Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-863/22 (A. D.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Posjed
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-863/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-863/22, rješavajući apelaciju Amre Dervišević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amre Dervišević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 077494 21 Gž od 8. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amra Dervišević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Đorđe Krčmar, advokat iz Gradiške, podnijela je 8. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 077494 21 Gž od 8. decembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (Osnovni sud) broj 72 0 P 077494 19 P od 25. januara 2021. godine. Uvodne napomene
2. M.S. kao kupac, zaključio je 15. marta 2019. godine sa prodavcem D.V., uz saglasnost njenog supruga S.V., Ugovor o prodaji nekretnina, preciznije navedenih u ugovoru (u daljnjem tekstu: ugovor). Osporene odluke
3. Tužilac M. S. (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je Osnovnom sudu tužbu protiv apelantice. Tužbenim zahtjevom je tražio da se naloži apelantici da mu preda u posjed nekretnine koje su bile predmet ugovora (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), oslobođene od lica i pokretnih stvari.
4. Apelantica je, istom sudu, podnijela tužbu protiv D.V., S.V. (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi ili tuženi), te tužioca. Tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da se utvrdi da je ugovor ništav, da se u zemljišnoj knjizi uspostavi pređašnje stanje, te da se sporne nekretnine ponovo upišu kao posjed prvotužene, sa dijelom 1/1. Takođe je tražila da se obaveže prvotužena da sa apelanticom zaključi ugovor o prodaji spornih nekretnina, za ranije dogovorenu kupoprodajnu cijenu. Osim toga, apelantica je supsidijarnim zahtjevom tražila da joj drugotuženi na ime povrata kupoprodajne cijene i izvršenih ulaganja u sporne nekretnine, isplati određeni novčani iznos, preciznije naveden u tužbi. Osnovni sud je donio rješenje o spajanju navedenih predmeta, te je odlučio da će se voditi jedan postupak pod brojem 72 0 P 077494 19 P.
5. Presudom Osnovnog suda usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev, a odbijen apelantičin tužbeni i supsidijarni zahtjev. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da su sporne nekretnine, u bračnoj zajednici stekli prvotužena i drugotuženi, te da su one u zemljišnoj knjizi bile upisane kao posjed prvotužene, sa dijelom 1/1. Dalje je naveo da su tužilac i prvotužena, uz saglasnost drugotuženog, zaključili ugovor o prodaji spornih nekretnina. Analizirajući ugovor, sud je ukazao da su stranke slobodno izrazile svoju volju da zaključe ugovor, da su se saglasile o svim bitnim elementima ugovora, da je predmet ugovora moguć i dopušten, odnosno, da sadrži sve elemente propisane odredbom čl. 26., 46. i 51. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe je ukazao da je tužilac isplatio tuženim kupoprodajnu cijenu za sporne nekretnine, te da se na osnovu ugovora u zemljišnoj knjizi upisao kao posjednik spornih nekretnina, sa dijelom 1/1. Sud je zaključio da ugovor nije ništav.
6. Dalje je naveo da su tuženi sporne nekretnine (prije zaključivanja ugovora o prodaji) predali tužiočevoj vanbračnoj partnerici A.B. koja ih je dala apelantici na korištenje. U vezi s tim, ukazao je da je između apelantice i tužiočeve vanbračne partnerice postojao dogovor da apelantica kupi sporne nekretnine, ali da je apelantica, u međuvremenu, odustala od njihove kupovine. S obzirom da između apelantice i tuženih nije postojao dogovor, niti su zaključili predugovor o kupovini spornih nekretnina, sud je zaključio da apelantica nema osnova da zahtijeva od prvotužene da sa njom zaključi ugovor o prodaji, odnosno, da je njen tužbeni zahtjev u ovom dijelu neosnovan. Dalje je pojasnio da apelantica u toku postupka nije dokazala da je između nje i drugotuženog nastao bilo kakav materijalno-pravni odnos na osnovu kojeg bi drugotuženi bio dužan da joj na ime povrata kupoprodajne cijene isplati određeni novčani iznos. Osim toga, ukazao je da drugotuženi nije dozvolio apelantici da uđe u posjed spornih nekretnina, niti joj je dao odobrenje da u njih ulaže novčana sredstva. U vezi s tim, naveo je da je apelantica, na osnovu odredbi čl. 210. do 217. ZOO ovaj zahtjev eventualno mogla postaviti prema tužiocu, a ne prema drugotuženom. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je neosnovan i apelantičin supsidijarni zahtjev. S obzirom na to da je tužilac na zakonit način, na osnovu valjanog pravnog osnova (ugovora) stekao pravo posjeda na spornim nekretninama, u čijem posjedu je apelantica koja za to nema valjan pravni osnov, sud je, u smislu odredbi čl. 126., 127. i 131. Zakona o stvarnim pravima, zaključio da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan.
7. Presudom Okružnog suda apelantičina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud za svoje utvrđenje dao pravilne razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud.
8. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Smatra da je tokom postupka dokazala da da su njen tužbeni i supsidijarni zahtjev osnovani, odnosno da je tužiočev tužbeni zahtjev neosnovan.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
11. Dalje, apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno „nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je tužilac tužbenim zahtjevom tražio da se naloži apelantici da mu preda u posjed sporne nekretnine, oslobođene od lica i pokretnih stvari. Iz činjeničnog stanja slijedi da je tužilac na zakonit način, na osnovu valjanog pravnog osnova (ugovora) stekao pravo posjeda na spornim nekretninama, u čijem posjedu je apelantica koja za to nema valjan pravni osnov. Imajući u vidu sadržaj odredbi čl. 126., 127. i 131. Zakona o stvarnim pravima, sudovi su zaključili da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan. S obzirom da je apelantica bila samo korisnik spornih nekretnina, da nema osnova da od prvotužene traži da sa njom zaključi ugovor o prodaji spornih nekretnina, sudovi su odbili kao neosnovan apelantičin tužbeni, odnosno supsidijarni zahtjev. Imajući u vidu sve navedeno, te sadržaj relevantnih odredbi zakona, Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. U pogledu apelantičinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantičini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman