Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4334/21 (Općina Centar Sarajevo)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4334/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4334/21 , rješavajući apelaciju Općine Centar Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka

a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Centar Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 211156 21 Rev od 22. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobraniteljstvo Općine Centar Sarajevo, podnijela je 21. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 211156 21 Rev od 22. septembra 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 211156 19 Gž 3 od 19. septembra 2021. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 211156 17 P 4 od 13. juna 2019. godine.

Uvodne napomene

2. Ž. K. (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je 14. juna 1999. godine tužbu Općinskom sudu protiv tuženih NIP „Oslobođenje“ Sarajevo i NIP „Večernje novine“ Sarajevo, a u nastavku postupka kao tužene je označio GIK Oko i Opresa d.d. Sarajevo. Tužilac je 2012. godine uredio tužbu i kao tužene označio apelantkinju i Vrhbosansku nadbiskupiju Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena).

3. U toku postupka, Kantonalni sud je više puta ukidao prvostepene presude i predmet vraćao prvostepenom sudu na ponovni postupak. Osporene odluke

4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 211156 17 P 4 od 13. juna 2019. godine utvrđeno je da tužiocu kao članu porodičnog domaćinstva pripada pravo na otkup stana u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan), pa su apelantkinja i drugotužena obavezane da sa tužiocem zaključe ugovor o prodaji za cijenu preciziranu u izreci, te da su dužne trpjeti da se tužilac uknjiži na spornom stanu u zemljišnoj knjizi. Apelantkinja i drugotužena su obavezane da tužiocu solidarno naknade troškove postupka. Prvostepenom presudom je odbijen tužiočev alternativni tužbeni zahtjev da mu apelantkinja i drugotužena solidarno isplate novčani iznos na ime protivvrijednosti spornog stana ili da mu prenesu u posjed stan koji po osnovnim karakteristikama odgovara spornom stanu.

5. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je tužiočeva majka bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Dalje je utvrđeno da je tužilac prijavljen sa prebivalištem na adresi spornog stana duže od 30 godina, te da je u tom periodu bio član majčinog porodičnog domaćinstva, kao i da je sporni stan koristio i nakon njene smrti. Zatim je utvrđeno da su u javnim evidencijama kao nosioci prava raspolaganja na zgradi u kojoj se nalazi sporni stan bila upisana pravna lica koja su prvobitno bila označena kao tuženi (vidi tačku 2. ove odluke). Općinski sud je naveo da se u toku postupka vlasnička struktura na spornom stanu izmijenila, te da su kao nosioci prava raspolaganja u javnim evidencijama iz 2017. godine bili upisani NIP „Večernje novine“ sa dijelom 18/100 i drugotužena sa dijelom 82/100. Pri tome je istaknuto da je NIP „Večernje novine“ prestao sa radom i da je brisan iz registra pravnih subjekata. U vezi s tim, sud je ukazao da je odredbama člana 13. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) propisano da stanove, za koje se utvrdi da je prodavatelj nepoznat, prodaje općina. Stanom nepoznatog prodavatelja se u skladu sa članom 14. istog Zakona, između ostalog, smatra stan čiji je nositelj prava raspolaganja pravna osoba koja je prestala sa radom, a pravni nasljednik je nepoznat ili nije određen. Shodno tome, Općinski sud je ukazao da je apelantkinja pasivno legitimisana s obzirom na to da se sporni stan nalazi na njenom području, te da je prijašnji sunosilac prava raspolaganja prestao postojati. Općinski sud je zaključio da apelantkinjina obaveza da proda sporni stan proizlazi iz odredaba čl. 13. i 14. Zakona o prodaji stanova. Osim toga, Općinski sud je naveo da je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu čl. 383. i 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 12. i 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, te da su određeni sukladno uspjehu u sporu i troškovniku tužiočevog punomoćnika. Općinski sud je obrazložio da se troškovi postupka odnose na zastupanje tužiočevog punomoćnika, troškove vještâka i uplate za objavu oglasa.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 211156 19 Gž 3 od 19. februara 2021. godine, stavom I izreke apelantkinjina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Stavom III izreke, tužiočeva žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u pogledu visine troškova postupka koji su apelantkinja i drugotužena obavezane da solidarno isplate tužiocu. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je apelantkinja žalbu podnijela iz svih razloga predviđenih članom 208. ZPP uz prijedlog da se u odnosu na nju tužbeni zahtjev odbije te tužioca obaveže da joj naknadi troškove postupka. Prema zaključku suda, apelantkinjin prigovor nedostatka pasivne legitimacije nije osnovan. U vezi s tim je navedeno da su apelantkinja i drugotužena, u smislu čl. 362. stav 2. i 366. ZPP-a, jedinstveni (nužni) materijalni suparničari jer se spor zbog prirode pravnog odnosa može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima. Zatim je ukazano da je u ranijoj fazi postupka prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen u fazu prethodnog ispitivanja tužbe, kako bi se otklonili nedostaci u smislu člana 66. ZPP-a, tj. da tužbom budu obuhvaćeni svi suparničari. Kantonalni sud je istakao da je tužiočev podnesak od 31. oktobra 2017. godine kojim je tužba uređena i tužbeni zahtjev preciziran zajedno sa tužbom dostavljen apelantkinji na obavezni odgovor. Parnica je, kako je sud obrazložio, faktički krenula iznova, tako da u toj fazi postupka nije bio potreban apelantkinjin izričiti pristanak za stupanje u parnicu. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da je osnovan tužiočev prigovor u vezi sa odlukom o troškovima postupka. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe ZPP-a kada je odlučivao o eventualnom tužbenom zahtjevu. Naime, kako je obrazloženo, o eventualnom tužbenom zahtjevu se raspravlja i odlučuje samo kada glavni zahtjev nije osnovan. Stoga se, kako je sud naveo, ne može zaključiti da je tužilac djelimično uspio u postupku. Kantonalni sud je također naveo da su apelantkinja i drugotužena postale parnične stranke nakon što je tužilac podnio uređenu tužbu, pa da su stoga u obavezi nadoknaditi troškove postupka koji su od tada nastali.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 211156 21 Rev od 22. septembra 2021. godine apelantkinjina revizija je odbijena, a revizija drugotužene je odbačena. Vrhovni sud je odbio apelantkinjin i tužiočev zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava tj. čl. 13. i 14. Zakona o prodaji stanova, te da je dao jasne i logične razloge zbog čega je istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije odbijen. Dalje je ukazano da je sporni stan u vrijeme dodjele tužiočevoj majci na korištenje bio u društvenoj svojini, pa da se stoga ne radi o stanu na kojem postoji pravo svojine i koji ne može biti predmet otkupa. Vrhovni sud je istakao da je tužilac shodno odredbama člana 9. Zakona o prodaji stanova, kao član užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, ovlašten na otkup spornog stana, jer bi mu u protivnom bilo povrijeđeno pravo na imovinu. Odluka o troškovima postupka je, kako je sud naveo, donesena na osnovu odredaba člana 397. stav 1. u vezi sa čl. 386. stav 1. i 387. ZPP-a.

8. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantkinja ističe da tužilac nema pravo na otkup spornog stana, te ukazuje na proizvoljnu primjenu Zakona o prodaji stanova. Problematizira zaključak u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te navodi da nije pristala da stupi u parnicu. Smatra da su sudovi zanemarili da tužilac tužbu nije podnio radi sticanja prava vlasništva u smislu Zakona o stvarnim pravima kojom tužbom bi kao jedinstveni suparničari morali biti obuhvaćeni svi suvlasnici na nekretnini, već je tužba podnesena radi utvrđivanja prava na otkup spornog stana. Ističe da su obrazloženja u presudama kontradiktorna i da sudovi nisu dali valjana obrazloženja na navode i prigovore koje je isticala. Apelantkinja navodi da se odluka o troškovima ne može ispitati jer nije navedeno za koje pojedine pravne radnje tužiocu pripadaju troškovi postupka. Smatra da je odluka o troškovima postupka donesena i za pravne radnje koje su poduzete prilikom donošenja presude prvostepenog suda od 8. oktobra 2002. godine u kom postupku nije učestvovala kao stranka.

9. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Prije svega, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelantkinja nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantkinja ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28., dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje kojima apelantkinja u suštini osporava primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 23 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantkinjinih navoda, Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili činjenice koje su bitne za odlučenje, te u skladu s tim primijenili relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, čiju odluku je kao pravilnu i zakonitu prihvatio Vrhovni sud, razmotrio prigovore u odnosu na nedostatak pasivne legitimacije i stupanje apelantkinje u parnicu, koje apelantkinja ponavlja i u apelaciji, te da je naveo zašto takvi prigovori nisu osnovani (vidi, tačka 5. ove odluke). Shodno tome, Ustavni sud smatra da su sudovi naveli jasne razloge za odlučenje u konkretnom slučaju, kako u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu, tako i u pogledu odluke o troškovima postupka, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Osim toga, u odnosu na odluku o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da iz stanja apelacionog spisa ne proizlazi da je apelantkinja u toku postupka pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, isticala te navode, pa da se o njima ti sudovi nisu mogli izjasniti. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj apelanti ne mogu sa uspjehom prvi put isticati prigovore u postupku pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-465/21 od 19. januara 2023. godine, tačka 34. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je jedino tužilac prigovarao odluci o troškovima postupka, te da je apelantkinja obavezana nadoknaditi samo troškove postupka koji su nastali od kada je ona postala parnična stranka (vidi, tačka 7. ove odluke). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi u ovom postupku razmotrili ključna pitanja i u vezi s tim dali odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge. Zbog toga se, suprotno apelantkinjinim navodima, ne može reći da su redovni sudovi proizvoljno primijenili zakonske propise. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

17. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4334/21 (Općina Centar Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio