Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-264/22 (M. T.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na pravnu sigurnost
- Radni spor
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-264/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-264/22, rješavajući apelaciju Mirzeta Trge, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirzeta Trge podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 454705 16 Rsž od 11. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirzet Trgo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marsela Bajramović advokat iz Ilidže, podnio je 24. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 454705 16 Rsž od 11. novembra 2021. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 454705 14 Rs od 3. marta 2016. godine. Apelant je 2. avgusta 2022. godine dostavio dopunu apelacije i u prilogu dostavio rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 454705 22 Rev od 17. maja 2022. godine kojim je odbačena njegova revizija izjavljena protiv osporene presude Kantonalnog suda .
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 454705 14 Rs od 3. marta 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud poništi kao nezakonitu odluku o otkazu njegovog ugovora o radu od 21. maja 2014. godine i da obaveže Prevent Sarajevo d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) da ga vrati na rad i da mu isplati plate i doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Tuženi je obavezan da apelantu isplati razliku naknade za topli obrok, dok je odbačen protivtužbeni zahtjev kojim je tuženi tražio da sud utvrdi da nije dužan da, nakon ukidanja proizvodnih procesa, vrati apelanta na rad ukoliko uspije sa tužbenim zahtjevom. Sud je obrazložio da je apelant bio zaposlen kod tuženog skoro 14 godina, sa trećim stepenom stručne spreme, te da mu je tuženi, zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga, odlukom od 21. maja 2014. godine otkazao ugovor o radu. Naime, kako je navedeno, tuženi je dokazao da je izgubio programe Q5 i Passat, uslijed čega je morao ukinuti proizvodni program u Goruši i reorganizovati poslovanje. Zbog toga je u periodu od aprila do decembra 2014. godine smanjio broj radnika sa 1.000 na 335. Sud je dalje utvrdio da je tuženi od Vijeća zaposlenika, dopisom od 19. februara 2014. godine, tražio mišljenje i saglasnost za optimizaciju broja zaposlenih, koja je uključivala i ukidanje radnog mjesta „operater na pakovanju“ na kojem je radio apelant. Tuženi je zatim odlukom od 21. aprila 2014. godine ukinuo to radno mjesto, tu je odluku istog dana dostavio Vijeću zaposlenika i zatražio njegovo mišljenje o optimizaciji radnih mjesta, te ga obavijestio o nemogućnosti raspoređivanja apelanta na druge poslove. Sud je dalje utvrdio da je tuženi u julu 2014. godine donio elaborat o smanjenju broja zaposlenih iz ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga, o kome je konsultovao Vijeće zaposlenika dopisom od 23. jula 2014. godine. Na isti način tuženi je postupio i 1. septembra 2014. godine, obavještavajući Vijeće zaposlenika da će nastaviti smanjivanje broja zaposlenih do potpunog ukidanja proizvodnog pogona.
3. Sud je dalje utvrdio da iz službene zabilješke i iskaza svjedoka R.A. proizlazi da je tuženi krajem maja 2014. godine ponudio apelantu prekvalifikaciju za obavljanje poslova šivača i zaključivanje aneksa ugovora o radu, što je apelant odbio. Sud je citirao sadržaj odredaba čl. 87., 98. i
99. Zakona o radu, koje regulišu pitanje otkaza iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga. U vezi s tim je ukazao da sud kod ove vrste otkaza razmatra formalni aspekt dopuštenosti otkaza, s obzirom na to da je poslodavac autonoman kad je u pitanju njegova poslovna politika. Pri tome je istakao da je teret dokazivanja nedopuštenosti otkaza na apelantu kao tužiocu. S obzirom na to da je apelant odbio prekvalifikaciju koju mu je tuženi ponudio, sud je zaključio da je tuženi postupio u skladu sa odredbom člana 87. stav 2. Zakona o radu. Sud je dalje naveo da je tuženi u julu 2014. godine zaposlio dva nova radnika, ali na poslovima koji nisu bili proizvodni već administrativni i za koje apelant nije bio kvalifikovan. Takođe je naveo da je tuženi nakon toga zaposlio dva radnika sa istim stepenom stručne spreme koju je imao i apelant. U vezi s tim je istakao da to nije dokaz da je apelant bio kvalifikovan da obavlja te poslove, imajući u vidu da je odbio da obavlja poslove šivača. Konačno, sud je utvrdio da je tuženi isplaćivao apelantu topli obrok u iznosu manjem od propisanog odredbom člana 17. Opšteg kolektivnog ugovora. Stoga mu je dosudio razliku naknade po tom osnovu, u visini utvrđenoj na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 454705 16 Rsž od 11. novembra 2021. godine žalbe parničnih stranaka su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju. sud je u suštini podržao odluku i obrazloženje prvostepenog suda. Pri tome je ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje da tuženi nije postupio u skladu sa odredbama čl. 23. i 24. Zakona o vijeću zaposlenika, uz obrazloženje da je tuženi 19. februara 2014. godine tražio mišljenje i saglasnost za optimizaciju broja zaposlenih i ukidanje apelantovog radnog mjesta. Osim toga, sud je istakao da je apelant bio dužan da dokaže da je tuženi bio u mogućnosti da ga rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj smanjenoj sposobnosti ili radno mjesto na kojem bi mogao raditi uz dodatno osposobljavanje.
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 454705 22 Rev od 17. maja 2022. godine odbačena je revizija koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude. U obrazloženju sud je naveo da revizija nije ispunjavala imovinski cenzus propisan odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osim toga, sud je ocijenio da revizija nije dopuštena ni shodno članu 237. stav 4. ZPP-a, jer se u presudi Kantonalnog suda u Zenici od 13. decembra 2016. godine, na koju se apelant pozvao, ne radi o istom činjeničnom stanju. U vezi s tim je istakao da je tužilac iz navedenog postupka bio invalid II kategorije, što nije slučaj u apelantovom postupku.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant navodi da je stav Kantonalnog suda da je bio dužan da dokaže da je tuženi bio u mogućnosti da ga rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj smanjenoj sposobnosti suprotan odredbi člana 102. ZPP, te da je obaveza dokazivanja suprotnog bila na tuženom. Takođe je naveo da je taj stav suprotan stavu iz presude Kantonalnog suda u Zenici od 13. decembra 2016. godine, te da je stoga povrijeđen princip pravne sigurnosti. Dalje navodi da mu tuženi nikada nije ponudio obavljanje drugih poslova i zaključivanje aneksa ugovora, niti je to dokazao. Stoga smatra proizvoljnim stav sudova da je tuženi postupio u skladu sa odredbom člana 87. Zakona o radu. Apelant dalje navodi da tuženi nije dokazao da su postojale ekonomske teškoće u njegovom poslovanju, s obzirom na to da kao dokaz nije proveo bilans uspjeha ili drugi finansijski dokument iz kojeg bi se to moglo zaključiti.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je odluka o otkazu apelantovog ugovora o radu zakonita, jer je donesena u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da je tuženi ponudio apelantu prekvalifikaciju za obavljanje drugih poslova, ali apelant to nije prihvatio. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. U pogledu apelantovih navoda o povredi principa pravne sigurnosti, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u rješenju od 17. maja 2022. godine zaključio da se u presudi Kantonalnog suda u Zenici od 13. decembra 2016. godine, na koju se apelant pozvao i u apelaciji, ne radi o istom činjeničnom stanju (vidi tačku 4. ove odluke). S obzirom na to da apelant nije osporio taj zaključak Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim apelantove navode o povredi principa pravne sigurnosti.
11. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u više predmeta rješavao o pitanju otkaza koje je isti tuženi dao radnicima zbog ukidanja istog proizvodnog pogona i da nije utvrdio proizvoljnost u postupanju sudova koji su te otkaze ocijenili zakonitim (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-1281/19 od 10. septembra 2019. godine, AP-4146/20 od 10. decembra 2020. godine, AP-59/20 od 8. septembra 2021. godine i AP-2101/21 od 5. oktobra 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba ). Konačno, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman