Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2480/23 („Junuzović-Kopex“ d.o.o. Lukavac i S. J.)
Odluka donesena 19. 09. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2480/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine, u predmetu broj AP-
2480/23, rješavajući apelacije koje su podnijeli „Junuzović-Kopex“ d.o.o. Lukavac i Selvedina Junuzović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli „Junuzović-Kopex“ d.o.o. Lukavac i Selvedina Junuzović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 1 Pr 008536 23 Pžp od 3. aprila 2023. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. „Junuzović-Kopex“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Jasmina Sarihodžić Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 23. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 1 Pr 008536 23 Pžp od 3. aprila 2023. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama – Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 1 Pr 008536 21 Pr od 3. februara 2023. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2480/23.
2. Selvedina Junuzović (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) iz Lukavca, podnijela je 31. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 33 1 Pr 008536 23 Pžp od 3. aprila 2023. godine i Rješenja Općinskog suda broj 33 1 Pr 008536 21 Pr od 3. februara 2023. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2570/23. Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da su navedenim apelacijama osporene iste odluke, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2480/23.
Činjenice
4. Rješenjem Općinskog suda od 3. februara 2023. godine prvoapelant kao pravno lice i drugoapelantica kao odgovorno lice oglašeni su odgovornim zbog prekršaja iz člana 203. stav (1) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS), pa su im izrečene novčane kazne u iznosima određenim u izreci rješenja.
5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je predstavnik ovlaštenog organa izveo dokaze čitanjem prekršajne prijave od 14. novembra 2021. godine i saslušanjem svjedoka policijskog službenika N. S. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je cijeneći izvedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, utvrdio da su apelanti počinili navedeni prekršaj, pri čemu nije imao sumnje u pogledu postojanja činjenicā koje čine obilježjā prekršaja. Naime, ukazao je da je na osnovu iskaza svjedoka policijskog službenika N. S., koji je vršio kontrolu vozila u vlasništvu prvoapelanta, utvrđeno da vozilo nije imalo kompletnu propisanu opremu tj. rezervni točak ili pjenu za privremeno osposobljavanje ispuhane gume. Pri tome, ukazao je da odbrana svojim izvedenim dokazima nije uspjela diskreditirati dokaze optužbe. U vezi s tim, Općinski sud je ocijenio da je dokaz odbrane „lista zaduženja/razduženja, izdatnica br. 123 od 5. jula 2021. godine“ fiktivan i sačinjen u cilju izbjegavanja prekršajne odgovornosti. Naime, istakao je da odbrana navedenim dokazom ukazivala da je vozač zadužio dvije pjene za osposobljavanje gume. Međutim, utvrdio je da navedena izdatnica ne sadrži broj protokola zbog čega je mogla biti kreirana bilo kada, a činjenicu zaduženja navedene pjene u svojoj odbrani nije potvrdio ni vozač A. M. kao trećeokrivljeni. Također, dovodeći u vezu iskaz svjedoka policijskog službenika iz kojeg proizlazi da mu vozač nije predočio navedenu pjenu, niti ju je mogao pronaći prilikom kontrole vozila, prvostepeni sud je ukazao da nije mogao prihvati navedeni dokaz odbrane kao pouzdan.
6. Rješenjem Kantonalnog suda od 3. aprila 2023. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je ocijenio kao paušalne navode apelanata kojim ukazuju da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, budući da nisu precizirali koja je povreda počinjena u smislu odredbe člana 85. Zakona o prekršajima. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa bitnim obilježjima prekršaja iz člana 203. stav (1) ZOBS-a, pravilno primijenio materijalno pravo i oglasio apelante odgovornim za počinjeni prekršaj.
Apelacioni navodi
7. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da predstavnik ovlaštenog organa nije van svake sumnje dokazao počinjenje prekršaja koji im se stavlja na teret pri čemu je pogrešno primijenio načelo in dubio pro reo. Također su ukazali da drugostepeno rješenje nije dovoljno obrazloženo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i na povredu prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su isticali u toku postupku, te da su redovni sudovi obrazložili zbog čega takvi navodi ne mogu uticati na drugačije odlučenje. Osim toga, apelanti osim paušalnih navoda da osporene odluke nisu obrazložene, ne navode niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Osim toga, imajući u vidu da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanata u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek, niti prava na žalbu u krivičnim stvarima.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić