Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4877/23 (J.L.)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni spor
- Strani državljanin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4877/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine, u predmetu broj AP-4877/23, rješavajući apelaciju J. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. L.
protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 043793 23 Uvp od 22. septembra 2023. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. L.
protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 043793 23 Uvp od 22. septembra 2023. godine u odnosu na navode o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Slovenije, kojeg zastupa Anel Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. novembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 043793 23 Uvp od 22. septembra 2023. godine.
2. Rješenjem Službe za poslove sa strancima od 25. aprila 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za odobrenje privremenog boravka u BiH po osnovu rada s radnom dozvolom, te mu je ostavljen rok od 15 dana od dana dostavljanja konačne odluke da dobrovoljno napusti teritoriju BiH.
3. Rješenjem tuženog (Ministarstvo sigurnosti BiH) od 17. juna 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja, dok je presudom Suda BiH od 25. jula 2023. godine odbijena apelantova tužba protiv tuženikovog rješenja.
4. Presudom Apelacionog upravnog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) od 22. septembra 2023. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje navedene presude Suda BiH. Apelaciono vijeće je obrazložilo da je uvidom u relevantnu dokumentaciju utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti propisani relevantnim odredbama Zakona o strancima BiH i Pravilnika o ulasku i boravku stranaca jer apelant, državljanin Slovenije, nije priložio potrebnu dokumentaciju za odobrenje privremenog boravka u BiH. Naime, utvrđeno je da apelant nije priložio potvrdu koju je izdao nadležni organ države porijekla da nije kažnjavan za krivično djelo, niti odgovarajući dokaz o osiguranom smještaju u BiH ili dokaz o vlasništvu nekretnina. Dalje, utvrđeno je da je izdavanje potvrde o nekažnjavanju u nadležnosti Ministarstva pravde Slovenije koje vodi krivične evidencije. Apelaciono vijeće je u vezi s tim navelo da potvrda Okružnog suda u Mariboru, koju je apelant priložio uz zahtjev, nije potvrda „nadležnog organa države porijekla“, kako je to propisano relevantnom odredbom Zakona o strancima BiH. Što se tiče „osiguranog smještaja“, Apelaciono vijeće je navelo da je pravilno utvrđeno da se izjava A. N. iz Sarajeva od 11. maja 2021. godine – da apelant može boraviti besplatno u stanu u njegovom vlasništvu, ne može smatrati „dokazom o smještaju“, kako je to propisano relevantnom odredbom navedenog zakona. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je ukazalo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio postupanje tuženikovog organa koji je odbio apelantov zahtjev jer ne ispunjava uvjete koji se odnose na navedenu dokumentaciju.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te navodi da je došlo do kršenja prava iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama koje se odnose na postupak odbijanja zahtjeva za odobrenje privremenog boravka na teritoriji BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na ustaljenu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se odluke o ulasku, boravku i deportaciji stranaca ne tiču utvrđivanja građanskih prava ili obaveza podnosioca predstavke ili krivične optužbe protiv njega u smislu člana 6. stav 1. Konvencije (vidi Evropski sud, Tatar protiv Švicarske, presuda od 14. aprila 2015. godine, predstavka broj 65692/12, tačka 61; Zarubin i ostali protiv Litvanije, presuda od 26. novembra 2019. godine, predstavka broj 69111/17 i dr., tačka 49). Dakle, takav je postupak ratione materiae inkompatibilan s Ustavom Bosne i Hercegovine, a ni Ustav Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite.
U odnosu na navode o povredi ostalih prava
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43; Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32; te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, te prava na slobodu kretanja odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u konkretnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić