Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1135/22 (S. H.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1135/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1135/22, rješavajući apelaciju Sanele Hidanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanele Hidanovićpodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 049746 20 Rev od 31. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanela Hidanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Orašja, koju zastupa Irena Puzić-Obradović, advokat iz Doboja, podnijela je 29. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 049746 20 Rev od 31. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 049746 20 Gž od 24. februara 2020. godine i Presude Opštinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 25 0 P 049746 19 P od 31. decembra 2019. godine.

2. Presudom Opštinskog suda odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj Kantonalna bolnica Orašje (u daljnjem tekstu: tužena), na ime pruženih advokatskih usluga zastupanja, isplati novčani iznos, preciziran u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama. Opštinski sud je u obrazloženju naveo da je utvrdio da je apelantkinja kao advokat zastupala tuženu u radnim sporovima koje su protiv tužene vodili njeni zaposlenici od 2012. godine. Dalje je ukazao da je utvrdio da je tužena apelantkinji otkazala punomoć za zastupanje, te da je angažovala advokata A. L. Sud je naveo da je nakon toga apelantkinja tuženoj usmeno ponudila besplatno zastupanje, a zatim i pismeno 16. aprila 2013. godine. Dalje je ukazao da je apelantkinja tuženoj dostavila ponudu za zaključivanje ugovora o besplatnom zastupanju tužene od 25. aprila 2013. godine, koju je tužena prihvatila. Sud je naveo da je nakon toga tužena otkazala punomoć advokatu A. L., te dala punomoć apelantkinji za 27 predmeta, a potom i za ostale predmete. Sud je ukazao da je članom 3. stav 1. ugovora ugovoreno da će apelantkinja početi da pruža usluge od dana potpisivanja ugovora i da ona neće naplaćivati pružene usluge ukoliko postupci budu u cijelosti presuđeni na štetu tužene. Dalje je istakao da je preostalim odredbama tog člana ugovoreno da će apelantkinja svoje usluge naplaćivati od zaposlenika, a od tužene samo ako tužena bude imala interes da od njih ne naplaćuje troškove. Sud je naveo da je apelantkinja počela tuženoj pružati usluge zastupanja odmah nakon što je tužena prihvatila ponudu i zakonska zastupnica tužene potpisala sporni ugovor. U vezi s tim je istakao da je apelantkinja, ako nije željela u cijelosti da poštuje ugovor koji je sama sačinila i ponudila tuženoj, imala obavezu da pismeno obavijesti tuženu pod kojim uslovima će nastaviti zastupanje.

3. Sud je dalje naveo da odredba člana 28. Advokatske tarife Federacije BiH (koja propisuje pismenu formu za ugovaranje visine nagrade advokatu) ne utiče na zaključak suda da je zaključen ugovor o besplatnom zastupanju. Naime, sud je naveo da je, shodno članu 72. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zahtjev pismene forme ugovora ispunjen ako strane izmjenjuju pisma ili se sporazumiju teleprinterom ili nekim drugim sredstvom koje omogućava da se sa izvjesnošću utvrdi sadržaj i davalac izjave. U vezi s tim, sud je ukazao da je ponuđeni ugovor apelantkinja uputila tuženoj telefaksom, da je ugovor protokolisan i da ga je potpisala zakonska zastupnica tužene i ovjerila pečatom u znak prihvatanja. Osim toga, ukazao je da je odredbom člana 73. ZOO-a, između ostalog, propisano da se ugovor za čije se zaključenje zahtijeva pismena forma smatra punovažnim, iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju. U vezi s tim je zaključio da su ugovorne strane izvršile obaveze proistekle iz ugovora (davanje punomoći i zastupanje u sudskim postupcima). Imajući u vidu sve navedeno, sud je zaključio da je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan.

4. Presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe ZOO-a kada je ocijenio da je između parničnih stranaka zaključen ugovor o besplatnom zastupanju.

5. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantkinjina revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da su pravilni stavovi nižestepenih sudova u vezi s formom ugovora, odnosno da su pravilno primijenjene odredbe ZOO-a.

6. Apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja u suštini ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da iz spornog ugovora slijedi da njegova primjena počinje od potpisivanja, odnosno da se neće primjenjivati dok ga ne potpišu obje ugovorne strane, te smatra da se u odnosu na to ne mogu primijeniti odredbe ZOO-a. Apelantkinja navodi da je pogrešan stav sudova da je ugovor o zastupanju neformalan i da se smatra zaključenim kada su se ugovarači dogovorili o bitnim elementima. Dalje, navodi da je proizvoljan stav da je sporni ugovor pravno valjan jer je izvršen u pretežnom dijelu, u smislu odredbe člana 73. ZOO-a. U konačnici, smatra da su sudovi trebali da utvrde elemente njegove ništavnosti koje propisuje odredba člana 103. ZOO-a.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je apelantkinja ponuđeni ugovor o besplatnom zastupanju uputila tuženoj telefaksom, da je ugovor protokolisan i da ga je potpisala zakonska zastupnica tužene i ovjerila pečatom u znak prihvatanja, kao i da su ugovorne strane izvršile obaveze proistekle iz ugovora. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj odredbi člana 72. stav 4. i člana 73. ZOO-a (vidi tačku 3. ove odluke), Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je između parničnih stranaka zaključen ugovor o besplatnom zastupanju, te da apelantkinja neosnovano potražuje određeni novčani iznos na ime pruženih advokatskih usluga. Osim toga, apelantkinja ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu.

11. U vezi s apelantkinjinim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantkinjino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1135/22 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio