Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2106/22 ("Meridian Tech" d.o.o. Banja Luka i M.Ž.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2106/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2106/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli „Meridian Tech“ d.o.o. Banjaluka i M. Ž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli „
Meridian Tech“ d.o.o. Banjaluka i M. Ž. protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci br. 71 0 Pr 326831 21 Pžp od 23. marta 2022. godine i 71 0 Pr 326828 21 Pžp od 23. marta 2022. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. „Meridian Tech“ d.o.o. Banjaluka i M. Ž. iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Boris Stojanović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 3. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 326831 21 Pžp od 23. marta 2022. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pr 326831 20 Pr od 12. oktobra 2021. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-2106/22.
2. Apelanti koje zastupa navedeni punomoćnik podnijeli su 8. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 71 0 Pr 326828 21 Pžp od 23. marta 2022. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 Pr 326828 20 Pr od 23. decembra 2021. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-2124/22. Apelanti su 18. aprila 2023. godine dopunili ovu apelaciju.
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2106/22.
4. Rješenjima Osnovnog suda br. 71 0 Pr 326831 20 Pr od 12. oktobra 2021. godine i 71 0 Pr 326828 20 Pr od 23. decembra 2021. godine prvoapelant, kao pravno lice i priređivač igara na sreću, i drugoapelant kao odgovorno lice, proglašeni su odgovornim da su počinili prekršaj iz člana 89. stav (1) Zakona o igrama na sreću. Apelantima je na osnovu člana 114. stav (1) tačka 25) i stav (2) navedenog zakona izrečena novčana kazna u određenom novčanom iznosu. U obrazloženjima rješenja, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su apelanti omogućili registrovanim internet igračima da gotovinskim uplatama u prvoapelantovoj poslovnici kupuju vaučere i dopunjuju svoje račune uplatama putem „Aero Centar Krila“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: posrednik). Takođe, utvrđeno je da posrednik za primanje tih uplata nije imao odobrenje Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija). U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 89. stav (1) Zakona o igrama na sreću propisano da se uplate i isplate u internet igrama na sreću te transakcije i finansijsko poslovanje vrše putem bankovnih računa priređivača otvorenih u banci sa sjedištem u Republici Srpskoj ili koja ima poslovnu jedinicu u Republici Srpskoj. Pri tome, ukazao je da je odredbom člana 93. stav (4) navedenog zakona propisao da ministar donosi pravilnik kojim se propisuju tehnički uslovi, sadržaj pravila i način priređivanja igara na sreću. Dalje, ukazao je da je odredbama člana 16. stav (1) Pravilnika o priređivanju internet igara na sreću (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da uplate u igrama na sreću registrovani igrač vrši bezgotovinskim putem i da one moraju da budu vidljive priređivaču, igraču i Ministarstvu finansija trenutno nakon uplate. Takođe, naveo je da je odredbama člana 16. stav (4) Pravilnika propisano da u slučaju kada se plaćanje vrši elektronski putem posrednika (vaučeri, bonovi, elektronski ili digitalni novac, e-novčanik i slično), posrednik u plaćanju može biti pravno lice koje je dužno da pribavi odobrenje Ministarstva finansija. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je naveo da su se u konkretnim slučajevima ostvarila sva bitna obilježja prekršaja iz člana 89. stav (1) Zakona o igrama na sreću, te je slijedom toga apelante proglasio odgovornim za taj prekršaj.
5. Rješenjima Okružnog suda br. 71 0 Pr 326831 21 Pžp od 23. marta 2022. godine i 71 0 Pr 326828 21 Pžp od 23. marta 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena su prvostepena rješenja. Okružni sud je u obrazloženjima rješenja naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su registrovani igrači u prvoapelantovoj poslovnici gotovinski uplatili određene novčane iznose putem aplikacije koju je instalirao posrednik. S obzirom na to da taj iznos nije uplaćen na prvoapelantov bankovni račun niti je posrednik za primanje tih uplata imao odobrenje Ministarstva finansija, Okružni sud je ukazao da su se u radnjama apelanata stekla sva obilježja prekršaja za koji su proglašeni odgovornim. Osim toga, ukazao je da su bez osnova navodi apelanata da ne postoji njihova prekršajna odgovornost budući da je novčani iznos koji je uplaćen posredniku na kraju obračunskog perioda bezgotovinski uplaćen na prvoapelantov račun. Naime, istakao je da na taj način uplate nisu vršene putem prvoapelantovog bankovnog računa niti je posrednik bio povezan sa sistemom Ministarstva finansija, tako da uplate nisu trenutno bile vidljive prvoapelantu, igraču i Ministarstvu. Pri tome, ukazao je da su odredbe Pravilnika na snazi sve dok nadležni sud ne utvrdi da nisu u saglasnosti s ustavom i zakonom, te da su neosnovani navodi apelanata da nije zakonit način uplate propisan tim pravilnikom. Okružni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom iskaza saslušanih svjedoka i zapisnika o inspekcijskoj kontroli utvrdio da posrednik nije imao odobrenje Ministarstva za posredovanje u primanju uplate, dok apelanti tokom postupka nisu izvodili dokaze kojim bi dokazali suprotno. Takođe, istakao je da, suprotno navodima apelanata, predstavnik ovlašćenog organa za pokretanje prekršajnog postupka ima ovlašćenje da na usmenom pretresu vrši izmjene činjeničnog opisa prekršaja iz izdatih prekršajnih naloga shodno odredbi člana 290. Zakona o krivičnom postupku RS. Dalje, Okružni sud je pojasnio da je činjenični opis radnje izvršenja prekršaja jasan i da sadrži sve elemente bića prekršaja za koje su apelanti proglašeni odgovornim, te su stoga navodi apelanata da su izreke osporenih rješenja nerazumljive neosnovani.
6. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelanti ponavljaju navode koje je iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelanti smatraju da se u njihovim radnjama nisu stekla obilježja prekršaja za koji su proglašeni odgovornim. Takođe ističu da prvostepeni sud nije mogao dozvoliti predstavniku ovlašćenog organa da mijenja činjenični opis prekršaja iz izdatih prekršajnih naloga. Smatraju da tokom postupka nije proveden nijedan dokaz da posrednik nije imao odobrenje Ministarstva finansija za poslove posredovanja u primanju uplata u internet igrama na sreću. Osim toga, naglašavaju da Zakon o igrama na sreću ne predviđa mogućnost da se pravilnikom drugačije uredi ono što je tim zakonom regulisano, te da je Pravilnik nezakonit. Apelanti ukazuju da je u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji Osnovni sud u Bijeljini rješenjem od 24. decembra 2021. godine apelante oslobodio odgovornosti. Konačno, ističu da redovni sudovi nisu uzeli u obzir sve njihove argumente, te da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke.
7. Apelanti su u dopuni apelacije ukazali da su sudovi u identičnim činjeničnom i pravnom stanju donijeli odluke kojima su apelante oslobodili od prekršajne odgovornosti. U prilog svojim tvrdnjama dostavili su rješenje Osnovnog suda u Sokocu od 30. decembra 2021. godine, rješenje Okružnog suda u Istočnom Sarajevu od 22. marta 2022. godine, rješenja Okružnog suda u Bijeljini od 19. maja i 1. decembra 2022. godine, te rješenja Osnovnog suda u Bijeljini od 24. decembra 2021. godine i 23. septembra 2022. godine. Takođe, apelanti su dostavili Presudu Okružnog suda od 7. aprila 2023. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Prije svega Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti ukazuju na kršenje principa pravne sigurnosti zato što smatraju da su u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji redovni sudovi apelante oslobodili odgovornosti za počinjenje konkretnog prekršaja (vidi tač. 6. i 7. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ukazao da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Taj princip će biti povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi obezbijedio konzistentnost u odlučivanju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1076/09 od 26. januara 2012. godine, tačka 36, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. U konkretnom slučaju konačne odluke su rješenja Okružnog suda u Banjaluci, dok se apelanti pozivaju na različitu praksu ukazujući na rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu i Okružnog suda u Bijeljini. Dakle, ne radi se o odlukama istog suda niti se radi o najvišoj sudskoj instanci, odnosno apelanti se pozivaju na drugačije odluke drugog suda iste instance. Takođe, apelanti se pozivaju na različitu praksu ukazujući na rješenja Osnovnog suda u Sokocu i Osnovnog suda u Bijeljini. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se ne radi se o odlukama istog suda, odnosno apelanti se pozivaju na drugačije odluke sudova niže instance. Imajući u vidu sve navedeno, iako se radi o slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, ne radi se o situaciji kada iz istog suda dolaze protivrječne odluke u kojim su izostali obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3587/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na rješenja Okružnog suda u Bijeljini od 19. maja 2022. godine i 1. decembra 2022. godine, Ustavni sud zapaža da se takođe ne radi se o odlukama istog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se radi o procesnoj odluci (odbijena žalba Ministarstva izjavljena protiv rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za povrat u prijašnje stanje u prekršajnom postupku) i odluci koja nije konačna (predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak). Konačno, u odnosu na presudu Okružnog suda od 7. aprila 2023. godine, Ustavni sud primjećuje da je navedena presuda donesena u upravnom sporu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali na kršenje principa pravne sigurnosti.
14. Dalje, u odnosu na navode apelanata o povredi ustavnih prava, koji se u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito ukazuje da su redovni sudovi detaljno obrazložili na osnovu čega su zaključili da su se u radnjama apelanata ostvarila sva obilježja konkretnog prekršaja, te da su dali relevantna i dovoljna obrazloženja o svim pitanjima koja apelanti problematizuju (vidi tač. 4. i 5. ove odluke). Osim toga, apelanti ne navode niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3429/21 od 16. decembra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
17. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja se pozvali, odnosno ničega što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman