se utvrdila visina štete. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe čl. 386. i 387. ZPP-a, Advokatskom tarifom i uspjehom stranaka.
4. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 121198 21 Pž2 od 25. marta 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Viši privredni sud je u svemu prihvatio date razloge prvostepenog suda. Naročito je istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u vezi sa predmetom i obimom vještačenja, te sa postupanjem vještâka, koji su određeni na apelantov prijedlog i koji su imali na raspolaganju dokumentaciju iz parničnog i stečajnog spisa. Sud je obrazložio da stranka koja predlaže vještačenje određuje obim i predmet vještačenja te da se nedostavljanje dokumentacije koja treba biti predmet vještačenja ne može staviti na teret sudu. Dalje, ukazao je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant, u skladu sa odredbama o teretu dokazivanja, nije dokazao da je postojao nezakonit i nepravilan rad organa prvotuženog. Također, apelant nije dokazao da je drugotuženi, u skladu sa odredbom člana 30. ZSP, „skrivljeno“ povrijedio obaveze koje je bio dužan izvršavati. S obzirom da apelant nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, odnosno da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
5. Vrhovni sud je presudom broj 57 0 Ps 121198 21 Rev od 25. novembra 2021. godine odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je naveo da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Dalje, Vrhovni sud je istakao da apelant smatra da mu je šteta pričinjena propustima u radu stečajnog suda i stečajnog upravnika, zbog čega smatra da postoji solidarna odgovornost tuženih. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je apelant samo u stečajnom postupku mogao osporavati zakonitost odluka stečajnog suda. Pored toga, istaknuto je da apelant u stečajnom postupku nije prijavio potraživanje prema stečajnom dužniku, odnosno da ne trpi štetu prodajom imovine stečajnog dužnika. Sud je dalje ukazao na relevantne odredbe ZSP-a i ZOO, uključujući odredbu člana 172. ZOO kojom je regulisana odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ, te je istakao da apelant nije dokazao odgovornost tuženih za štetu. Istakao je da apelant nije dokazao koja je to radnja stečajnog sudije bila suprotna propisu niti je dokazao da se radilo o propuštanju postupanja po propisu te da je time njemu nanesena šteta. Također, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode o povredi čl.154. i
155. ZPP-a. Ovo iz razloga što vještaci ekonomske struke, koji je predložio apelant, nisu mogli dostaviti nalaz i mišljenje usljed nedostatka dokumentacije koja se nije nalazila u parničnom i stečajnom spisu, a koju apelant nije dostavio vještacima.
6. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da redovni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatra da je pogrešno procijenjena vrijednost imovine stečajnog dužnika, kao i da je radnjama tuženih došlo do uništavanja te imovine. Ističe da su sudovi, suprotno odredbi člana 172. ZOO, pogrešno zaključili da tuženi nisu odgovorni za pričinjenu štetu stečajnom dužniku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
9. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZSP, ZOO i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u potpunosti prihvatio kao pravilna obrazloženja nižestepenih sudova u pogledu primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu. Naime, redovni sudovi su utvrdili da apelant nije dokazao odgovornost tuženih za štetu, kao ni visinu štete koju potražuje. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili sve apelantove navode, koje on ponavlja u apelaciji, i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovogprava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman