Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-142/22 (S. J. i drugi)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-142/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-142/22,rješavajući apelaciju Snježane Jokanović i Miroslavke Bogojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Snježane Jokanović i Miroslavke Bogojević podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 285506 21 Rev od 23. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Snježana Jokanović i Miroslavka Bogojević (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica ili apelantice) iz Banjaluke, koje zastupa Klaudija Kljajić advokat iz Banjaluke, podnijele su 13. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 285506 21 Rev od 23. novembra 2021. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 285506 20 Gž od 23. oktobra 2020. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 285506 18 P od 22. juna 2020. godine.

2. V. B. (u daljnjem tekstu: tužitelj) je podnio tužbu protiv apelantica, radi utvrđenja. Primarnim zahtjevom je tražio da sud utvrdi da je, na osnovu sticanja u braku sa drugoapelanticom, stekao suvlasništvo sa 1/3 dijela na stanu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: sporni stan) i da se to pravo upiše u odgovarajuće javne evidencije. Eventualnim tužbenim zahtjevom je tražio da mu apelantice, po osnovu neosnovanog bogaćenja, solidarno isplate određeni iznos na ime sredstava koje je uložio u kupovinu spornog stana, kao i da mu naknade troškove postupka.

3. Osnovni sud je presudom broj 71 0 P 285506 18 P od 22. juna 2020. godine usvojio tužiteljev primarni tužbeni zahtjev (stav I izreke), dok je odbio kao neosnovan eventualni tužbeni zahtjev (stav II izreke). Sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka (stav III izreke).

4. Sud je naveo da je među strankama sporno da li zajedničku imovinu drugoapelantice i tužitelja čini sporni stan, koji je u javnim evidencijama upisan kao prvoapelantičino vlasništvo. Dalje, sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije apelantica. Ovo iz razloga što su apelantice učesnice materijalno pravnog odnosa tj. drugoapelantica je u periodu sticanja spornog stana živjela sa tužiteljem u bračnoj zajednici, dok je prvoapelantica upisana kao vlasnik stana. Utvrđeno je da su tužitelj i drugoapelantica bili u braku od 2008. do 2019. godine, te da su do aprila 2009. godine, kada je tužitelj operisao karcinom, živjeli u tužiteljevoj vikendici. Nakon toga, drugoapelantica i tužitelj su živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa majkom apelantica do juna 2011. godine kada su preselili u sporni stan. Sud je dalje utvrdio da prvoapelantica živi u porodičnom domaćinstvu svoje majke i da nikada nije stanovala u spornom stanu. Dalje, drugoapelantica se krajem 2008. godine kreditno zadužila za iznos od 40.000,00 KM, koji je sa tužiteljem uložila u kupovinu poslovnog apartmana. Nakon što je raskinut predugovor o kupoprodaji poslovnog apartmana koji je zaključio sa „Ekvator“ d.o.o., tužitelju su 2009. i 2010. godine vraćena sredstva koja je uložio u kupovinu spornog stana. Naime, tužitelj je sa M. U. (u daljnjem tekstu: prodavac) dogovorio i isplatio kupoprodajnu cijenu za sporni stan, prije zaključenja notarskog ugovora prodavca sa prvoapelatnticom. Također, tužitelj je do aprila 2018. godine plaćao sve režijske troškove za sporni stan, kada je prestala bračna zajednica tužitelja i drugoapelantice, odnosno kada je tužitelj istjeran iz spornog stana.

5. Osnovni sud je ukazao na odredbe čl. 270., 271., 272., 273. i 279. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) kojima je propisana šta se smatra zajednička imovina bračnih drugova te način sticanja i podjela zajedničke imovine. U vezi s tim, sud je istakao da su tužitelj i drugoapelantica uložili novčana sredstva koja su stekli tokom trajanja bračne zajednice u kupovinu spornog stana. Također, tužitelj i drugoapelantica su se sporazumjeli, na zahtjev drugoapelantice, da se sporni stan formalno uknjiži u javnim evidencijama na prvoapelanticu – drugoapelantičinu sestru. Ovo iz razloga što su tužitelj i drugoapelantica, zbog njegove bolesti u vrijeme zaključenja ugovora, željeli da isključe tužiteljevu djecu iz prethodnog braka da naslijede sporni stan. Sud je istakao da su tužitelj i drugoapelantica u toku trajanja braka stekli zajedničku imovinu, te je u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva i odredbi čl. 270., 272. i 273. PZ zaključio da 1/3 spornog stana predstavlja tužiteljevu imovinu. S druge strane, sud je odbio tužiteljev eventualni tužbeni zahtjev zato što tužiteljev udio u zajedničkoj imovini nije znatno niži od udjela drugoapelantice, odnosno zato što stranke nisu postigle takav sporazum. Sud je odluku o troškovima postupka utemeljio na članu 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 285506 20 Gž od 23. oktobra 2020. godine odbijena je žalba apelantica i potvrđena je prvostepena presuda u st. I i III izreke. Okružni sud je prihvatio kao pravilne date razloge prvostepenog suda, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primijenjene materijalnog prava. Ukazao je na odredbe čl. 7, 8. i 123. ZPP-a, te je ocijenio neosnovanim žalbene navode da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud naveo i analizirao sve izvedene dokaze, o čemu je dao detaljno obrazloženje. Suprotno žalbenim navodima, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su tužitelj i drugoapelantica tokom braka zajedničkim sredstvima stekli sporni stan kao zajedničku imovinu. Također, pravilno je prvostepeni sud odredio tužiteljev dio na spornom stanu, kao i zaključak da je tužitelj u smislu odredbe člana 54. stav 1. ZPP-a dokazao postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe. Naime, iako nije upisan kao nosilac nekog prava na spornom stanu, tužitelj je dokazao da rješenje konkretnog spora može promijeniti njegov pravni odnos prema spornom stanu, odnosno da je kao zainteresovano lice ovlašten da protiv prvoapelantice podnese tužbu. Također, suprotno žalbenim navodima ocijenio je zakonitom prvostepenu odluku o troškovima postupka.

7. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 285506 21 Rev od 23. novembra 2021. godine odbio reviziju apelantica. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je naveo da su presude nižestepenih sudova pravilne i zakonite. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud, suprotno revizionim navodima, svestrano razmotrio i ocijenio izvedene dokaze relevantne za donošenje odluke, pri čemu je za svoju odluku dao jasno i argumentovano obrazloženje. Također, suprotno revizionim navodima, drugostepeni sud je odgovorio na sve relevantne žalbene navode. S obzirom da je predmet spora utvrđivanje prava svojine, odnosno susvojine na spornom stanu po osnovu sticanja u braku, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode u pogledu nedostatka aktivne i pasivne legitimacije stranaka. U vezi sa osnovanosti tužiteljevog primarnog zahtjeva, Vrhovni sud je istakao da upis vlasništva u javnim evidencijama nije apsolutni dokaz da se radi o stvarnom vlasništvu, već se radi o pretpostavci svojine ili susvojine. Stoga u datim okolnostima, bez obzira na to što je sporni stan upisan kao prvoapelantičino vlasništvo, to nije mogla dovesti do drugačijeg odlučenja. Ovo posebno kada se ima u vidu kada je, kako, čijim sredstvima i za koga kupljen sporni stan, te kako je i na osnovu čijih saglasnosti zaključen ugovor o kupovini i upis prava svojine u javne evidencije.

8. Apelantice navode da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u odnosu na prvoapelanticu. U vezi s tim, apelantice u suštini ponavljaju navode koje su iznosile u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrde da redovni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatraju da su sudovi pogrešno zaključili da sporni stan predstavlja zajedničku svojinu tužitelja i drugoapelantice, i da su pogrešno zaključili da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Također, smatraju da su sudovi prilikom odlučivanja trebali primijeniti odredbe Zakona o stvarnim pravima.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

11. U vezi sa navodima apelantica koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe PZ i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u potpunosti prihvatio kao pravilna obrazloženja nižestepenih sudova u pogledu primjene materijalnog prava, tj. odredbi PZ prilikom odlučivanja o tužiteljevom tužbenom zahtjevu. Pri tome je Vrhovni sud eksplicitno obrazložio zašto prvoapelantičin upis prava vlasništva, na čemu se insistira i u apelaciji, ne može dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Time je faktički odgovorio zašto se u datim okolnostima spor ne može riješiti primjenom Zakona o stvarnim pravima. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmatrali sve navode apelantica i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelantice ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelantica na pravično suđenje.

13. Osim toga, apelantice su se pozvale i na kršenje prava na imovinu i prava na dom. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu i pravo na dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odnosno člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-142/22 (S. J. i drugi) | Sudska praksa | Aktio