Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1528/22 (Ž. Š.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Pristup sudu
  • Invalidnina
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1528/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1528/22, rješavajući apelaciju Živka Škrbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Živka Škrbića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 024836 20 Uvp od 2. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Živka Škrbića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u upravnom sporu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 024836 20 Uvp od 2. marta 2022. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Živko Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca podnio je 9. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 024836 20 Uvp od 2. marta 2022. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 024836 19 U od 24. aprila 2020. godine. Apelant je 4. decembra 2024. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio određenu materijalnu dokumentaciju.

2. Apelant je 26. januara 2018. godine podnio Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje RS, Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Filijala), zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.

3. Rješenjem Filijale od 8. januara 2018. godine odbijen je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS (u daljnjem tekstu: Fond PIO) od 11. aprila 2018. godine odbijena je apelantova žalba protiv navedenog rješenja. Presudom Okružnog suda od 6. marta 2019. godine uvažena je apelantova tužba, drugostepeno rješenje je poništeno i predmet je vraćen Fondu PIO na ponovni postupak. Rješenjem Fonda PIO od 23. aprila 2019. godine, u ponovnom postupku, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja.

4. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 024836 19 U od 24. aprila 2020. godine odbijena je apelantova tužba protiv drugostepenog rješenja. Okružni sud je u obrazloženju naveo da iz nalaza i mišljenja drugostepenog organa vještačenja od 10. aprila 2019. godine proizlazi da je na osnovu apelantovog neposrednog pregleda i uvida u medicinsku dokumentaciju utvrđeno da kod apelanta postoji tjelesno oštećenje u visini od 40%. Takođe je naveo da iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da je uzrok tog oštećenja povreda van rada, te da kod njega ne postoji invalidnost, odnosno gubitak radne sposobnosti za poslove poljoprivrednog proizvođača u odnosu na koje je i vršena ocjena. S obzirom na to, Okružni sud je ukazao da su organi uprave pravilno postupili kada su odbili apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju, u smislu odredbe člana 60. stav (1) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u).

5. Osporenom presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 024836 20 Uvp od 2. marta 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju ukazao na odredbu člana 60. stav (1) Zakona o PIO-u (pravo na invalidsku penziju ima osiguranik kod kojeg je gubitak sposobnosti za rad prouzrokovan povredom van rada ili bolešću, nastao prije ispunjenja uslova za starosnu penziju u pogledu godina života). U vezi s tim, ukazao je da je iz nalaza i mišljenja utvrđeno da kod apelanta nije došlo do trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje bi dovele do potpunog gubitka radne sposobnosti. Pri tome je sud istakao da je ocjenom svih dijagnoza na koje apelant ukazuje utvrđeno da kod njega postoji tjelesno oštećenje u visini od 40% koje je posljedica povreda koje je zadobio kao učesnik u ratu. Osim toga, sud je obrazložio da apelant na osnovu navedenih povreda i invaliditeta koji mu je utvrđen na osnovu njih ostvaruje prava utvrđena prema Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata RS. Imajući to u vidu, sud je ukazao da se navedene povrede, koje su uzrok apelantovog tjelesnog oštećenja, ne mogu izjednačiti s povredom na radu, na šta je apelant ukazivao.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, te na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da nije pregledan prilikom ocjene njegove radne sposobnosti, te da u nalazu i mišljenju nije razmotrena cjelokupna dokumentacija koju je dostavio, niti su uzete u obzir sve dijagnoze na koje je ukazivao. Apelant ističe da mu je onemogućen pristup sudu budući da nisu analizirani svi njegovi navodi. Smatra da nije sposoban da obavlja poslove u odnosu na koje je cijenjena njegova radna sposobnost te da ima pravo na invalidsku penziju. Takođe navodi da je kao učesnik u ratu pretrpio povrede usljed kojih je nastupio gubitak njegove radne sposobnosti, zbog čega je proglašen ratnim vojnim invalidom, a koje povrede redovni sudovi nisu izjednačili s povredom na radu. Osim toga, smatra da je postupak trajao dugo te traži naknadu nematerijalne štete.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Pravo na pravično suđenje

U odnosu na osporene odluke

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U odnosu na apelantove navode da mu je onemogućen pristup sudu jer redovni sudovi nisu ispitali njegove navode, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da su Okružni sud i Vrhovni sud donijeli osporene odluke kojim je odlučivano o meritumu predmeta isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu br. AP-218/02 od 23. jula 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi istaknuti u tom smislu neosnovani.

12. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav

1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su Okružni sud i Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, dali jasne i dovoljne razloge za zaključak da kod apelanta ne postoji gubitak radne sposobnosti, odnosno zašto apelant ne ispunjava uslove za invalidsku penziju (vidi tač. 4. i 5. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi u odnosu na osporene odluke ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

14. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

15. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena 9. maja 2022. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu s principom supsidijarnosti, treba da iskoriste prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

16. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena godinu i četiri mjeseca nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelant nije, shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacije podnio redovnim sudovima pred kojima su se postupci vodili zahtjev za ubrzanje postupka s ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efektivne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati.

b) Ostala prava

17. Dalje, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. Takođe, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišćeni pravni lijek nije doveo do apelantovog uspjeha u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

19. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće posebno razmatrati.

20. Konačno, apelant se pozvao i na kršenje prava na ličnu slobodu i bezbjednost i prava na slobodu kretanja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji u kojoj su apelantu uskraćena navedena prava, odnosno da je apelant „žrtva“ kršenja tih prava.

21. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1528/22 (Ž. Š.) | Sudska praksa | Aktio