Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3650/23 (Z. P.)
Odluka donesena 21. 03. 2024.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3650/23
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 03. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3650/23, rješavajući apelaciju Zorana Petrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Petrovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 410206 23 Kv 2 od 1. septembra 2023. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 410206 23 Kv od 2. augusta 2023.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Zoran Bubić i Bojana Duka-Bubić iz Banje Luke, podnio je 11. augusta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 71 0 K 410206 23 Kv od 2. augusta 2023. godine i 71 0 K 410206 23 Kpp od 28. jula 2023. godine.
2. Apelant je 20. septembra 2023. godine dopunio apelaciju osporivši rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 410206 23 Kv 2 od 1. septembra 2023. godine i Osnovnog suda broj 71 0 K 410206 23 Kv 2 od 24. augusta 2023. godine, kojima mu je pritvor produžen za još dva mjeseca.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 24. augusta i 8. decembra 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su 12. septembra 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore dostavljeno je Ustavnom sudu 20. septembra 2023. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Inicijalno određeni pritvor
5. Rješenjem Osnovnog suda od 28. jula 2023. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od 30 dana, na osnovu člana 197. stav 1. tač. b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 315. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u stjecaju sa dva krivična djela spolne zloupotrebe djeteta starijeg od 15 godina iz člana 173. stav 2. KZRS.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sudija za prethodni postupak utvrdio da osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti prvenstveno proizlazi iz iskaza malodobne I. V. (u daljnjem tekstu: oštećena) i svjedokinje E. V. Iz tih iskaza proizlazi da je apelant, u namjeri stjecanja imovinske koristi za D. M, u više navrata, u svojstvu policijskog službenika, prekoračenjem granica službenog ovlaštenja, od E. V. zahtijevao da plati zakupninu koju je dugovala. Dalje, sud je utvrdio da je apelant prisilio oštećenu na dvije spolne radnje koje su izjednačene s obljubom. Sud je ukazao da su iskazi svjedokinja potkrijepljeni drugim materijalnim dokazima koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora. U pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 197. stav 1 tač. b) i v) ZKPRS, sudija za prethodni postupak je utvrdio da bi puštanjem apelanta na slobodu nastupila osnovana bojazan da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, kao i da postoji osnovana bojazan da će uništiti ili izmijeniti dokaze. U vezi s tim, sud je ukazao da, iz objektivnih razloga, još nisu saslušani svi svjedoci. Osim toga, ukazano je na okolnost da se radi o dugogodišnjem policijskom službeniku od kojeg je oduzet mobilni telefon i da postoji mogućnost da bi aplikacijama koje će biti predmet pretresanja, koje su pohranjene u mobilnom telefonu, apelant mogao pristupiti preko drugih uređaja i na takav način ometati krivični postupak. Naročito je istaknuto da je potrebno saslušati policijske službenike koji su apelantove radne kolege. Sud je istakao da je apelant prije izvršenja krivičnog djela pokazao upornost zahtijevajući da mu oštećena pošalje „vruće“ slike, nakon čega je oštećenu dovezao u policijsku stanicu iako je znao da je maloljetna, bez prisustva zakonskog zastupnika, gdje je izvršio spolnu radnju koja je izjednačena s obljubom. Sud je također imao u vidu da se radi o policijskom službeniku s dugogodišnjim radnim iskustvom, koji je bio dužan u toku i poslije radnog vremena postupati u javnom interesu i djelovati na način koji je u interesu i ne šteti ugledu Ministarstva.
7. Osporenim rješenjem Vijeća Osnovnog suda odbijena je apelantova žalba. Vijeće je ukazalo da je sudija za prethodni postupak izvršio detaljan uvid u dokazni materijal i nedvojbeno utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Naime, s obzirom na to da su oštećena i njena majka apelanta poznavale samo kao službeno lice, proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant koristio svoj položaj službenog lica u postupanju s njima kada je, koristeći svoj položaj autoriteta, pokušao pribaviti imovinsku korist. Vijeće je navelo i da je apelant kao službeno lice saznao za kriminalne aktivnosti oštećene i njene majke i da je tu informaciju koristio s ciljem suprotnim svom pozivu i ovlaštenjima, što predstavlja zloupotrebu službenog položaja. S obzirom na to, vijeće je ukazalo da je u prvostepenom rješenju pravilno utvrđena opravdana bojazan da će apelant utjecati na svjedoke i ometati krivični postupak. Osim toga, ukazano je da je u narednom periodu potrebno saslušati svjedoke važne za dokazivanje cjelokupnog obima apelantovog nezakonitog postupanja, na koje apelant ima i razlog i priliku utjecati. Ovo naročito kada se ima u vidu da je apelant iskusan policajac sa stažom od 22 godine, pa je jasno da je sposobniji ometati krivičnu istragu nego što bi to bio neko drugi.
8. Vijeće je ocijenilo neosnovanim navod odbrane da apelant nema mogućnost ponoviti isto ili počiniti novo krivično djelo jer je oštećena smještena u dom, gdje je pod nadzorom službenih lica. U vezi s tim, vijeće je navelo da dom nije institucija zatvorenog tipa i da štićenici doma imaju mogućnost izlaziti van prostorija doma. Osim toga, ukazano je da nema nikakvih garancija da se djelo neće ponoviti. Štaviše, vijeće je navelo da je „izgledno da hoće“, budući da je iskaz oštećene ključan dokaz u dva krivična postupka, pri čemu je upravo njen iskaz protiv apelanta i inicirao pokretanje ovog krivičnog postupka. Vijeće je dalje istaklo da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom krivičnog djela iz optužnice. Stoga je opravdano da sud, kada je uočio da se apelantu stavlja na teret obljuba izvršena u dva navrata, to kvalificira kao dva krivična djela. Ovo iz razloga što navedeno krivično djelo ne može biti kvalificirano kao produženo krivično djelo u skladu sa članom 57. stav 2. KZRS. Vijeće je ukazalo i da je imalo u vidu ozbiljnost krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, činjenicu da je apelant službeno lice čiji je posao zaštita građana i njihovih prava.
Rješenja o produženju pritvora
9. Rješenjem Osnovnog suda od 24. augusta 2023. godine apelantu je produžen pritvor za još dva mjeseca. U obrazloženju rješenja je navedeno da i dalje postoji osnovana sumnja, kako je utvrđeno u rješenju u određivanju pritvora. Sud se posebno osvrnuo na dokaz Tužilaštva, psihijatrijsko-psihološko vještačenje oštećene. Iz tog je dokaza sud utvrdio da kod oštećene nema naznaka kazivanja neistine i naznaka simulacije u pogledu događanja koja su predmet ovog krivičnog postupka. Stoga sud nije prihvatio prigovore odbrane da je oštećena preuveličavala događaj, odnosno da nije govorila istinu. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS sud je utvrdio da postoji bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti ili izmijeniti dokaze. Ovo iz razloga što još uvijek nisu provedene sve istražne radnje koje je potrebno provesti. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, sud je naveo da je apelant lice koje je već 22 godine policijski službenik, zbog čega može poduzeti razne radnje s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti, posebno ponovo kontaktirati oštećenu. Sud je istakao da je cijenio činjenicu da Tužilaštvo poduzima velik broj radnji, ali da i pored toga, zbog objektivnih razloga, nije uspjelo osigurati sve dokaze. Stoga je sud smatrao da u konkretnom slučaju nema uvjeta za izricanje blažih mjera i da je opravdano apelantu produžiti pritvor za još dva mjeseca.
10. Osporenim rješenjem Okružnog suda odbijena je apelantova žalba. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je prvostepeni sud prekoračio naredbu o provođenju istrage. Sud je istakao da je činjenični opis djela potpuno isti u naredbi o provođenju istrage kao i u prijedlogu za određivanje i prijedlogu za produženje pritvora. Sud je ocijenio neosnovanim i apelantove prigovore kojima je osporavao postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud o postojanju svih uvjeta za određivanje pritvora dao valjano obrazloženje, kao i pravilne razloge zbog čega se svrha pritvora ne može ostvariti izricanjem mjera zabrane u smislu člana 185. ZKP-a.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
12. Apelant navodi da u konkretnom slučaju ne postoji osnovana sumnja da je izvršio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Istakao je da krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja može izvršiti samo službeno ili odgovorno lice s ciljem da sebi ili drugom pribavi imovinsku korist. U tom smislu ukazao je da, nezavisno od toga je li postupao u svojstvu službenog lica ili privatno kao prijatelj D. M, on nije počinio svršeno krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja jer svojim radnjama nije ni sebi ni D. M, niti bilo kome drugome pribavio bilo kakvu imovinsku korist. Ovo iz razloga što dug koji su oštećena i njena majka imale prema D. M. nije plaćen. Osim toga, istakao je da njegov umišljaj u odnosu na ovo krivično djelo nije bio da postupa kao službeno lice, pa zbog toga u njegovim radnjama nema obilježja djela zloupotrebe položaja, a samim tim ni osnovane sumnje kao osnove za pritvor. Osim toga, osporava da su počinjena dva krivična djela obljube, ukazujući da iz činjeničnog opisa apelantovih radnji proizlazi da sve radnje koje čine obilježje ovog krivičnog djela predstavljaju i vremenski i po svom sadržaju jedan, a ne dva događaja. Također, apelant smatra da ne postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo spolne zloupotrebe djeteta starijeg od 15 godina. U vezi s tim, apelant tvrdi da se radnje za koje se tereti nisu dogodile i da je majka oštećene apelanta prijavila iz osvete jer je insistirao da vrati zakupninu D. M. i da prestane podvoditi svoje dijete. Ove navode argumentira ukazujući da iz spisa proizlazi da su oštećena i njena majka prostitutke koje su u Banjoj Luci iznajmljivale stanove i prilagođavale ih djelatnosti pružanja seksualnih usluga, da za iznajmljene stanove nisu plaćale zakupninu, da je E. V. navodila na prostituciju svoju maloljetnu kćerku – oštećenu, da su obje kontinuirano koristile opojna sredstva i da ih i danas koriste.
13. Apelant smatra da ne postoje ni posebni zakonski uvjeti za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tač. b). i v) ZKP-a. Smatra da je neosnovan stav suda da bi apelant na slobodi mogao pristupiti aplikacijama na svom telefonu koji je dobrovoljno predao organima gonjenja. Naročito ako se ima u vidu da su oduzeti telefoni od oštećene i njene majke u kojima se nalazi sva komunikacija koju je apelant imao s njima, tako da apelantov telefon i ono što se nalazi na njemu nije jedini dokaz o toj komunikaciji. Osim toga, apelant je ukazao da su u istražnom postupku saslušani svi svjedoci koji su radili s apelantom i koji imaju bilo kakvu vezu sa spornim događajem. S druge strane, iskazi nesaslušanih svjedoka suštinski nisu važni, jer se ne radi o očevicima događaja. Dakle, utjecaj apelanta na bilo kojeg svjedoka, posebno na radne kolege, nije izvjestan niti moguć jer nema naročitih okolnosti koje bi na to ukazivale. U pogledu pritvorskog razloga iz tačke v) člana 197. ZKP-a apelant je istakao da ne postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo. Ukazao je da je policajac već 22 godine, da nikada do sada nije počinio bilo kakvo krivično djelo, kao i da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da može pristupiti oštećenoj i ponoviti krivično djelo budući da je ona smještena u dom, koji je pod fizičkom zaštitom i nadziran kamerama.
II.Odgovori na apelaciju
14. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su svi navodi iz apelacije već detaljno razmotreni i analizirani u postupku pred tim sudom. Sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije.
15. Tužilaštvo smatra da u konkretnom predmetu nema ničega što bi uputilo na zaključak da su apelantu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji.
16. Apelant je u izjašnjenju istakao da se neće posebno izjašnjavati na odgovore suda i tužilaštva jer se u njima suštinski ponavljaju stavovi iz osporenih rješenja. Osim toga, apelant je uz izjašnjenje dostavio rješenje Osnovnog suda od 24. augusta 2023. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci od 1. septembra 2023. godine kojima mu je produžen pritvor za dva mjeseca. Apelant je osporio ta rješenja tvrdeći da su neustavna i nezakonita kao i rješenja osporena apelacijom.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tač. b) i v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i […] VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uvjete za dopustivost iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Iako se apelant u apelaciji pozvao i na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud uočava da navodi iz apelacije pokreću pitanja iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pa će apelacijske navode ispitati u okviru garancija iz tog člana.
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
21. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
22. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje je propisano KZRS, zbog čega njegovo lišenje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka
c) Evropske konvencije.
23. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, da bi pritvor bio kompatibilan sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije, moraju biti ispunjena tri uvjeta. Prvo, pritvor mora biti utemeljen na „osnovanoj sumnji” da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog promatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određena osoba dovede pred „nadležnu zakonitu vlast” – što treba razmotriti nezavisno o tome da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor, prema tački c), mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud [VV], Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 183–186, s daljnjim referencama).
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju jasno obrazložili na osnovu kojih su dokaza izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti. Okružni sud, razmatrajući apelantovu žalbu, nije doveo u pitanje argumentaciju i zaključke prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje. Pri tome, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi mogli uvjeriti objektivnog promatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela koja su mu stavljena na teret. S obzirom na navedeno, apelantovo osporavanje zaključka redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne može biti prihvaćeno kao osnovano. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantovo lišenje slobode bilo zakonito i utemeljeno na „osnovanoj sumnji“ da je počinio krivična djela.
25. U pogledu posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka b), Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zaključio da se na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Evropski sud, Milanković i Bošnjak protiv Hrvatske, presuda od 26. aprila 2016. godine, predstavke br. 37762/12 i 23530/13, tačka 138).
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Ustavni sud zapaža da je u osporenim rješenjima detaljno obrazloženo koje okolnosti ukazuju na postojanje koluzione opasnosti, naročito imajući u vidu apelantovo svojstvo službenog lica. Pri tome je ukazano da istraga u ovom predmetu, iz objektivnih razloga, još nije završena i da je potrebno osigurati dokaze i saslušati svjedoke. Zaključak prvostepenog suda prihvatio je i Okružni sud, zaključivši da su okolnosti vezane za postojanje koluzione opasnosti pravilno ocijenjene.
27. Dalje, prema praksi Evropskog suda, ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti „stave i ostave“ osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Ali, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, predstavka broj 40523/08, tačka 95).
28. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi prilikom određivanja i produženja pritvora apelantu imali u vidu zakonske uvjete, od kojih se prvi odnosi na zaprijećenu kaznu, a drugi na postojanje naročitih okolnosti za ponavljanje krivičnog djela. Redovni sudovi su imali u vidu upornost koju je apelant iskazao prilikom počinjenja krivičnog djela koja se ogleda u čestim i neprimjerenim kontaktima s malodobnom oštećenom, kao i izvjesnost da će ti kontakti biti nastavljeni. Sudovi su naročito imali u vidu da se radi o policijskom službeniku s dugogodišnjim radnim iskustvom, koji je bio dužan u toku i poslije radnog vremena postupati u javnom interesu i djelovati na način koji je u interesu Ministarstva i koji ne šteti njegovom ugledu. Sve navedeno, kako je ocijenjeno, upućuje na zaključak o postojanju bojazni da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, nastaviti da čini krivična djela. Dakle, suprotno apelantovim tvrdnjama, obrazloženja osporenih odluka sadrže odgovore koji se odnose ne samo na objektivnu nego i na subjektivnu komponentu inkriminacije u smislu člana 197. stav (1) KZRS. Ukazane okolnosti, i prema ocjeni Ustavnog suda, predstavljaju naročite okolnosti koje predstavljaju visok stepen iteracijske opasnosti u slučaju apelantovog boravka na slobodi.
29. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporena rješenja nisu nezakonita u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Također, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu, u smislu osiguranja garancija obuhvaćenih članom 5. stav 3. Evropske konvencije, propustili razmotriti može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za osiguranje apelantovog prisustva suđenju i uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. VII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, prilikom određivanja i produženja pritvora, utvrdili da, uz postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, i dalje postoje i naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje iteracijske i koluzione opasnosti kod apelanta, uz ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od principa pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost lica.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić