Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3099/23 (Kantonalna bolnica "Dr. fra Mihovil Sučić" Livno)
Odluka donesena 23. 01. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3099/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 01. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 23. januara 2025. godine, u predmetu broj AP-3099/23, rješavajući apelacije koje je podnijela Kantonalna bolnica "Dr. fra Mihovil Sučić" Livno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Kantonalna bolnica "Dr. fra Mihovil Sučić" Livno protiv presudâ Kantonalnog suda u Livnu br. 68 0 Rs 061473 22 Rsž od 3. maja 2023. godine; 68 0 Rs 059492 22 Rsž od 27. aprila 2023. godine i 68 0 Rs 059579 22 Rsž od 29. maja 2023. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3099/23
1. Kantonalna bolnica "Dr. fra Mihovil Sučić" Livno (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, čiji je punomoćnik Slaven Jukić advokat iz Livna, podnijela je 7. jula 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 061473 22 Rsž od 3. maja 2023. godine.
2. AP-3100/23
2. Apelantica, čiji je punomoćnik Slaven Jukić advokat iz Livna, podnijela je 7. jula 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 059492 22 Rsž od 27. aprila 2023. godine.
3. AP-3764/23
3. Apelantica, čiji je punomoćnik Slaven Jukić advokat iz Livna, podnijela je 14. augusta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 059579 22 Rsž od 29. maja 2023. godine.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3099/23.
Činjenice
5. Presudama Općinskog suda u Livnu, koje su potvrđene osporenim presudama Kantonalnog suda, obavezana je apelantica da tužiteljima N. T., S. L. i Z. K. isplati određene novčane iznose na ime regresa, odmora u toku radnog dana i prekovremenog rada za određene vremenske periode, a nekim tužiteljima i troškove prijevoza na posao i s posla (sve preciznije navedeno u izrekama presuda), dok su preostali dijelovi tužbenih zahtjeva, preciznije navedeni u izrekama presuda, odbijeni.
6. Općinski sud je u obrazloženjima svojih odluka, pored ostalog, naveo da među strankama nije sporno da su tužitelji bili apelanticini zaposlenici u utuženom periodu. Međutim, sporno je da li tužiteljima pripada pravo da dnevna pauza ulazi u radno vrijeme. U tom pogledu, sud je ukazao da je odredbom člana 20. st. 1.,2.,3. i 4. Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i radnika u djelatnosti zdravstva na području Kantona 10 (Kolektivni ugovor) propisano da se odmor u toku radnog vremena uračunava u radno vrijeme. U konkretnim predmetima, sud je utvrdio da apelantica tužiteljima nije uračunavala u radno vrijeme odmor u toku radnog vremena od 30 minuta. Apelantica se pozivala na odredbu člana 44. stav 3. Zakona o radu prema kojoj se vrijeme odmora ne uračunava u radno vrijeme. S tim u vezi, sud je ukazao da je članom 19. Zakona o radu propisano da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu mogu utvrditi povoljnija prava od prava utvrđenih zakonom. Dalje je ukazao da je stavom 3. tog člana propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno zakonom, kolektivnim ugovorm, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, primjenjuje se za radnika povoljnije pravo, osim ako to zakonom nije izričito zabranjeno. Također je naveo da Zakon o radu nije zabranio da se ugovorom o radu, kolektivnim ugovorm ili pravilnikom o radu pravo na pauzu uračuna u radno vrijeme, pa su neosnovani apelanticini navodi u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, sud je utvrdio da apelantica nije izvršila pravilan obračun i time ni isplatu plaća tužiteljima.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju osporenih odluka naveo da je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio da postoji razlika sati prikazanih u apelanticinim evidencijama o korištenju radnog vremena kroz mjesece/šihtericama i sati prikazanih u obračunskim listama plaća. Naime, u šihtericama je evidentirano radno vrijeme od osam sati, dok je prema obračunskim listama obračun plaća vršen na bazi 7,5 sati dnevnog rada. Također je utvrdio da se utvrđena razlika plaće odnosi na neplaćene pauze. U vezi s tim, sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno obvezao apelanticu da isplati tužiteljima razlike neisplaćenih plaća na ime neplaćenog odmora u toku radnog vremena.
Apelacioni navodi
8. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupaka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi u postupcima u kojima su donesene osporene odluke pogrešno primijenili relevantne propise. Apelantica ističe da nije dužna obračunati i platiti tužiteljima plaću za vrijeme odmora u toku radnog vremena u trajanju od najmanje 30 minuta, jer se to vrijeme, prema članu 44. stav 3. Zakona o radu, ne uračunava u radno vrijeme.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora, dovoljno obrazložio zaključak koji se tiče obaveze uračunavanja odmora u toku radnog vremena u radno vrijeme, čime je u potpunosti odgovorio na apelanticine navode. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić