Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4123/21 (B.R. i drugi)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Kamata
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Hipoteka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4123/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-4123/21, rješavajući apelaciju B. R. i B. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli B. R. i B. M. protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 I 042196 21 Gž 2 od 20. septembra 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli B. R. i B. M. protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 I 042196 21 Gž 2 od 20. septembra 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. R. i B. M. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ Banja Luka, podnijeli su 3. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 I 042196 21 Gž 2 od 20. septembra 2021. godine i rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 72 0 I 042196 18 I 2 od 2. marta 2021. godine i 72 0 I 042196 14 I od 12. septembra 2014. godine.
Uvodne napomene
2. Ugovorom o zasnivanju zajedničke (simultane) hipoteke (u daljnjem tekstu: ugovor o hipoteci) od 8. jula 2008. godine, sastavljenog kod notara, uknjiženo je založno pravo u korist „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: banka) na nekretninama koje se vode na apelantu B. R., radi obezbjeđenja novčanog potraživanja koje banka ima prema dužniku „Sinecoop“ d.o.o. Trn (u daljnjem tekstu: korisnik kredita). Navedeno potraživanje je nastalo na osnovu ugovora o kreditu za poljoprivredu u iznosu od 3.000,000,00 KM sa pripadajućim kamatama i maržom.
3. Ugovorom o hipoteci od 14. septembra 2009. godine, sastavljenog kod notara, uknjiženo je založno pravo u korist banke na nekretninama koje se vode na apelantima, radi obezbjeđenja novčanog potraživanja koje banka ima prema dužniku „Kastanea Komerc“ d.o.o. Trn (u daljnjem tekstu: korisnik kredita). Navedeno potraživanje je nastalo na osnovu ugovora o dugoročnom kreditu u iznosu od 2.935.754,44 KM sa pripadajućim kamatama i ostalim uslovima definisanim tim ugovorima.
4. U toku izvršnog postupka, dva puta je promijenjen tražilac izvršenja. Naime, banka je ustupila sporno potraživanje firmi „Bora“ d.o.o. Banja Luka, koja ga je onda ustupila firmi „C&M TRADE" d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu za sva navedena lica: tražilac izvršenja).
Postupak u kome su donesene osporene odluke
5. Tražilac izvršenja je 29. aprila 2014. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu navedenih ugovora o hipotekama, pa je sud rješenjem od 12. septembra 2014. godine dozvolio izvršenje. Rješenjem Osnovnog suda od 7. novembra 2014. godine, odbijen je apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju. Međutim, navedeno rješenje je ukinuto rješenjem Okružnog suda od 14. decembra 2017. godine, te je predmet vraćen na ponovno odlučivanje.
6. Rješenjem Osnovnog suda broj 72 01 042196 18 I 2 od 2. marta 2021. godine, djelimično je usvojen prigovor apelanata protiv rješenja o izvršenju, pa je navedeno rješenje preinačeno u dijelu obračuna zakonskih zateznih kamata tako što je utvrđeno da ukupno potraživanje tražioca izvršenja, za oba sporna ugovora o kreditu, iznosi 6.498.344,01 KM. Osim toga, određeno je da zakonske kamate teku računajući od dana kada su raskinuti sporni ugovori o kreditu (sve bliže precizirano u izreci rješenja).
7. Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 I 042196 21 Gž 2 od 20. septembra 2021. godine odbijena je žalba apelanata. U obrazloženju, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud zaključio da ugovori o hipoteci imaju karakter i snagu izvršenih isprava u smislu odredbe člana 23. stav 1. tačka 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Navedeni ugovori, kako je obrazloženo, sadrže upozorenje strankama na posljedice podvrgavanja prinudnom izvršenju, kao i izričite izjave apelanata da se podvrgavaju neposrednom prinudnom izvršenju bez odlaganja na nekretninama koje su predmet tih ugovora. U vezi sa prigovorima apelanata u odnosu na visinu duga, Okružni sud je naveo da je vještak ekonomske struke sačinio nalaz i mišljenje u skladu sa dokumentacijom koju je dostavila banka, te uzimajući u obzir sve uplate koje su korisnici kredita izvršili do dana kada su sporni ugovori o kreditu raskinuti. Okružni sud je istakao da je navedeni vještak utvrdio visinu duga koji se odnosi na glavnicu, redovnu kamatu, zateznu kamatu i proviziju banke, te obrazložio način obračuna duga u skladu sa odredbama zaključenih ugovora o kreditima. Također, naglasio je da je vještak na raspravi odgovorio na sva postavljena pitanja apelanata. Naime, kako je obrazloženo, ukoliko nisu bili zadovoljni provedenim vještačenjem, apelanti su mogli tražiti da drugi vještak provede vještačenje ili da se vještačenje dopuni, ali da to nisu tražili. Okružni sud je također naglasio da apelanti u toku izvršnog postupka nisu prezentovali bilo kakve dokaze da su korisnici kredita vršili druge uplate osim onih koje je banka evidentirala u svojoj finansijskoj dokumentaciji. Zbog navedenog, Okružni sud je zaključio da su žalbeni prigovori apelanata, kojima osporavaju nalaz i mišljenje ovog vještaka neosnovani.
8. Dalje, Okružni sud je istakao da su neosnovani i žalbeni prigovori apelanata da tražilac izvršenja nema pravo na zakonsku zateznu kamatu, jer u prijedlogu za izvršenje nije navedeno od kada se vrši obračun zateznih kamata i po kojoj stopi. Naime, kako je obrazloženo, prijedlog za izvršenje je podnijet u skladu sa odredbom člana 36. stav 1. ZIP-a i sadrži sve podatke propisane tom zakonskom odredbom. Okružni sud je naglasio da je u navedenom prijedlogu tražilac izvršenja tražio i isplatu zakonske zatezne kamate, o čemu se izjasnio vještak ekonomske struke u svom nalazu i mišljenju. Okružni sud je istakao da su neosnovani i žalbeni prigovori da tražilac izvršenja nije dokazao dospjelost potraživanja. U vezi s tim je naveo da je u odredbama ugovora o hipoteci notar upozorio stranke na posljedice neposrednog podvrgavanja prinudnom izvršenju. Okružni sud je naglasio da su apelanti izričito izjavili da se, po osnovu tih notarski obrađenih isprava u vezi sa obavezama koje su preuzeli iz ugovora o kreditima, izričito podvrgavaju neposrednom prinudnom izvršenju bez odlaganja na spornim nekretninama apelanata i to „na način što je izvršenje dopušteno prema svakodobnom vlasniku konkretnih nekretnina“. Dakle, kako je zaključeno, iz odredaba ovih ugovora nije bila obaveza tražioca izvršenja da obavještava i apelante kao založne dužnike o dospjelosti duga korisnika kredita. Pri tome je naglašeno da u spisu postoje podnesci tražioca izvršenja kojim obavještava korisnike kredita o raskidu ugovora o kreditu zbog neuredne otplate kredita u skladu sa ugovorenim odredbama.
9. Okružni sud je istakao da je neosnovano i pozivanje apelanata na nedostatak aktivne legitimacije tražioca izvršenja, odnosno na promjenu na strani tražioca izvršenja. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeno rješenje, kojim je prvi put dozvoljena promjena na strani tražioca izvršenja, postalo pravosnažno donošenjem rješenja Okružnog suda od 14. decembra 2017. godine (kojim je odbijena žalba apelanata). Osim toga, Okružni sud je istakao da je rješenje prvostepenog suda, kojim je ponovo dozvoljena promjena na strani tražioca izvršenja, dostavljeno apelantima 23. novembra 2020. godine, na koje rješenje apelanti nisu izjavili žalbu pa je ono postalo pravosnažno.
10. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su se pozvali i na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog dužine trajanja izvršnog postupka. Također, apelanti su istakli da u osporenim odlukama nije dato razložno obrazloženje o njihovim navodima i prigovorima. Smatraju da tražilac izvršenja svoje potraživanje nije dokazao ekonomskim vještačenjem, te da redovni sudovi prihvataju nalaz vještaka bez ikakve kritičke ocjene ovog dokaza. Dalje, ponavljaju navode o tome da nije jasan nalaz vještaka o visini potraživanja, pa da nema dokaza o osnovanosti prijedloga za izvršenje i visini potraživanja tražioca izvršenja. Apelanti su istakli da tražilac izvršenja nije dokazao koliko tačno iznosi dug svakog od korisnika kredita, niti kolike su iznose isplatili tražiocu izvršenja. Stoga smatraju da je nemoguće procijeniti eventualno opterećenje nekretnina apelanata u cilju namirenja tražioca izvršenja. U vezi sa aktivnom legitimacijom tražioca izvršenja, apelanti su istakli da su odredbama spornih ugovora o kreditu, banka i korisnici kredita ugovorili mogućnost ustupanja potraživanja isključivo uz pismenu saglasnost IRB RS. Međutim, kako je istaknuto, iz ugovora o ustupanju potraživanja nigdje ne proizlazi da je takva saglasnost data. Apelanti također ponavljaju navode i o tome da tražilac izvršenja nije dokazao da je dospjela obaveza prema njima, kao i da nisu obaviješteni o navodnim obavezama korisnika kredita. Smatraju i da tražilac izvršenja nema pravo na zakonsku zateznu kamatu, jer nigdje u prijedlogu i ne stoji od kada se vrši obračun zatezne kamate i po kojoj stopi, te da prijedlog o izvršenju nije bio uredan. Apelanti smatraju da su redovni sudovi donijeli osporena rješenja povredom odredaba izvršnog postupka, bez prethodnog utvrđenja odlučnih činjenica.
11. U vezi sa povredom prava na imovinu, apelanti su istakli da osporene odluke redovnih sudova predstavljaju lišavanje apelanata njihove imovine. Apelanti smatraju da je, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, osporenim odlukama redovnih sudova, uslijed arbitrarne primjene materijalnog prava, došlo do neopravdanog miješanja u njihovu imovinu. Osim toga, s obzirom na formalne nedostatke u pogledu prenosa potraživanja sa banke na daljnje sljednike, apelanti smatraju da je izvršenje neprovodivo. Naročito su istakli da postoji povreda prava na imovinu kada, u okolnostima konkretnog slučaja, miješanje u njihovo pravo na imovinu rezultira pretjeranim teretom koji se ne može opravdati legitimnim ciljem.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
13. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelanti imaju svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
14. U konkretnom slučaju, tražitelj izvršenja je pokrenuo izvršni postupak protiv apelanata, na osnovu izvršnih isprava - ugovora o hipoteci (koji su notarski obrađeni u svrhu izvršenja), kojim je osigurano novčano potraživanje nastalo iz spornih ugovora o kreditu. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze» apelanata, već da su ona utvrđena izvršnim ispravama (ugovorima o hipoteci na imovini apelanata). Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjima ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-
1515/20 od 12. januara 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
16. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
17. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se nesporno radi o miješanju u pravo apelanata na imovinu koje je propisano „zakonom“, te koje je u „opštem interesu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud na osnovu prijedloga za izvršenje, koji je, kako proizlazi iz osporenih odluka, u saglasnosti s izvršnim ispravama (notarski obrađenim ugovorima) donio rješenje o izvršenju, a u skladu s relevantnim odredbama ZIP-a. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je cilj donošenja ZIP-a propisivanje postupka prema kojem će se prinudno ostvariti potraživanje na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava, a notarske isprave predstavlja izvršnu ispravu shodno odredbi člana 23. stav 1. tačka 3. ZIP-a. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da prinudna naplata potraživanja, na način i u postupku propisanom odredbama ZIP-a, te zaštita prava tražilaca izvršenja i dosljedna primjena relevantnih odredaba ZIP-a, nesumnjivo predstavljaju legitiman cilj od javnog interesa.
18. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu provedenih dokaza, tj. nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, utvrdili visinu duga, koja se odnosi kako na glavnicu, tako i na kamate. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu dostavili bilo kakve dokaze da su korisnici kredita vršili druge uplate osim onih koje su evidentirane u dokumentaciji na osnovu koje je sačinjen nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke. Također, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu tražili ni da drugi vještak provede vještačenje ili da se vještačenje dopuni. Zatim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nesporno utvrdili, da ugovori o hipotekama, kojima su obezbijeđena sporna novčana potraživanja, sadrže upozorenje na posljedice podvrgavanja prinudnom izvršenju, kao i izričite izjave apelanata da se podvrgavaju neposrednom prinudnom izvršenju bez odlaganja, i to na nekretninama koje su predmet tih ugovora. Imajući u vidu navedeno, tj. da je izvršni postupak pokrenut na osnovu izvršnih isprava, kojima su apelanti garantovali za sporna potraživanja, da je na osnovu provedenih dokaza utvrđena visina duga, Ustavni sud smatra da je postignut „pravičan odnos“ zaštite imovinskih interesa tražioca izvršenja i zaštite prava apelanata na imovinu, odnosno da na apelante nije stavljen „poseban i pretjeran teret“. Također, Ustavni sud zapaža da su odluke o promjeni na strani tražioca izvršenja postale pravosnažne prije donošenja osporene konačne odluke (vidi, tačka 9. ove odluke), pa navodi kojima apelanti ukazuju na formalne nedostatke u pogledu prenosa potraživanja sa banke na daljnje sljednike ne mogu uticati na donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman