Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-828/22 (F. M.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-828/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-828/22, rješavajući apelaciju Frane Mioča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Frane Mioča podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 012173 19 Gž od 3. marta 2020. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Frano Mioč (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 4. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 P 012173 20 Rev od 2. novembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 P 012173 19 Gž od 3. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 2 P 012173 17 P od 4. januara 2019. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2170/20 od 15. jula 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv osporene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 2. novembra 2021. godine apelantova revizija odbačena iz formalnih razloga, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Apelant je podnio tužbu protiv M. M. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja i uknjižbe. Konačno opredijeljenim zahtjevom apelant je tražio da sud poništi rješenje o dosudi od 7. oktobra 2016. godine i da obaveže tuženog da mu preda u posjed nekretnine – garažu i drvarnicu (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), kao i da tuženi trpi da se apelant uknjiži kao vlasnik spornih nekretnina i da mu naknadi troškove postupka.
4. Presudom Općinskog suda broj 68 2 P 012173 17 P od 4. januara 2019. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, pa je apelant obavezan da tužiocu naknadi parnične troškove. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelant s firmom „DI Šujica“, koja je pravni prednik firme „DI MM Šujica“ d.o.o. Šujica, 1999. godine, sklopio ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, s kojim je zajedno kupio i garažu. Također, utvrđeno je da je apelantu 1977. godine ustupljen plac na kojem je izgradio drvarnicu. Sud je utvrdio da je tuženi, u stečajnom postupku koji se vodio nad imovinom stečajnog dužnika „DI MM Šujica“ d.o.o. Šujica (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik), između ostalog, kupio i sporne nekretnine, te se upisao kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Pored navedenog, sud je utvrdio da apelant nikada nije zatražio upis spornih nekretnina u zemljišne knjige. Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 5. i 9. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK) kojima je propisano da vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju upisom u zemljišnu knjigu, te da se upisano pravo smatra tačnim. Također, sud je ukazao na odredbu člana 17. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) kojom je propisano da je vlasništvo stvarno pravo i ovlaštenje vlasnika. U vezi s tim, sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, odnosno da je tuženi uknjižen kao vlasnik spornih nekretnina. Osim toga, sud je zaključio da apelant, u skladu s odredbom člana 58. ZSP-a, nije stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 68 2 P 012173 19 Gž od 3. marta 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je prihvatio kao pravilne date razloge prvostepenog suda, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava. Naročito je ukazao da je pogrešno naveden datum rješenja o dosudi čije se poništenje traži. Sud je istakao da se u parničnom postupku ne može tražiti poništenje rješenja koje je doneseno u stečajnom postupku zbog toga što tužbenim zahtjevom nije obuhvaćen stečajni dužnik. Dalje, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je tuženi vlasnik spornih nekretnina na osnovu rješenja o dosudi i zaključenog kupoprodajnog ugovora, odnosno da se apelant nije uknjižio na spornim nekretninama, posebno ako se ima u vidu da su u vrijeme kupoprodaje stana (1999. godine) bile na snazi odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Pored toga, nesporno proizlazi da je garaža, kao i zgrada u kojoj je apelant kupio stan, sagrađena u vrijeme društvenog vlasništva, te je zajedno s placem za drvarnicu data apelantu na korištenje. Dakle, apelant je morao znati da sporne nekretnine koje posjeduje nisu njegove jer su mu date na korištenje, zbog čega apelant nije ni upisao pravo vlasništva na spornim nekretninama. Pored toga, sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je stekao pravo vlasništva kao zakonit posjednik garaže. Obrazložio je da u konkurenciji dva zaključena ugovora jači pravni osnov ima lice koje je svoje pravo upisalo u zemljišnoj knjizi, tj. tuženi koji se upisao kao vlasnik spornih nekretnina.
6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 68 2 P 012173 20 Rev od 2. novembra 2021. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedozvoljenu primjenom člana 247. stav 4. u vezi sa članom 237. st. 2, 3. i 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da redovni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatra da su sudovi pogrešno zaključili da je tuženi postao vlasnik spornih nekretnina na kojima se kao vlasnik upisao u zemljišnim knjigama. Ističe da su sudovi, suprotno odredbi čl. 58. i 59. ZSP-a, pogrešno zaključili da nije stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. U vezi s apelantovim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZZK-a, ZSP-a i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud naročito ukazuje da je Kantonalni sud u potpunosti prihvatio kao pravilna obrazloženja prvostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu. Istaknuto je da su sporne nekretnine date na korištenje apelantu koji nije upisao pravo vlasništva na njima, dok je tuženi u stečajnom postupku, između ostalog, kupio sporne nekretnine i upisao se kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmatrali sve apelantove navode i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman